Zrinka PavlićZbilja ne znam što me ovog tjedna, kao građanku Republike Hrvatske i vjernu pretplatnicu javnog televizijskog servisa, više obradovalo – činjenica da su mi direktno prenosili isključivanje analognog i uključivanje digitalnog signala, što su mi u sklopu „dokumentarne serije“ o Hebrangu fino servirali mišljenje koje bih o dotičnom gospodinu trebala imati ili to što smo proslavili Dan neovisnosti uz Šeksovo tobožnje kajanje zbog nečinjenja. Ipak ću se usredotočiti na Analoga Signalovića ili kako god li su već idiotski nazvali pokojnika u reklamama i obavijestima koje su bile tako jasne, jezgrovite i korisne da su siroti ljudi diljem zemlje bacali daljinske upravljače u smeće i kidali antene zubima pa se poslije čudili što više ne mogu gledati TV.

Jest, nije tu kriva samo reklama, nego ni spomenute gledatelje ne krasi prevelika tehnička upućenost i pamet, ali kladim se da bi slično reagirala i moja pokojna baka, kojoj usprkos sasvim pristojnom školovanju, sve do smrti 2004. nikako nije bilo jasno zašto ne možemo emailom sestri u Ameriku poslat sarmu. Pa su se televizijski tehničari i ini digitalci pri Vladinom uredu za svemir i priključenija baš i mogli informirati kojem se tipu publike obraćaju. Ili su možda krivo pročitali izvještaje o demografskim karakteristikama populacije pa misle da im područja u dometu signala nastanjuje sve sam Tesla do Preloga i Bill Gates do Stevea Jobsa.

NO DA NE digresiram na sirote starčeke koji nisu baš najbolje skužili što trebaju učiniti ne bi li i dalje mogli pratiti turbulentne drame iz žanra Tekjeromučomiamor i Omar Veličanstveni. Iskreno se nadam da im je digitalni bigbrader rvacki dosad već održao instrukcije i objasnio sve o risiverima. Bez obzira na tu dramu, moram priznati da mi je moment direktnog prijenosa gašenja analognog signala na HTV-u bio jedan od začudnijih medijskih trenutaka prošloga tjedna. A govorimo o istom tjednu u kojem su svi pročičkali zbog naslovnice „Novosti“, u kojem su nas obavijestili da nas jedino Kirgistan šije po dostignućima Titanik- gospodarstva i u kojem nam se Šeks povodom Dana neovisnosti ispričavao što je zgriješio nemišlju, nedjelom i još nekim neovima koje ni Bog Isus ne razumije, ali su hrvatskim građanima, na veliku žalost, i predobro poznate.

NO OPET SAM zabrazdila. Elem, direktan prijenos gašenja analogca i uključivanja digitalca u svaki rvacki prijamnikom obdareni dom jednako mi je neshvatljiv kao što mi je shvatljivo da nitko početkom devedesetih nije s kamerama stao u SRCE (za neupućene, Sveučilišni računalni centar) i počeo direktno prenositi UKLJUČIVANJE INTERNETA. Pa okrenuo pokojeg goluba pismonošu na ražnju i objavio dolazak e-maila u Hrvatsku. OK, analogija nije potpuna jer internet nisu svi odmah preksutra morali uvest u kućanstvo ne bi li im i dalje stizale penzije i računi, ali po tehničkom smo postupku uključivanja i besmislu popratne priredbe tu negdje. Čak me ni sama priredba nije toliko uvrijedila (osim što svakog trijeznog građanina mora uvrijediti kad mu premijerka pred kamerama zabulazni o golemim uspjesima, a on u nedozvoljenom minusu na tekućem) jer je u nekom kontekstu pučke svečanosti s humorom iz „Jel me netko tražio“ bila čak i zgodna pa vjerujem da je onu dvojicu koja u lokalnoj birtiji na kraju moje ulice svakodnevno cuclaju vino iz rinfuze – čak i nasmijala dva-tri puta. Kao primjerice onda kada su se likovi s pogreba Analogu Signaloviću pojavili u dvorani HPB-a i stali se prepirati oko taksija i tramvaja. Vjerujem i da je kojoj bakici kanula suza kad su krenuli nostalgično-povijesni prikazi televerzuma u izlogu RIZ-ove trgovine na Trgu, pred kojom je – o, divnih li uspomena – pri prvom izravnom prijenosu narodna milicija morala rastjerivat okupljene znatiželjnike.

No iako to još nekako shvaćam i prihvaćam, ljuti me činjenica da je sve to moralo biti u obliku direktnog prijenosa, svečane akademije, domjenka i vrlo vjerojatno zakuske s rakijetinom za ugledne goste jer, majku mu staru, to sve mi plaćamo! Znam, znam, u zemlji gdje nam jedan od najžilavijih članova vladajuće kamarile o Danu neovisnosti poručuje „ups, malo smo se zeznuli“ ne bi li time opravdao (tobožnju ili stvarnu, ne bih sada iznosila osobne procjene) ignoranciju vlasti prema lopovluku zbog kojeg smo svi redom spali na dvajst deka parizera mjesečno kao nagradu za glasačku vjernost – postoje i mnogo veći problemi iz domene „na to se troše naši novci“. No mora li javna televizija baš dolijevati još jednu pretplatnički financiranu zdravicu za uzvanike na sav taj jad? Nisu li mogli u podne toga oh, tako značajnog dana jednostavno staviti prijenos iz studija, gdje bi upicanjeni voditelj i voditeljica jednostavno još jednom ponovili sve upute za one sirote, tehnici nevične obične građane te potom simbolično stisnuti gumbić i eventualno prikazati par arhivskih snimki Helge Vlahović na Euroviziji i RIZ-a na Velesajmu? Ne bi li to bilo ipak koju lipu jeftinije i malo manje bolno za oči pretplatnika, na čije se džepove ionako juriša s previše strana da bi sve to mogli podnijeti bez ijedne suze? O kojima se, da stvar još bude bolja, s velikim podsmjehom sljedećih dana izvještavalo u medijima jer „zamislite, ljudi plaču zato što više ne mogu gledati televiziju“.

JEST DA IM SE na toj televiziji ne nudi bogznašto – uvaljuje im se Škoro da bi ih se omamljivalo što debilnijim vrstama hopacupa zabave, pod mozak im se naguravaju ideološki nabrijani „dokumentarci“ o Hebrangu (o kojem je, božemioprosti, čak i Vrdoljak objektivnije govorio u svojoj preglupoj seriji „Tito“) i hrani ih se napumpanim međunacionalnim kontroverzama zbog naslovnice jednih manjinskih novina. No moglo se barem malo više para potrošiti na to da im se dobro objasni što sve trebaju učiniti da bi se pravovremeno i na pravi način pripremili za taj famozni digitalni signal, kad im već i takva televizija tako mnogo znači. A ne te pare ulupavati u besmislene direktne prijenose, s programom koji neodoljivo podsjeća na Dan Republike i šaljive skečeve iz života partizana.