Zrinka PavlićIz pregršt prošlotjednih dirljivih televizijskih trenutaka teško je odabrati najdojmljiviji, ali s obzirom na to da su tjedan obilježila čak dva praznika za koje većinu građanstva živo zabole svaki zdrav organ, pozabavit ću se jednim svećarskim. Preciznije, pokušat ću si ne iščupati ono malo glave što mi je ostalo pod kosom zbog činjenice da nas je javni televerzum i ove godine počastio prozivkom zbog toga što Dan državnosti ne slavimo ko Amerikanci, Francuzi i ostali likovi iz viceva u avionu.

A VEĆ SAM SE BILA ponadala da će ove godine biti drugačije. Središnji je Dnevnik, doduše, nešto malo kenjuckao zbog recesijskog izostanka parade na Trgu bana Jelačića (moš mislit, svi smo pokrepali od apstinencijske krize), ali se uglavnom zadržao na strogo protokolarnom prikazu proslave u Vukovaru, uz par prigodničarskih džinglova iz saborske prošlosti i kojom izjavom ponosnog branitelja u civilu. Sve pet. No kako se sat približio jedanaestici i moja nada da nas ove godine neće grditi, nagrnuo je Dnevnik 3 i eto ti ga na. Te na Trgu u Zagrebu nema ničega osim pokoje zastave, te Branka Slavica iz Washingtona kaže da Ameri na svoj Indipends Dej derneče do zore, te ajmo opalit analizu problema promjene datuma praznika, te čak i Slovenci državnost slave s više pompe nego mi i sve u svemu, puj-fuj, zli Hrvati, kako vas nije stid što takav sveti dan tretirate samo kao dio produljenog vikenda. I još k tome ne odete na more u dovoljno velikom broju da biste u čast državi nabrijali početak sezone, kao što se vidjelo u prilogu iz sablasno puste Crikvenice. A meni zlo. Kao prvo, ne znam kog vraga hoće od nas. Država steže remen i ne organizira nikakve posebne javne proslave osim one u Vukovaru i sad bismo mi trebali – što? Izać na ulice u orgazmičkom veselju i ponašat se ko grupa pijanih barjaktara? Organizirat obiteljske ručkove u čast domovini? Urlat ko da smo pobijedili jednu od susjednih država u nogometu? Mislim, znam da bi to Dnevničarima bilo super jer bi onda mogli, kao u dobra stara vremena, snimati priloge o tome kako priprosta čeljad iz Desnih Jebakovaca uz limenu glazbu, vatrogasnu vježbu i koloplet narodnih plesova slavi Dan Rep… pardon, državnosti, ali vremena su se promijenila.

Osim toga, zar doista nikome nije palo na pamet da ako već DRŽAVNA tijela ne slave Dan DRŽAVNOSTI, teško da će se građani ponašati puno egzotičnije? I zar svi oni dopisnici koji su nam na nos nabijali kako svi svoju državnost slave bolje nego mi ne znaju da nit u Americi svaki G. I. Joe iz Deep Shit, Arkansas, vatrometizira bez ikakve državne potpore nit u Francuskoj svaki Jacques Houdek kreće u marš marsejskim ulicama s odličjima na prsima ako ga na to ne pozove barem mjesna zajednica? Drugo, cijela spika s odavanjem počasti braniteljima. Dajte, molim vas. Ja iznimno cijenim svakoga tko je devedesetih makar i primirisao front zato da bih ja danas mogla u miru lupati po tipkovnici, ali nemojmo se zavaravati. Dvajspeti šesti odabran je kao datum ne zato da bi se država mogla zahvaliti svima onima koji su joj omogućili postojanje, nego zato da bi se još sto godina nakon tog događaja na televiziji moglo puštat Tukija kako na piđn hrvatskom (citiram) PROGLAŠUJE nezavisnost. Drugim riječima, slave sami sebe i svoje okupljanje u sabornici na Markovom trgu, a ne branitelje i sve one koji fakat JESU stvorili Hrvatsku. Umetneš vodopad i Jajce i eto ti iste priče kao i u bivšoj državi.

TREĆE, CIJELA NOSTALGIJA u naslovu trećednevničkog priloga – „Dan državnosti, nekad i danas“ – potpuno je apsurdna, pogotovo kada je ilustrirana ukazanjem Franje u belom džez odelu i šapki na Jarunu. Kome, majketi, fali takav Sovjetski Savez od proslave? Televiziji, jasno, jer bez njega nema bogznašto snimati pa ganuto vadi velebne snimke iz arhiva, zaboravljajući pritom da je Voljeni Vođa u bijelom cijelu pompu datirao potpuno drugim brojčicama i pridruživao isključivo dolasku vlastite stranke na vlast. Dakle, niti državi niti braniteljima, koji su mu uglavnom služili tek kao paradni ukras.

ČETVRTO, ISTICANJE LAŽNE kontroverze i zbunjole oko mijenjanja datuma Dana državnosti kao razloga iz kojeg građani praznik ne doživljavaju organski i ne slave spontano. Je, je, moš mislit, a dok je The Praznik bio 30. 05. masovno smo si slali prigodne telegrame s MIDI verzijom „Bože, čuvaj Hrvatsku“ i organizirali kvartovska natjecanja u ljubljenju majčice zemlje. Prosto nisi mogao proć gradom od tuluma, a pečeni volovi su ti za vrat skakali s grane. Ili je barem tako bilo u komatoznom snu iz kojeg su HTV-ovci isplivali kada su u petak na kolegiju shvatili da ne znaju čime bi ispunili minutažu trećeg Dnevnika. Peto i od svega najmučnije, ne znam kako je s vama, ali meni je već zbilja dosta tog inzistiranja na prazničnim igrama u zemlji u kojoj nema kruha. Što ti TV novinarčići misle da bi hrvatski građani trebali tako zdušno slaviti na Dan državnosti? Možda to što su im od donošenja Ustavne odluke o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske donosioci te iste odluke oteli sve što nije bilo prikovano uz zemlju (a koji put i to)? Ili možda to da im premijerka poručuje da su stoka zato što potpisuju peticiju protiv novog zakona o radu? Trebali bismo valjda puhat u vuvuzele od sreće zato što nas 17% po samostalnoj i suverenoj državi gaca bez prihoda? Transparentima slaviti činjenicu da nam se iz medija konstantno servira kako smo nezahvalna žgadija koja kuka i sere, iako živi u najdebljem loju od svih regionalnih bubrega? WTF? Ja volim svoju zemlju, ali ne i takvu državu pa ne vidim baš nijedan razlog da bih je slavila. A televizija koja me zbog toga proziva može me u ime presvetog blagdana slobodno i čestitarski poljubiti. I to ne u obraz.