Objavljeno u Nacionalu br. 773, 2010-09-07

Autor: Zoran Ferić

Otpusno pismo

Linč djevojčice zbog psića

Internetski napadi na djevojčicu koja je bacila psiće u Vrbas, što su radili i njeni djedovi i bake, pokazuje da se ljudi zbog života kućnih ljubimaca više uzrujavaju nego zbog života ljudi u Iraku ili Afganistanu

Zoran FerićZoran FerićDanas je stvarno lako postati svjetski poznat. Samo baciš par štenaca u Vrbas i odmah se o tome raspišu svi svjetski mediji. Događaji oko Katje Puschnik, koju je brat snimio kako baca psiće u Vrbas, pokazali su da svijet nije samo veliko selo, nego i velika zlobna čaršija u svakom trenutku spremna na linč. Internetski komentari čin dvanaestogodišnje djevojčice iz Bugojna opisuju kao stravičan, monstruozan, „nešto najgore što je viđeno do sada“ , a elektronski je linč postao toliko intenzivan, da je u opasnosti i sigurnost djevojčice.


VALJALO BI U OVOME slučaju svakako smiriti strasti i reći da bacanje štenaca u Vrbas nije monstruozan zločin, monstruozan zločin su napravili krvnici u Srebrenici, ili oni u Ahmićima, Katja Puschnik nije napravila nešto najgore na svijetu, tim više što ona nije napravila ništa što njen djed ili baka ili bilo tko iz te generacije nije napravio u okviru svojih dnevnih zaduženja na selu. Ujutro nahraniti krave i svinje, okopavati kukuruz, dovesti drva iz šume, podaviti štence koje je kučka tek okotila, potkovati konja i popraviti štalu. Međutim, njen je čin nesumnjivo sadistički, uživanje u ubijanju je dokumentirano na snimci, ali to je, u svjetskim razmjerima u kojima se prosuđuje, tek jedno malo zlo djelo, jedno zlodjelce reklo bi se, dok su se deseci mrtvih u Iraku i Afganistanu pretvorili u svakodnevnu zvučnu i slikovnu podlogu naših života na koju se ozbiljno i ne osvrćemo.

NAŠA JE LJUBAV prema životinjama i potreba da ih se zaštiti toliko hipertrofirala da je život psića važniji nego život ljudskoga bića. Kućne je ljubimce, naime, lakše voljeti nego ljude. Ako se radi o psima, njihova je odanost gotovo neupitna, svoju ljubav pokazuju u svakom trenutku, svaki dolazak kući popraćen je velikim veseljem, ne gunđaju pred televizorom, ne zatvaraju se u svoju sobu, ne bune se svakoga časa. Imaju nekoliko stalnih i vrlo predvidivih potreba i kad se to zadovolji, život s kućnim ljubimcem je idiličan. Oni zadovoljavaju onu našu najtajniju potrebu za bezuvjetnom ljubavlju. Oni nas, u principu, ne napuštaju i ne varaju kao ljubavni partneri, oni nas ne preziru i ne žale, kao što često čine djeca, oni nam ne popuju kao što čine roditelji, a kad su sebični to je tako prozirno i slatko. Volimo ih, između ostaloga, i što su toliko gluplji od nas. I toliko naivniji. Osim toga, život s ljubimcima je nekakva projekcija idile koju djeca zapadne civilizacije usišu vrlo rano, s prvim slikama na televiziji, s prvim reklamama za pseću hranu, s prvim filmovima sa životinjama u glavnoj ulozi, s prvim slikovnicama. Obitelj s psom u našem je mehanizmu predočavanja sretna obitelj. Psi i mačke, a ponekad zečevi, hrčci i kanarinci uvlače nam se pod kožu i zato što su toliko slabiji od nas. A naša je potreba da ih zaštitimo samo jedan od aspekata naše stalne potrebe da budemo jači. Štoviše, da se osjećamo toliko jači da si možemo dozvoliti i samilost. S druge strane, živimo u civilizaciji koja strogo luči dvije vrste životinja: one koje volimo i one koje jedemo. Za one koje volimo spremni smo učiniti gotovo sve i nji hovi su životi često puno kvalitetniji od naših. Za njih postoji sofisticirana hrana, vitamini i minerali, za njih postoje frizeri i dreseri, krojači i šetači, proizveli smo čitav jedan pseći svijet kreiran po uzoru na onaj naš i taj se svijet s vremenom pretvorio u tužnu karikaturu naše ljubavi. Životinje koje volimo, a to mogu biti i posvojeni dupini i bjeloglavi supovi, imaju udruženja za zaštitu i pomaganje, postoje organizacije i zakoni koji štite njihova prava. A jedno od najvažnijih njihovih prava zasada jest ono da ne smiju biti mučeni i bezrazložno ubijeni zbog zabave. Oni koji vole životinje bore se protiv koride ili lova na lisice, oni imaju zeleni sprej za šaranje po činčilinom krznu. Policija za životinje pak otkriva zle tipove koji ih drže u nehumanim uvjetima, one koji ih ne hrane adekvatno i ne šeću dovoljno. Međutim, kravu koja dijelovima svoga tijela hrani našega psa u principu ne žalimo jer je nikada nismo vidjeli. U principu nismo vidjeli kako živi, a pogotovo, nismo vidjeli kako umire. Diktat kapitala i racionalizacija proizvodnje u mesnoj industriji stvaraju krajnje nehumane uvjete u kojima se na farmama tove životinje. One su odijeljene od nas trostrukim zidovima, a njihova je smrt zakonski dopuštena i zove se stočarstvo.

OD STOČARSTVA žive mnogi ljudi i zemlje i stočarstvo nećemo uskoro ukinuti, kao što nećemo uskoro ukinuti ni tov tuna. Civilizacija kiča, koja se silom želi legitimirati kao idila za životinje i ljude, sakriva krvave rituale proizvodnje mesa i iznosi nam ga na tržište pakirano i amorfno, kao krmenadl, biftek i mljeveno meso, a ne kao živo biće. Štoviše, civilizirana zemlja poput Australije pomno sakriva i jednu očitu činjenicu: da je porijeklo mesa životinjsko. Zato postoji zabrana da se životinje u mesnici prodaju u komadu, onako kako su živjele, već ih treba raskomadati, razrezati na šnicle, butove, plećke i rebarca, da ne bi slučajno sličile na sebe. Zato se naši ljudi, kad odu u Australiju, nađu u problemu žele li ispeći janje na ražnju. Janjci se, naime, ne prodaju u komadu. No, i taj problem s vremenom je riješen. Kad žene kćer ili krste dijete, pametni našijenci kupe but, plećku, rebarca, i, ako mogu, glavu. Onda sve povezu žicom i ispeku na ražnju kao pravo janje.

NA KRAJU, djevojčica iz Bugojna koja je bacala psiće nikako ne zaslužuje međunarodni medijski linč, ne zaslužuje ni posvemašnju izolaciju svojih vršnjaka i sunarodnjaka, ali bi je valjalo odvesti ozbiljnome psihijatru i, ako je moguće, poslati da tri puta tjedno u odgojne svrhe naporno radi u azilu za pse.

Vezane vijesti

Retro-sela za ugodnu starost

Retro-sela za ugodnu starost

U Švicarskoj gradit će se selo za oboljele od Alzheimera. Projektirano je da izgleda kao iz 50-ih godina kako bi ljude koji danas imaju 70-80… Više

Komentari

registracija
10/11/09

ruvil, 13.09.10. 22:52

Ne slazem se sa gospodinom Fericem! To ne znaci ako branimo zivotinje i njihovo pravo na zivot da smo zlobni i poremeceni kako autor clanka daje do znanja. Smatram da djevojcica o kojoj se govori ima velikih problema i propusta u odgoju jer tko ne voli zivotinje i jos se smije prilikom njihovog utapljanja ne moze se nazvati normalnom osobom i jos to staviti na internet. Kako kaze ona poslovica "Cega se pametan stidi budala se ponosi" Roditeljima bih preporucila terapiju kod psihijatra.


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika