Interesantno je kako se u Hrvatskoj prešućuju zanimljive vijesti, a umjesto toga mediji se fokusiraju na kompletne besmislice, kao kada mentalno diskutabilni urednik Glasa Koncila stoti put ponovi svoju staru ludost i napiše da "Hrvatsku vode komunisti". Umjesto da se autorom opskurne analize u tišini pozabave Veljko Đorđević i psihijatrijske ustanove zatvorenog tipa, mediji ustanu na zadnje noge i Glasu Koncila naprave besplatnu promociju.

U isto vrijeme, potpuno nezapaženo prošao je članak koji je objavio Jutarnji list, a u kojemu se upozorava na katastrofalnu stanje u jednoj, donedavno uglednoj instituciji. Zbog loših poslovnih rezultata uskoro će polovina zaposlenih na burzu, a svima su plaće smanjene za 15 posto, i - nitko se ne buni jer svi znaju da je kriza, a kriza zahtijeva žrtve. Neuspješno poduzeće zove se Savez samostalnih sindikata Hrvatske i donedavno je predstavljao najjaču sindikalnu grupaciju u zemlji, ali globalizacijskim rječnikom govoreći, loš menadžment, jaka konkurencija i poneki financijski skandalčić, bacili su SSSH na koljena. A opet, iako ih čeka crkavica na birou za nezaposlene i neizvjesna budućnost, zaposlenici se ne bune, a kamoli da svojim šefovima zaprijete štrajkom ili batinama.

I izvana i iznutra vlada mir. Iznutra jer nitko od sindikalista nije bolje upućen u to da kada nema prihoda, tada nema niti plaća i zagarantiranog radnog mjesta, a izvana jer hrvatsku javnost ionako nikada ništa i ne zanima, ako nema veze sa sportom ili životima kvazielite koju simbolizira ljubavna priča apšisalog ljubavnika i neuspješne glumice.

SSSH-ov poučak glasi: Što je dozvoljeno sindikatu, nije dozvoljeno poslodavcu. Ukratko, nevjerojatna je lakoća kojom sindikalne središnjice manipuliraju svojim članstvom i cjelokupnom javnosti, a pritom su nesposobni srediti vlastite probleme. Sindikalne teze o potrebi spasa brodogradilišta, čuvanju radnih mjesta u javnim i državnim tvrtkama i nikakvim rezovima u mirovinskom sustavu obična su demagogija, iza koje nema nikakvog stvarnog sadržaja. Brodogradilišta su u komi i troše milijarde iz plaća poreznih obveznika, seljacima se isplaćuju poticaji za privatne vrtove, barem trećina administracije ne radi skoro ništa, a nažalost, zbog starenja stanovništva u cijelom svijetu, od Kanade i Francuske do Njemačke i Slovenije, traje trend sve kasnijih odlazaka u mirovinu.

Hrvatska nije izolirani otok, i problem nije u radikalnim rezovima već u izostanku istih. Hrvatski političari uglavnom su sitni kompromiseri krajnje neskloni (često i nesposobni) većim promjenama, a posebno je zabrinjavajući izostanak bilo kakve strategije. Uostalom, ne treba imati iluzija da će pobjeda lijeve koalicije dovesti do neke nove politike, koja bi bila dijametralno suprotna od ovoga što radi aktualna vlada. I u HDZ-u i SDP-u su svjesni neophodnosti dubokih rezova, i oni se moraju provesti bez obzira na to hoće li u Banskim dvorima sjediti Jadranka Kosor ili Zoran Milanović.

Ali, nemojmo si lagati, to znaju i u sindikatima. Samo što bi za njihove lidere, prihvaćanje realnosti značilo i kraj dobro plaćenih karijera, a na to još uvijek nisu spremni. Zato će i dalje prijetiti socijalnim nemirima, a u vlastitom poduzeću dijeliti otkaze.