Borba oko pronalaženja zajedničkih smjernica glede Kube ide daljeKako se odnostiti prema zemlji u kojoj pitanje ljudska prava baš ne igra preveliku ulogu? Europska unija je još 1996. postavila zajedničke smjernice za svoje članice u kojima se kaže da se u slučaju Kube prvo mora dokazati da ova zemlja čini napretke na području zaštite ljudskih prava prije nego što će doći do normalizacije odnosa prema EU. No unutar EU ova "zajednička" pozicija nije prihvaćena od svih članica.

Španjolska vodi svoju politiku

Najkasnije od dolaska socijalista na vlast u Španjolskoj, ova zemlja polako odstupa od zajedničke politike EU prema Kubi. Madrid tvrdi da politika Unije nije postgla svoj cilj, a to je poboljšanje ljudskih prava. Stav službene španjolske politike, koju je ova zemlja tijekom predsijedanja Europskom unijom u prvoj polovici 2010. pokušala pretočiti i u zajedničku vanjsku politiku, je da se Europa mora približiti Kubi bez postavljanja uvjeta. "Pritisak EU ovako i onako nije utjecao na poboljšanje ljudskih prava na Kubi", argument je službenog Madrida. No španjolski pokušaji da promijeni gotovo 14 godina stare smjernice, nije uspio. Nakon smrti jednog od vodećih kubanskih disidenata Orlanda Zapate u zatvoru nakon štrajka glađu, španjolski državni tajnik za europsku politiku Diego López Garrido je u Europskom parlamentu ukazao na nesvrsishodnost dosadašnje politike. "Kompromis Europske unije i njezinih institucija se mora sastojati u kritiziranju povreda ljudskih prava i dalje raditi na tome da se takve stvari ne ponavljaju".

No pored visokopolitičke postoji još i dimenzija strategije pružanja humanitarne i pomoći u razvoju. Europska komisija se trudi ova dva pitanja držati odvojeno, kako je to u Europskom parlamentu naglasio povjerenik za pitanja pomoći u razvoju, Andris Piebalgs: "Konstruktivni angažman a ne prtisak i sankcije jesu i ostaju temelji naše politike prema Kubi. Europska unija nikad nije prekinula suradnju s Kubom. I to zato jer se kada je politika pomoći zemljama u razvoju u pitanju ne radi o podršci vladama nego stanovnicima jedne zemlje".

Borba oko pronalaženja zajedničkih smjernica glede Kube ide dalje. Španjolska diplomacija na čelu s ministrom Miguelom Angelom Moratinosom i dalje vodi vlastitu politiku prema socijalističkoj karipskoj utvrdi, što često kod europskih partnera poput Francuske, ali i Njemačke, ne nailazi na razumijevanje. No početkom srpnja kubanska vlada je odlučila preko 50 disidenata pustiti na slobodu i dozvoliti im odlazak iz zemlje što je Španjolska doživjela kao uspjeh svoje kubanske politike. "To je rezultat veličanstvenih diplomatskih napora ministra vanjskih poslova Moratinosa i posredovanja Vatikana. Mi očekujemo da ćemo s ovakvom strategijom u budućnosti promijeniti zajednički stav Europske unije prema Kubi". rekla je nakon puštanja disidenata na slobodu španjolska poslanica u Europskom parlamentu María Muñiz

Popuštanje u zamjenu za kredite

No iako je Španjolska primila neke od puštenih disidenata, upravo je od njih samih došla kritika na račun takve diplomacije. Disidenti u jednom otvorenom pismu upozoravaju da ih kubanska vlada nije pustila na slobodu jer je velikodušna, nego zato jer su joj prijeko potrebni krediti Europske unije. U istom pismu bivši kubanski politički zatovrenici apeliraju na nastavak pritiska na Kubu u svrhu poboljšanja demokratskih uvjeta u toj zemlji.

Obje strane, Španjolska s jedne i ostatak Unije s druge strane, ustraju na svojim argumentima i drže da su odabrale pravi ključ u procesu približavanja Kubi tako da je siguran nastavak sukoba, kako kaže Michael Mann iz Europske komisije: "Rasprava će se zasigurno nastaviti nakon ljetne pauze i to na osnovu dosadašnjih rezultata. Puštanje disidenata je jedan važan korak, ali isto tako moram reći da će u promjeni smjernica doći jedino ako se slože sve članice". No trenutno sve govori u prilog tomu da do promjene dosadašnjih gledišta neće doći tako lako tako da je pred španjolskom diplomacijom još mnogo posla.