Srećko JurdanaObljetnica ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića - prošle su dvije godine od atentata - obilježena je spoznajom da je policija zločin mogla spriječiti na razmjerno jednostavan način, što cijelom slučaju daje dodatnu tragičnu dimenziju. Da nije prevladao voluntaristički kaos u hrvatskom istražno-represivnom sustavu, Pukanić i Franjić bili bi danas živi. Kao što je javnosti poznato, jedan od optuženika - Amir Mafalani - pokušao je uoči atentata osigurati sebi odstupnicu davanjem (općenite, ali značajne) informacije svome “policijskome kontaktu” Nenadu Šipušiću da se “u centru Zagreba sprema nešto veliko”, nešto s čime je povezan (prvooptuženi) Robert Matanić. Dotični Šipušić, policajac koji je spomenutog razbojnikadojavnika držao na nekakvoj obavještajnoj “vezi”, propustio je reagirati na tu informaciju - navodno zato što se “bojao podsmijeha” - i događaji su se neometano nastavili razvijati u smjeru koji su odredili ubojice.

IZOLACIJA ODGOVORNOSTI NA POJEDINCA

Takav pravocrtan opis situacije izazvao je dozu skepse. Slučaj Šipušić završna je karika u lancu policijskih promašaja koji su prethodili zločinu. Prvi pokušaj atentata na Pukanića bio je potiho ismijan u policijskim krugovima, i nakon takvih nedoličnih sugestija mnoga glasila počela su se otvoreno sprdati s Pukanićevom tragičnom situacijom, što je ubojicama olakšalo organizaciju drugog atentata. Šipušićevo ignorantsko ponašanje bilo je na tragu takvog institucionalnog poigravanja s tuđim životima. Činjenica da je Pukanića netko već jednom pokušao ubiti nije za Šipušićevu profesionalnu svijest bila upozorenje da bi se Mafalanijeva opaska mogla odnositi na drugi pokušaj, zato što je Šipušićeva ustanova marginalizirala slučaj, tretirala ga kao Pukanićevu manipulaciju i oslobodila svoje ljude psihološke obaveze da opstojnost prijetnje Pukaniću drže na umu dok obavljaju redovne poslove. Može se pretpostaviti da se Šipušić bojao istog onog kolektivnog “podsmijeha” koji je u policiji i - posljedično - većini hrvatskih medija prevladao nakon prvog pokušaja atentata. No, kako objasniti podatak da policajac Šipušić - koji je u nekim drugim istražnim situacijama navodno umio biti vrlo temeljit - čak ni nakon izvedenog ubojstva Pukanića i Franjića nije osjetio potrebu i obavezu da nadređene obavijesti o svome kritičnome razgovoru s Mafalanijem, što bi istragu u trenutku navelo na pravi trag? Šipušićeva apsolutna nedoraslost poslu glavna je karta na koju trenutačno igra policija. Sugerira se da je propust posljedica individualne nekompetentnosti, isključivi proizvod činjenice da jedan inhibirani policajac nije bio sposoban adekvatno procijeniti situaciju. Izolacija odgovornosti na pojedinca za policiju je u svakom slučaju scenarij koji se može najlakše apsolvirati, no stvari nipošto nisu tako jednostavne. Kao prvo, pojedince Šipušićevoga profila netko je doveo u tu policiju i postavio na određene funkcije. (Bivši ministar unutarnjih poslova) Šime Lučin u slučaju Šipušić uočava drastičan simptom dugotrajne negativne selekcije u policijskome sustavu, napredovanja prema političkoj podobnosti i zanemarivanja stručnosti kao osnovne reference u karijeri.

POLICAJCI, ILI KANDIDATI ZA ROBIJU?

I drugi primjeri potvrđuju da u policiji rade mnoge osobe koje joj po psihološkim, stručnim i svjetonazorskim svojstvima ne mogu pripadati. Zadnjih dana pokrenut je postupak protiv policajaca koji su na sud prisilno doveli samohranog oca troje male djece, bolesnika od azbestoze, zbog privatne tužbe koju je protiv njega podnio kriminalac koji je od hrvatskog pravosuđa pobjegao u Hercegovinu, a nisu pritom ni obavijestili socijalnu službu da djeca ostaju sama. Na kadrovskim listama hrvatske policije mogu se pronaći ljudi kojima je prije mjesto u zatvoru. Interna istraga provodi se i protiv čuvara u policijskome skladištu koji je na crnom tržištu prodao pet stotina pištolja, u policijskim akcijama oduzetih raznim osobama. Trijaža oružja služi za preprodaju. Besprizornim tipovi ma, koji figuriraju kao policajci, netko u sustavu pouzdano čuva zaleđe. U povodu slučaja Šipušić u MUP-u je formirana “stručna skupina” koja će stvar proučavati do daljnjega. Odgovara isključivo sebi i svome osnivaču, koji je odmah upozorio javnost da ne će davati nikakve izjave sve dok istraga traje. Nakon demonstracije nesposobnosti da spriječi ubojstvo Pukanića i Franjića, policija od građana traži da povjeruju u njezinu vrhunsku sposobnost kritičkoga procjenjivanja i valoriziranja same sebe. Sve što sad izvodi s komisijama i internim istragama samo je velika predstava za javnost. O slučaju Šipušić već poodavno znaju sve, i nove ritualne istrage potrebne su im samo kao oblik javne obmane. Objašnjavajući zašto nakon atentata nije prijavio svoj razgovor s Mafalanijem, Šipušić je rekao kako “nije htio doći nepozvan da ne ispadne kako se želi opravdavati”, i kako je znao da će ga analiza Mafalanijeva mobitela ionako pretvoriti u objekt istrage. Objašnjenje je bizarno, ali istražitelji su - nakon atentata i hapšenja osumnjičenih - doista stigli do Šipušića. Informacije o odnosu Mafalani-Šipušić nisu, međutim, udarali na velika zvona; one su postale senzacija tek nakon Šipušićevoga pojavljivanja na suđenju. To je provociralo sumnje da je policija nastojala zaštititi svoga nesposobnog čovjeka, kako bi zaštitila sustav u kojem on djeluje. S obzirom na to da se slučaj Šipušić dobrim dijelom razvio kao psihološki proizvod policijskoga marginaliziranja prvoga atentata na Pukanića, njegovo prigušivanje ujedno je značilo i izbjegavanje novoga skretanja pažnje na spomenuto marginaliziranje, odnosno dodatnoga kompromitiranja policije. Iako policija već dulje vrijeme evidentno manipulira Šipušićem, danas se smatra pozvanom i ovlaštenom da samostalno vodi istragu o aferi, da širi dojam kako o Šipušićevu skandalu do nedavno nije imala pojma, i da publici sugerira kako je za nju prirodno da nikomu ne polaže račune.

POLICIJA BEZ CIVILNOGA NADZORA

Uvjerljivo se potvrđuje teza (spomenutog gospodina Lučina) kako je hrvatska policija jedna od rijetkih nad kojima ne postoji apsolutno nikakav civilni nadzor. Može se dodati, tomu u prilog, da je i samo imenovanje gospodina Karamarka za ministra policije svojedobno bilo potvrda spoznaje da se kontrola provodi u zatvorenome krugu, off limits za civilni ili izvanpolicijski sektor. Tomislav Karamarko - inače vrlo sposoban reprezentant sustava, s manifestiranim kvalitetnim planovima i namjerama - došao je u MUP s položaja šefa obavještajne službe, što je u proturječju s činjenicom da tajna služba mora na neki način funkcionirati i kao kontrolni mehanizam za policiju kao takvu, a ne kao njezin integralni dio. Ako postoji nerazjašnjena uloga tajne službe i policije u atentatu na Ivu Pukanića - a neka kompetentna imena na sceni smatraju da postoji - podatak da policija u aferi Šipušić istražuje samu sebe pouzdano ne pridonosi njezinu razjašnjenju.