Zoran FerićVelika priča o ekologiji i ljubavi zapadnjaka prema životinjama trebala bi pokazati kako usporediti čovjeka sa životinjom više ne treba biti uvreda, nego, dapače, sasvim izvjestan kompliment. Uz Ivana Mravka glavna medijska ličnost prošlog tjedna bio je medvjed Tomica koji sam luta cestama Gorskog kotara i druži se s ljudima jer, jadan, ne zna da ljudi najčešće nisu dobro društvo ni jedinkama vlastite vrste, a kamoli životinji s lijepim krznom koje se može prostrijeti ispred otvorenog kamina i onda na njemu, uz romantično pucketanje vatre, praviti nove ljude. Riječ medvjed nikome, u principu, nije uvreda, ali to nije slučaj i s ostalim životinjskim imenima.

KONJ, MAJMUN i mrmot lijepi su primjeri uvreda za muškarce, a krava, koza i guska tradicionalne uvrede za žene. Ime, pak, sitne životinje koja živi u mravinjaku i puno radi nikada nije bilo tretirano kao uvreda, nego, dapače, kao kompliment. To nam ime sugerira jednu od najpoželjnijih osobina u ljudskome društvu, sklonost prema radu. U novinama pak možemo pročitati da će obrana Ivana Mravka pozvati kao svjedoka Ivu Sanadera i pokušati svaliti krivnju na bivšeg predsjednika jer je, tvrdi obrana, Mravak sve radio „po uputama s vrha.“ S gledišta USKOKA koristiti sitnu životinju kao trag do krupne zvijeri legitimna je lovačka metoda. Međutim, Republika Hrvatska je, što se zvijeri tiče, u prilično komičnoj situaciji. Jednu „zver“ uz neviđene mjere opreza izručuje Srbiji, a drugu će „zvjerku“ uskoro možda potraživati od Sjedinjenih Država. Naravno, sitna životinja koja dovede do krupne zvijeri ima se po svim istražnim i pravosudnim uzusima nadati izvjesnim olakšicama. Radio je po naredbi s vrha, nije on sam kriv za lopovluk niti ga je sam inicirao, on je samo u njemu sudjelovao. I to, možda, protiv svoje volje i uz teške moralne dileme. Ivan Mravak se, reći će vjerojatno obrana, u teškoj nesanici valjao po svom krevetu, vlažeći posteljinu hladnim znojem, i po sto tisuća puta razmatrao istu dilemu: poslušati nalog s vrha ili ne. Ako pretpostavimo da je bivši predsjednik uprave HEP-a doista u svim svojim malverzacijama postupao po nalogu s vrha, to bi mu vjerojatno trebalo olakšati položaj pred sudom, ali smije li ga takva situacija abolirati od velikoga dijela krivnje?

ČINI MI SE da ne smije. Naime, Ivan Mravak, kad je prodavao struju po povlaštenim cijenama izabranim igračima, nije bio u vojsci, nije bio pripadnik ni jedne organizacije sa strogo definiranim pravilima naređivanja, njemu nije bio uperen u glavu oficirski luger koji bi po brzom postupku, olovom koje je dosta neugodno za mozak, sankcionirao odbijanje naredbe. Ivan Mravak slušajući naloge s vrha radio je prvenstveno u svome interese. Cinkanje nalogodavca je svakako dobrodošla stvar da bi se konačno malo razbistrila mutež u ovoj zemlji i utvrdila konkretna odgovornost za katastrofalno financijsko i svjetonazorno stanje u kojem se našla, ali ni u kom slučaju ne bi smjelo poslužiti kao platforma za aboliranje Mravaka i sličnih mravaca od ozbiljne kaznene odgovornosti. Što bi se, uostalom, dogodilo Mravku da nije poslušao fantomski nalog s vrha i omogućio nezakonitu zaradu financijskim jatacima HDZove hajdučke piramide? Dogodilo bi mu se ono najstrašnije što se živom čovjeku može dogoditi: više ne bi bio predsjednik uprave tvrtke iz koje se za osobne i stranačke interese izvlače milijuni kuna od kojih se može gricnuti nekakav postotak. Ne biti direktor velike tvrtke strašan je životni poraz jer bi mu preostalo samo jedno: život običnog čovjeka u Republici Hrvatskoj. Život čovjeka koji živi od svoga rada, život čovjeka koji je najmanje tri puta detaljno opljačkan od strane vlastite države koju je čekao nekoliko dugih stoljeća, život čovjeka koji neće doživjeti penziju jer bi u nju trebao otići s 90 godina, a ako je i doživi, od nje neće moći živjeti, život čovjeka koji pati od kroničnog nedostatka optimizma i, sasvim opravdanog straha da će biti pokraden, život kojemu je razočaranje konstanta, a zadovoljstvo rijedak eksces.

IVAN MRAVAK je, kad je donosio odluku hoće li poslušati nalog s vrha, jako dobro znao što mu prijeti. Život podređenih i potplaćenih. Na to nije mogao pristati i zato se po svoj prilici odlučio poslušati nalog s vrha, kao što svi mravci koji su svjesni života običnoga čovjeka u ovoj našoj zemlji onda poslušaju jedan takav nalog s vrha, koji ih onda baci u daleko gori položaj, nego što je položaj običnoga građanina Hrvatske. Slušanje naloga s vrha, naime, često vodi u Remetinac. Bilo bi stoga izuzetno zanimljivo da Mravak, Polančec, Protega ili Nevenka Jurak napišu biografije. Mislim pri tome, iskrene biografije koje neće služiti samo rehabilitiranju vlastitoga lika u javnosti, moguća olakšica pred sudom ili optužba dojučerašnjih stranačkih prijatelja, nego kao autentično ljudsko iskustvo. Bilo bi zanimljivo pročitati kakvi su im bili unutarnji pokretači, što su mislili i osjećali, kako su se odnosili prema drugim ljudima, onim „običnima“, mravima od čije su običnosti, rada i dimenzija tako željeli pobjeći izdižući se u političkoj i poslovnoj hijerarhiji. Nomen est omen – to je zloglasni univerzalni princip, a to pokazuje i gospodin Mravak. On nosi prezime po jednom od najsitnijih bića, a marljivost kojom je, izgleda, potkradao državnu električnu tvrtku, doista ga čini sličnim ovoj maloj ali izuzetno vrijednoj životinji. Njegovo vlastito prezime gospodinu Mravku sasvim sigurno nije uvreda. Pitanje jest: je li uvreda mravu?