Janusz BugajskiDesetkovanje poljske vlade te njene vojne i političke elite u zračnoj nesreći u Rusiji usmjerilo je pozornost na ranjivost novih demokracija u Europi. Što bi se dogodilo u pojedinim državama da neka katastrofa iznenada zbriše državno vodstvo i kako bi to politički sustav preživio? Odgovor uopće nije jednostavan. Zapravo, vrijedno je razmotriti tri vrste mogućih scenarija i reakcija stanovništva u postkomunističkom svijetu - scenarije kontinuiteta, nesigurnosti i kolapsa - te odrediti kako bi koja država prošla.

Nakon zračne nesreće Poljska je pokazala da su institucije vitalno važne u očuvanju političkog kontinuiteta i nacionalne stabilnosti. Napose je bitno da se znaju mehanizmi i postupci legitimnog izbora nasljednika političkog vodstva te da se preveniraju mogući politički udari, paraliza sustava ili čak njegovo urušavanje. Jednako je važno da i široka javnost i sve glavne političke stranke te drugi faktori poštuju državne institucije i zakonite procedure izbora nasljednika. U slučaju katastrofe poput ove poljske većina zemalja srednje i istočne Europe koje su već u EU I NATO-u najvjerojatnije bi ostvarile politički kontinuitet koji bi omogućio stabilnost zemlje i društva. Nesigurnost se javlja tek u zemljama s velikim etničkim manjinama koje nisu posve uklopljene u političke strukture ili bi pak njihovi čelnici mogli iskoristiti krizu da zatraže teritorijalnu autonomiju.

Takav bi scenarij mogao gurnuti Estoniju, Latviju i Slovačku u dublju političku nesigurnost. Estonija i Latvija imaju značajnu populaciju ruskoga porijekla, pri čemu neki njeni pripadnici i dalje dovode u pitanje legitimnost tih država, dok Slovačka ima veliku mađarsku manjinu duž južne granice, koja bi mogla zatražiti regionalnu autonomiju u slučaju duže krize u Bratislavi. Drugi nositelji nestabilnosti bile bi države s autoritarnim ili snažnim predsjedničkim sustavima bez jednostavnih i legitimnih procedura u izboru političkih nasljednika. Bjelorusija, Armenija, Azerbejdžan i svih pet srednjoazijskih republika ubrajaju se u tu kategoriju, tako da bismo, u slučaju da im država bude obezglavljena, mogli svjedočiti dugotrajnim, a možda i krvavim borbama za vlast. Gdje je borba za vlast povezana s etničkim i regionalnim trvenjima, moglo bi doći do podjele države, pa čak i njenog nestanka. To ponajprije vrijedi za Rusiju, u kojoj bi naglo iščeznuće kremaljske elite i moskvskih vojnih zapovjednika moglo zapaliti velike borbe između političkih i regionalnih interesnih grupa, od kojih bi neke s vremenom mogle zatražiti i odcjepljenje od Ruske Federacije.

Nakon takvih kolektivnih nesreća kakve su zrakoplovne važno je i motriti među etničkim protivnicima ukazuje li što na moguće krivce te ima li prostora za teorije urote. Međutim, velike ljudske tragedije otvaraju i mogućnost da se potakne iskrena međuetnička pomirba, iako ne treba očekivati da se čuda dogode preko noći. U slučaju poljsko-ruskih odnosa, unatoč tomu što su se vođe u Kremlju ponašali odgovorno i pomagali nakon zračne nesreće, za pomirbu bi trebalo poduzeti još nekoliko bitnih koraka. Prvo, Moskva bi trebala priznati da su umorstva u Katynskoj šumi bila ratni zločin protiv Poljske i da su bila pokušaj da se obezglavi vodstvo države koju je Staljinov režim najprije htio okupirati i anektirati, a to je nakon rata i učinio. Drugo, svi ruski arhivi povezani s tim zločinom, koji su sada zapečaćeni, trebali bi biti otvoreni povjesničarima da ustanove sve bitne činjenice o identitetu počinitelja i o tome kako se zločin prikrivao više od pedeset godina. I treće, ruske vlasti moraju početi govoriti istinu o Staljinu i sovjetskoj ulozi u II. svjetskom ratu - u kojem su bili najprije Hitlerovi saveznici, a potom njegove žrtve. Bez takvih hrabrih koraka zatopljenje između Varšave i Moskve zahvatit će samo tanki sloj zemlje iznad duboko smrznutog tla, a sličnih primjera ima mnogo u srednjoj i istočnoj Europi. Kakvi su scenariji za balkanske zemlje i kakvi su njihovi izgledi za stabilnost i opstanak? Slovenija i Hrvatska nesumnjivo bi nadvladale oluju u koju bi upale gubitkom vodstva, jer su im institucije dovoljno snažne da izdrže velike političke šokove.

Teže bi bilo kod njihovih balkanskih susjeda: Albanija, Srbija i Crna Gora mogle bi skliznuti u dužu nestabilnost. U polariziranom političkom okolišu albanska opozicija istaknula bi svoje pravo da vlada, a to bi moglo izazvati oružane sukobe povlaštenih koji su izgubili svoje ključne vođe. Oporba bi institucije Srbije i Crne Gore također izvrgnula velikoj kušnji. U Srbiji bi nacionalisti mogli tražiti vlast u ime nacionalnog jedinstva, dok bi u Crnoj Gori snage koje se protive neovisnosti mogle zatražiti da se prekine s odvojenošću od Srbije. U Bosni i Hercegovini, Makedoniji i na Kosovu kriza vodstva mogla bi pak dovesti do sloma države i političke dezintegracije. U sve tri zemlje oglasili bi se separatistički vođe i apelirali na dezorijenitirano i uspaničeno stanovništvo pozivima na narodnu samoobranu. U Makedoniji bi to moglo udaljiti Albance od Makedonaca, a na Kosovu potaknuti podjelu, napose ako bi nacionalisti dobili podršku u Beogradu. Bude li u Bosni bošnjačko ili srpsko vodstvo iznenada desetkovano, pozivi na redefiniranje konfederalnog ustrojstva postali bi glasni - kako u smjeru veće integracije, tako i u smjeru potpunog odvajanja. Iako Bosna i Hercegovina ima više institucija i upravnih struktura od većine europskih država, mnoštvo ne znači snagu i mogla bi se brzo raspasti. Jedina nada za opstanak Bosne i Hercegovine kao zasebne države, koju bi podržavalo njezino stanovništvo, bila bi kad bi potencijalna nesreća također bila multietnička te kad bi u u njoj razmjerno stradala vodstva obaju najbrojnijih konstitutivnih naroda.