PREDSTAVNIK GRAĐANA Ozren Matijašević, neformalni predvodnik hrvatskog sindikalnog pokreta, postao je čovjek koji artikulira nezadovoljstvo 720.000 hrvatskih građana'Ovaj referendum poruka je naroda hrvatskoj vladi da se nešto u državi mora promijeniti. Ali to je i poruka koju su građani uputili nama u sindikatima da se prestanemo međusobno sukobljavati i ujedinimo se oko općeg interesa, jer situacija u Hrvatskoj nije ništa bolja od stanja u Grčkoj. Za razliku od Grčke, mi smo se odlučili za referendum koji predstavlja uljuđenu građansku Hrvatsku. Nadam se da će vlast izvući pouku i donijeti odluke koje su u korist hrvatskih građana, jer u protivnom ćemo i mi morati izići na ulicu”, kaže Ozren Matijašević, predsjednik Hrvatske udruge sindikata (HUS) i novi neformalni predvodnik hrvatskog sindikalnog pokreta, koji je prikupio 720.000 potpisa za raspisivanje referenduma protiv izmjena Zakona o radu.

Upravo zbog referenduma Matijašević se proteklih tjedana od tek jednog od šefova sindikata prometnuo u predvodnika pobune protiv stanja u kojem se nalazi Hrvatska, a politički u glavnog suparnika vlade Jadranke Kosor. U samo devet mjeseci doživio je bitnu metamorfozu: dok je jesenas, kad su prosvjedi koje je organizirao protiv Vlade doživjeli debakl, bio predmet podsmijeha i u Vladi i među konkurentskim sindikalistima, danas je on taj koji artikulira nezadovoljstvo 720.000 hrvatskih građana.

DVA DESETLJEĆA nakon što je 29. prosinca 1990. sudjelovao u osnutku HUS-a, Matijašević je postao puno više od običnog sindikalnog lidera: odsada - ne napravi li neku ogromnu glupost - apsolutno svi na javnoj sceni, od Jadranke Kosor, Ivana Šukera i Damira Kuštraka do Zorana Milanovića kao kandidata za idućeg predsjednika vlade, moraju računati na nekadašnjeg montera klima-uređaja u splitskom brodogradilištu.

PRITOM TREBA razumjeti i Matijaševićev psihološki profil. U dvosatnom razgovoru o raznim temama nikako se nije dao uvući u zamku kako razmišlja o karijeri izvan sindikalnog pokreta. Sugovornika gleda netremice u oči i kaže da poštuje Lecha Walesu kao bivšeg vođu poljskog sindikata “Solidarnost”, ali da on nikada ne bi napravio takvu grešku i odlučio postati političar. To je, u izvjesnoj mjeri, i poruka Jadranki Kosor da od sindikata ne treba očekivati kompromise, pa se Matijaševiću može vjerovati kad kaže da on i njegovi saveznici u budućim pregovorima “neće prihvatiti kokošarenje i ponude ispod stola”.

OČITO SPRETAN u javnim nastupima, bez nelagode objašnjava da mjesečno zarađuje oko 11.000 kuna i živi u dužnosničkom stanu u Ilici. Toliku plaću bi, objašnjava Matijašević, imao i da je ostao u brodogradilištu, a za stan plaća najamninu i nije važno to što unutra živi i njegova kći koja u Zagrebu studira kineziologiju. Uostalom, ovo jesu dani njegova uspjeha i očito je vrlo samouvjeren. Matijašević je radnik iz škvera, a Hrvatska udruga sindikata uglavnom okuplja članstvo koje radi u brodogradilištima, na autocestama i u ostacima ostataka hrvatske industrije, ono što je poznato pod pojmom “radnička klasa”. Manje je poznato da - za razliku od dobrog dijela sindikalista koji su po svom svjetonazoru ljevičari - Matijaševića njegovi dobri znanci opisuju kao žestokog desničara, koji, primjerice, redovito upotrebljava izraz “srbočetnici” dok govori o ratu u Hrvatskoj. Ozren Matijašević rođen je 1954. u Splitu, u obitelji porijeklom iz Makarskog primorja. Odrastao je u Tršćanskoj ulici i od djetinjstva je prijatelj s novinarom Miloradom Bibićem Mosorom. Upravo mu je Bibić izmislio nadimak Walesa, uz objašnjenje da je sindikalist, radi u brodogradilištu i nosi brkove. Matijašević je deset godina igrao rukomet u RK Splitu, u generaciji u kojoj je bio i otac Ivana Balića. Oženjen je i ima dvije kćeri, od kojih je mlađa zagrebačka studentica, a starija živi u Splitu.

SASTANAK S VLADOM Predsjednik HUS-a Ozren Matijašević (drugi zdesna) s premijerkom Jadrankom Kosor i sindikalnim vođama Mladenom Novoselom, Krešimirom Severom i Vilimom RibićemAKTUALNI ŠEF HUS-a završio je srednju brodostrojarsku školu i 1974. se zaposlio kao monter strojnih uređaja u splitskom brodogradilištu, koje je tada bilo jedno od najuspješnijih poduzeća u Jugoslaviji. U HUS-u je od prvoga dana, a sudjelovao je i u opsadi sjedišta JNA u Splitu kod zgrade Banovine. Dok govori o tim događajima, kaže da mu je žao što je poginuo makedonski vojnik, ali dodaje da je JNA također pucala i postojala je velika opasnost da nastradaju radnici koji su tražili da vojska prestane pomagati “srbočetnike” u selima Dalmatinske zagore. Nije sudjelovao u Domovinskom ratu jer su u brodogradilištu dovršavali 70 milijuna dolara vrijedan brod za kupca iz Švedske i državni vrh je naredio da svi radnici moraju ostati na svojim radnim mjestima, kako bi na vrijeme završili posao. Nedugo nakon što je 1993. izabran za predsjednika Nezavisnog sindikata, koji je djelovao unutar HUS-a, postao je profesionalni sindikalist. Uz Jozu Marića, Matijašević je idućih godina postao najpoznatiji sindikalist u Dalmaciji, a kako su socijalne prilike u toj regiji postajale sve teže, rasla je i njegova popularnost. Tako je 1999. izabran za potpredsjednika, a 1. srpnja 2005. postao je predsjednik Hrvatske udruge sindikata.

NAKON SMRTI Franje Tuđmana i dolaska SDP-a na vlast početkom 2000. glavni Matijaševićev suparnik postao je Slavko Linić, potpredsjednik Račanove vlade i zagovornik stečajeva u neuspješnim poduzećima. Kad je Linić odlučio poslati u stečaj zagrebačku Namu i splitski Diokom, najžešće prosvjede organizirali su Matijašević i HUS, zbog čega su dobili epitet glavnih sindikalnih neprijatelja SDP-a i trećesiječanjske vlasti. Nakon što je HDZ u studenome 2003. pobijedio na izborima, protivnici su Matijaševića počeli optuživati da je blizak Ivi Sanaderu. Obojica su Splićani, Sanader je premijer postao početkom 2004., a Matijašević je godinu dana kasnije preuzeo HUS, i povremeno bi se vidjeli na sastancima Vlade i sindikalista. Matijašević tvrdi da je Sanadera upoznao u Omišu prije tri desetljeća na nekoj lokalnoj malonogometnoj utakmici, ali kad je ovaj postao premijer, često su se sukobljavali.

TAKO JE HUS pokrenuo akciju kojom je zaustavljen pokušaj Sanaderove vlade da privatizira Karlovačku industriju mlijeka, a Matijašević je 2006. vodio štrajk u Tvornici duhana Zagreb i osobno se suprotstavio intervenciji specijalaca. Vodio je i štrajk u Luci Rijeka, kao i prosvjede u brodogradilištima u Splitui Trogiru. No u vrijeme Sanaderove vladavine Matijašević je u najboljem slučaju bio tek treći čovjek na sindikalnoj sceni, poprilično slabije eksponiran nego Ana Knežević iz SSSH i Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih sindikata Hrvatske.

KAD JE NA SANADEROVO mjesto došla Jadranka Kosor, koja je uskoro uvela porez na plaće i viši PDV, Matijaševiću je postalo jasno da se otvara prostor za organiziranje otpora protiv Vlade. Ana Knežević se kompromitirala makinacijama sindikalnom imovinom, a Sever i ostali vođe sindikata isključivo su se verbalno suprotstavljali vlastima, i Matijašević je vidio priliku za vlastitu promociju. U rujnu 2009. pokrenuo je niz prosvjeda u većim gradovima, ali zbog loših priprema stvar je propala. Matijašević očito ne zaboravlja poraz koji je doživio u rujnu 2009., kad je zbog uvođenja “harača” organizirao spomenute protuvladine demonstracije u Vinkovcima, Zagrebu, Rijeci i Splitu. No, umjesto masovne podrške, na tadašnjim prosvjedima u prosjeku se okupilo jedva po nekoliko stotina nezadovoljnika. Tom prilikom Vlada je dobila i posrednu pomoć ostalih sindikalnih središnjica, koje su se zbog suparništva s HUS-om odbile pridružiti demonstracijama. “Tada nismo bili prepoznati. Da su građani tada prepoznali kako u HUS-u radimo za opće dobro, vjerojatno bismo uspjeli ublažiti negativne ekonomsko- socijalne trendove. S obzirom na tadašnji neuspjeh, uspjeh koji smo postigli u prikupljanju potpisa za referendum za mene je ogromna satisfakcija”, zadovoljno komentira Ozren Matijašević.

SINDIKALNI ČELNICI Davor Jakus, Vilim Ribić, Mladen Novosel, Ozren Matijašević i Krešimir Sever objavili su ovih dana da su prikupili više od 700.000 potpisa građana protiv novog Zakona o radu ALI EKONOMSKA KRIZA se produbljavala i sve je kulminiralo kad je Jadranka Kosor odlučila predložiti izmjene Zakona o radu, koje poslodavcima omogućavaju lakše davanje otkaza. Vlada i poslodavci tvrdili su da je to preduvjet za izlazak iz krize, ali doživjeli su težak poraz, a iza svega je stajao Ozren Matijašević. Dok priča o tim događajima, Matijašević ponovo optužuje Vladu da ih je pokušala prevariti i opstruirati dogovor s početka godine, prema kojem se Zakon o radu mogao promijeniti isključivo na temelju dogovora sindikata i poslodavaca. Iako je Jadranka Kosor obećala da se neće miješati, pustila je u proceduru izmjene, a da se nije konzultirala sa sindikalnim predstavnicima. Matijašević eksplicitno optužuje Jadranku Kosor da je prekršila dogovor sa sindikatima po kojem su se pregovori trebali voditi bez prisutnosti javnosti, a vrhuncem nekorektnosti smatra njezinu izjavu da će idućeg dana biti potpisan dogovor: “Na taj je način prekršila naš prijašnji dogovor, sugerirala građanima kako nema smisla da više daju potpise za referendum i pokušala baciti jabuku razdora među sindikate. Zato smo odlučili da o tome više nema pregovora s Vladom. Koja je naša strategija i ciljevi, obavijestit ćemo javnost do 30. lipnja.” Ohrabreni referendumskom pobjedom, HUS i ostali sindikati odlučili su od Vlade zahtijevati jačanje instituta kolektivnog ugovora, njegovu primjenu na sve zaposlene u državi, kao i ukidanje Pravilnika o radu za koji tvrde da je jednostrani akt poslodavaca na štetu radnika.

TAKO JE HUS PREDVOĐEN Ozrenom Matijaševićem u samo nekoliko mjeseci doživio potpunu preobrazbu iz sindikata čije je osnivanje podržao HDZ u najvećeg neprijatelja sadašnje HDZ-ove vlasti. Hrvatska unija sindikata osnovana je krajem prosinca 1990. kao reakcija desnice na Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), koji je u to vrijeme vodio Dragutin Lesar, današnji saborski zastupnik i predsjednik nedavno osnovanih Hrvatskih laburista - Stranke rada. Odnosi između HDZ-a i federalnih vlasti i Jugoslavenske narodne armije bili su sve napetiji, i u takvim okolnostima Tuđman je odlučio eliminirati “unutarnje neprijatelje”, među ostalim i Lesarov SSSH. HUS je zamišljen kao hrvatska sindikalna varijanta u koju će se učlanjivati nacionalno svjesno radništvo, koje u situaciji kad je postalo očito da će doći do rata radno-socijalna prava neće smatrati državnim prioritetom.

NEKOLIKO DANA NAKON HUS-ove osnivačke sjednice Josip Manolić je izjavio: “Osnovali smo svoj sindikat.” Iako danas Matijašević kaže da je to bio Manolićev pokušaj manipuliranja članstvom HUSa, 90-ih su sindikalisti bili bliski tadašnjim vladajućim strukturama. Prvi predsjednik HUS-a postao je Jure Šundov, koji je u proljeće 1991. pred zgradom Banovine u Splitu predvodio velike sindikalne demonstracije protiv JNA, a lani se pridružio Željku Kerumu i sad je splitski dogradonačelnik. Nedavno su njih dvojica najavili posjet Gotovini u zatvoru Scheveningen, ali morali su odustati jer nisu dobili dozvolu Haaškog suda. U drugoj polovini 90-ih HUS je vodio Niko Gunjina, jedan od osnivača HDZ-a u selima oko Dubrovnika i uvjereni antiljevičar. Gunjinu je 2000. naslijedio Zdenko Mučnjak, a onda je 2005. HUS preuzeo Ozren Matijašević.

IZ MATIJAŠEVIĆEVE perspektive, Vlada ne samo da nije neutralna nego je još od 1990. u savezu s Hrvatskom udrugom poslodavaca. Posljedica takve državne politike jest stvaranje tajkuna koji su se obogatili na štetu radnika. Matijašević je uvjeren da kriza u Hrvatskoj nije uvjetovana recesijom u svijetu i, poput uvjerenog ljevičara i antiglobalista, ističe da je za sve odgovorno pogodovanje uvoznom lobiju, gušenje domaće proizvodnje, a on bi, da može, uveo i porez u bankarskom sektoru. “Banke su jedini sektor koji u kriznim vremenima u Hrvatskoj posluje s dobiti. Zato ih treba oporezovati, jer tako se izlazi iz krize, a ne smanjenjem prava radnika ili zaposlenih u javnom sektoru.” Kad ga pitaju nisu li demagogija tvrdnje da je moguće spasiti brodogradnju i sitna seoska imanja, Matijašević odgovara da je odgovor upravo suprotan: po njegovu sudu, proračun pune isključivo seljaci i radnici, a svi koji misle suprotno nasjeli su Vladi i poslodavcima. I za gubitke u brodogradnji kriva je Vlada koja dopušta kriminal u upravama, koje nabavama ostvaruju golemu protuzakonitu zaradu. Tvrdi da bi suzbijanjem kriminala prestala potreba za subvencioniranjem škverova i građani više ne bi izdvajali novac za brodogradnju, ali to se neće dogoditi jer su sve dosadašnje vlade dopuštale kriminal i od njega vrlo dobro živjele. Na izravno pitanje može li imenovati Vladine dužnosnike koji štite kriminal, ipak ne odgovara: “Prema nekim procjenama, zbog kriminala i korupcije godišnje se iz državnog proračuna ukrade 15 milijardi kuna. U isto vrijeme Vlada to ne sprečava, ali želi ukinuti regrese i božićnice, iako bi na taj način uštedjela samo dvije milijarde kuna.” U vezi s podacima prema kojima je zbog nerentabilnosti zatvorena većina brodogradilišta u Njemačkoj i Poljskoj argumentira da je situacija u Hrvatskoj bitno drukčija. U Hrvatskoj je brodogradnja jedan od glavnih izvoznih brendova i svake godine u proračun donese 12 milijardi kuna, a, prema Matijaševiću, nitko ne jamči da bi zatvaranjem nerentabilnih navoza došlo do razvoja turizma ili drugih gospodarskih aktivnosti. Zato je spreman na prosvjede kako bi sačuvali brodogradilišta, nakon što je, kako kaže, “politika uslužnički odustala od Zaštićenog ekološko- ribolovnog pojasa i naše ribarstvo predala Italiji”.

KRITIZIRANJE TAJKUNA rezultiralo je s 15-tak sudskih tužbi protiv Matijaševića. Neke od njih poprilično su paradoksalne, poput tužbe Joze Ćurkovića, koji je zbog optužbi za gospdarski kriminal trenutačno u bijegu pred hrvatskim pravosuđem, ali u isto vrijeme vodi spor protiv Matijaševića. Protiv Ćurkovića, čije tvrtke sudjeluju u naplati potraživanja od tvrtke Salonit, država vodi proces zbog navodne utaje stotinu milijuna kuna. Matijašević je javno kritizirao Ćurkovića i ovaj ga je privatno tužio, makar je u tom trenutku već pobjegao u inozemstvo. Nedavno ga je tužila i varaždinska tvrtka “Fima Ami”, koja je upletena u sumnjivu pretvorbu Podravke. Iako su o Fimi objavljeni brojni novinski tekstovi, Matijašević kaže da je samo on završio na sudu.

JUTARNJI LIST JE OBJAVIO podatak da Matijašević živi u dužnosničkom stanu, za koji plaća minimalnu rentu, a sve na temelju zakonski upitne Vladine odluke iz 2005. Uslijedila je reakcija Jadranke Kosor, koja je najavila da joj taj slučaj nije poznat i da ga namjerava preispitati. Čini se da to Matijaševića ne zabrinjava: “Zapisnik sa sjednice na kojoj mi je stan dodijeljen na korištenje dokazuje da je bila prisutna i Jadranka Kosor, koja sada kaže da se ničega ne sjeća. Može ona mene pokušati kompromitirati, ali neće uspjeti, jer moj je obraz čist. A što se tiče stana, Zagreb je super, ali ionako jedva čekam da ovdje završim posao i vratim se svojoj obitelji i prijateljima u Split”, poručuje premijerki Ozren Matijašević.

KAD KAŽE DA ŽELI dovršiti posao, Matijašević više ne misli samo na izmjenu nekoliko članaka Zakona o radu nego na mnogo više od toga. Svjestan je da je najzaslužniji za 720.000 potpisa koji su uzdrmali Vladu i očito na tome ne namjerava stati. Iako tvrdi da ga ne zanima ulazak u politiku, odaziv na referendum pretvorio je Ozrena Matijaševića u nezaobilaznu političku figuru, koju ubuduće neće moći ignorirati ni vlast ni opozicija. Zato je, čak ako se i ne uključi u aktivnu politiku, u predizbornoj godini u kojoj Hrvatska ne izlazi iz krize, postao jedan od glavnih likova u hrvatskoj politici.