Zoran FerićRizničaru HDZ-a, Mladenu Barišiću, u pretresu prostora koje je koristio, prije nego što će ga odvesti u Remetinec, policajci su pronašli pravu malu riznicu. Bilo je tu Brioni odijela i 50 skupocjenih košulja iste marke, kao da je šaner, a ne šef carine, iako su ta dva zanimanja kod nas, očito, u bliskoj vezi, kolekcija skupih Patek Philippe satova, po čemu ga uspoređuju s bivšim stranačkim šefom i donedavnim prijateljem, Sanaderom.

Cijena od 10.000 do 200.000 eura za jedan ručni sat očito za gospodina Barišića nije problem, kao što nije bila problem ni za bivšeg predsjednika vlade, a činjenica što u njihovim zbrkama jedan jedini sat vrijedi kao životna zarada hrvatskoga radnika nikoga ozbiljno ne brine. A što bi se pak našlo prilikom pretresa vile bivšega premijera? Za kolekciju skupocjenih satova već znamo, ali što bi se tu još moglo naći? Nalivpera od platine, vrijedna kao auto srednje klase, zbirka zlatnih gumbi za košulje, vina koja se kupuju na aukcijama po cijeni od nekoliko tisuća dolara za butelju? Naime, kad god se nekome od direktora državnih tvrtki ili notornih kriminalaca nižega ranga, dilera, švercera oružjem ili kamatara pretresa stan uvijek se nalaze iste stvari: skupa odijela, satovi, a na parkiralištu Porschei, BMW-i ili skupocjeni Mercedesi. I kad sve to gledamo, postajemo polako svjesni težine i strahote vlastite nesreće. Kad već imamo lopove, kad se već krade da se napune vlastiti džepovi, da partija i država mogu funkcionirati s traljavom i nekompetentnom vlašću, da se potkupe politički protivnici ili individue koje bi ovako ili onako mogle postati neugodne za vlast, kad je sve to tako, ružno, tragično i groteskno, možda nas je Bog ipak mogao obdariti i drugačijim lopovima?

Neovisno o tome kradu li gotovinu i nose je u kutijama ili uzimaju enormno skupe poklone, stvar se, naravno, svodi na isto. U jednom svom segmentu mito se pretvorilo u naturalnu daću, u satove i odijela, međutim i kad troše ukradene pare, naši korumpirani vladini službenici, šefovi carine, poreze uprave ili željeznica, novac troše upravo na takve gluposti: satove, odijela i dobre automobile. Veći dio ulažu u nekretnine koje glase na njihove majke, očeve, punce, braću ili nećake, a za siću koja ostane, kupuju satove da bi dopunili svoju zbirku. Naši lopovi i pronevjeritelji, oni kojima je dokazano, a bome i oni kojima još nije ali se nadamo da hoće, kupuju iste marke automobila, ista odijela i iste satove, izlaze na ista mjesta, kupuju stanove na istim lokacijama. Grozan provincijalizam, povodljivost i neinventivnost vladaju među našim lopovima koji jedni od drugih prepisuju svoj modus operandi, kao što prepisuju i moduse trošenja. Naš je lopov ovca koja voli biti u krdu.

Oni koji su reketarili državne tvrtke ljudi su srednjih godina pa itekako pamte svoje žudnje za statusnim simbolima u toku odrastanja i mladosti u socijalizmu, a danas su stvorili jedan strašno konzervativan i predvidiv skup vrijednosti koji, osim što je neukusni kič, ovu zemlju i dodatno vodi u propast. Naši lopovi upropaštavaju zemlju u dva koraka: prvo kad kradu, a onda i kad troše ukradeno. Kupuju gluposti, umjesto da ulažu u proizvodnju. Neki od njih, doduše, imaju dionice poduzeća i udjele u fondovima, ali velik dio novaca zapravo odlazi na luksuz od koga nitko nema koristi. Naša nesreća nije samo u tome što pri vlasti imamo toliko lopova, nego i što su toliko neinventivni i sebični u trošenju ukradenoga. Pa ako se jednoga dana u Lepoglavi ili nekom drugom popravilištu diljem Lijepe naše s njima bude odgojno radilo, trebalo bi ih u prvome redu podučiti da, kad su već ukrali, ništa ne stoji na putu da taj novac pametno i potroše. U prvome redu trebalo bi unutar zidina Lepoglave odraditi s njima ozbiljnu kampanju „Kupujmo hrvatsko“, kako bi se i u budućim slučajevima pronevjerni novac kanaliziralo u hrvatske tvrtke pa da radnicima hrvatskih tvornica ostane njihova plaća, ma koliko da je mala. Kampanja „Kupujmo hrvatsko“ po zatvorima donijela bi hrvatskoj privredi neodređenu, ali sigurno iznenađujuće veliku količinu crnoga novca koje danas guta švicarska industrija satova ili talijanska dizajnerska odjeća.

No što to tjera hrvatskoga lopova da troši na statusne simbole koje su oni učinili kod nas prilično nepopularnima? Roba visoke kvalitete i oznaka visokoga stila na lopovima i kriminalcima zapravo gubi ono što joj je najvažnije: svoj teško stečeni imidž. Nije kriv siroti Patek Philippe, nije kriv ni Tag Heuer, ni Bretlling, sve su to vrhunski proizvodi čiji rukom rađeni mehanizmi predstavljaju vrhunac urarske umješnosti, ali njihovu vrijednost srozavaju upravo kriminalci koji ih nose. U krajnjoj liniji, kao što plaćaju Cloonyja, Brada Pitta ili Woodsa da njihovim proizvodima podare nešto od svoje karizme, švicarska bi urarska industrija tako trebala tražiti i naknadu od onih koji su im uništavaju dobar glas. No, zapravo što žele ljudi koji pokradu četiri milijuna svojih sunarodnjaka pa kupe sat od 170.000 eura? Zašto ga kupuju? Oni traže stil i poštovanje. A jasno je zašto. Bili su bili samo siroti klinci u socijalističkoj zemlji koji su gledali Jamesa Bonda i divili se Astonu Martinu, oni koji su gledali Stevea McQeena i divili se Tag Heueru Monaco s posve krivom intuicijom da se James Bond ili bilo koji od McQeeneovih likova postaje noseći sat ili vozeći nešto plehnato.

Naši lopovi za naš novac kupuju svoje dječačke snove i ako je suditi po tome o čemu sanjaju, još uvijek nisu izašli iz puberteta. Za sofisticiranoga lopova sa njujorške burze ovi naši izgledaju kao indijanci fascinirani ogledalcima i staklenim perlicama. Ova je zemlja, ljudi moji, rasprodana za šarene perlice. Međutim, najtragičnije je što te šarene perlice nisu donijele ni to žuđeno poštovanje zbog kojega su kupljene ili dobivene. Propala je to investicija. Prošla je država imala Obrovce kao iznevjereni san o komunističkom blagostanju, mi imamo Patek Philippe i Brione.