Rumijana Nenčeva (34), zubarica iz bugarskoga grada Varne, u potrazi za surogatskom majkom"Piće, pušenje i droge su isključeni; zdrava prehrana je obavezna." Dok Rumijana Nenčeva (34), zubarica iz bugarskoga grada Varne nabraja kojih se pravila ima pridržavati majka koju će odabrati kao surogatsku, glas joj postaje sve slabiji i tiši.

U potrazi za surogatskom majkom Nenčeva je doputovala u Ukrajinu. Zbog raka maternice koji joj je dijagnosticiran u lipnju 2008. ne može imati vlastito dijete. Ona je dio sve raširenijeg fenomena: zbog zabrane surogatske trudnoće u svojim zemljama, žene koje ne mogu zatrudnjeti putuju tisućama kilometara u Ukrajinu i ondje unajmljuju maternicu neke druge žene.

Žrtve društvene stigmatiziranosti ženâ bez djece, osobito na Balkanu, također su u većini zemalja suočene sa zakonskim neprihvaćanjem plaćenog surogatskog majčinstva.

U bivšu sovjetsku republiku Ukrajinu privlače ih tamošnji liberalni zakoni o surogatskom majčinstvu na komercijalnoj osnovi, razmjerno razvijena zdravstvena infrastruktura - i cijena.

Od danas serijal istraživačkih priča na Nacional.hr-u

Većina ženâ koje se upućuju u Ukrajinu dolazi iz zapadne Europe i obiju Amerikâ - samo što si one te cijene obično mogu priuštiti. No sve je više zaposlenih pripadnicâ srednje klase s Balkana, poput Nenčeve, za koje taj iznos još uvijek znači veliku žrtvu.

Osoblje Međunarodnog centra za surogatsko majčinstvo u ukrajinskom gradu Harkovu (International Surrogate Motherhood Center /ISMC/) govori Nenčevoj da ona nije jedina žena iz Bugarske s tim prezimenom koja je do Harkova prešla preko 2 000 km.

"Imamo mnogo pacijentica s Balkana", povjerljivo joj kaže žena koja radi u Centru. Nenčeva zamjećuje tu drugu putnicu s Balkana, Snežanu, bucmastu Makedonku četrdesetih godina.

Žena iza pulta poslovnim tonom objašnjava Nenčevoj da se surmama (surogatska majka na ruskom) može odabrati na dva načina. Ženu koja će nositi dijete mogu odabrati liječnici klinike "Feskov" - u kojoj se izvode potrebni medicinski zahvati - ili ju ona sama može odabrati s dugog popisa ISMC-a.

"Imamo bogatu datoteku kandidatkinjâ" nastavlja žena, "plavuše, brinete, plavooke, slavenski tipovi, one tamnije puti, one s višom naobrazbom. Ako se ispostavi da njeni zdravstveni pokazatelji nus kompatibilni s vašima, odabir se može ponoviti."

Zašto Ukrajina?

Ženama koje ne žele biti tabuizirane zato što nemaju djece, a ne žele ih posvojiti, jedino je rješenje pronaći surogatsku majku koja će njihovu jajnu stanicu donijeti do zrelosti.

Pred većinu vladâ, međutim, surogatsko majčinstvo postavlja ozbiljne etičke dileme, u prvom redu vezane uz to što su žene plaćene da nose dijete za nekoga drugog.

To je razlog što nijedna zemlja Europske Unije ne dopušta surogatsko majčinstvo na komercijalnoj osnovi i što se žene koje žele unajmiti maternicu moraju uputiti u Ukrajinu, Rusiju, Gruziju, Kazahstan ili čak još dalje, u Indiju.

U EU, Austrija, Njemačka, Švicarska, Francuska, Mađarska i Italija zabranjuju sve oblike surogatskog majčinstva, i plaćenog i neplaćenog. Velika Britanija, Nizozemska, Belgija, Danska i Grčka dopuštaju surogatsko majčinstvo, ali ono ne smije uključiti komercijalne elemente.

Suprotnu tomu, ukrajinski zakon je najpovoljniji u Europi za surogatsko majčinstvo. Članak 23.2 ukrajinskog Obiteljskog zakona određuje da žene mogu primiti financijsku naknadu za nošenje djeteta druge osobe, a ni visina iznosa nije zakonski ograničena.

Taj zakon također jamči biološkoj majci zakonsko pravo na dijete ili djecu rođenu u maternici surogatske majke. Nije propisan nikakav postupak posvojenja ili bilo kakav sudski nalog. Cijelu proceduru regulira ugovor koji potpisuju agencija ili klinika, biološka majka i surogatska majka.

Njime se surogatska majka odriče svih prava na dijete koje je nosila u svojoj maternici. U rodni list se unose samo imena bioloških roditelja.

Valerij Zukin, potpredsjednik Ukrajinskog udruženja za reproduktivnu medicinu (Ukrainian Association of Reproductive Medicine /UARM/), kaže da se svake godine u zemlji odvija 150-200 plaćenih ciklusa surogatskog majčinstva.

Oko polovine ženâ koje unajmljuju maternice ukrajinskih žena

su strankinje, obično iz SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Švedske i Italije, ali i iz balkanskih zemalja.

Jeftinije u Kijevu

Zakon nije jedini razlog što žene koje traže maternicu u najam dolaze u Ukrajinu. "Glavni razlog... je cijena", tvrdi Marina Vasiljeva, koordinatorica za pacijentice u Novom životu, centru za surogatsko majčinstvo koji je ove godine u ožujku otvorio stalni ured u Kijevu.

ISMC u Harkovu izdao je Rumijani Nenčevoj predračun za svoje usluge u iznosu od oko 21 760 eura. Cijene ovise o stanju jajnikâ biološke majke i o tome jesu li joj potrebni spermiji davatelja ili nije.

Novi život u Kijevu naplaćuje u američkim dolarima. Njegova je cijena viša, oko 35 000 dolara (26 000 eura) zajedno s donacijom jajne stanice.

Još uvijek je to samo otprilike trećina cijene koja se naplaćuje u onim državama SAD-a u kojima je dopušteno surogatsko majčinstvo na komercijalnoj osnovi (Florida, Nevada, New Hampshire, Virdžinija, Kalifornija).

Agencije u Ukrajini plaćaju surogatskim majkama iznajmljivanje maternice od 7 000 dolara (5 080 dolara) u Harkovu do 12 000 dolara (oko 8 700) u Kijevu.

Uz to, djeteta željni roditelji trebaju ženama plaćati oko 200 eura mjesečno za izdržavanje ili ukupno oko 1 500 eura za cijelu trudnoću. "Također plaćaju liječničke troškove za vrijeme trudnoće i za praćenje trudnoće", objašnjava Vasiljeva. "Za naše surogatske majke ti su uvjeti prilično dobri za Ukrajinu", kaže ona, ali naglašava da surogatsko majčinstvo nije putovnica za brzo bogatstvo.

Dvosobni stan u Kijevu, glavnom gradu, stoji oko 80 000 dolara (oko 58 000 eura). Vasiljeva napominje da je to najmanje šest puta veći iznos od prosječne naknade surogatskoj majci.

Međutim, ukrajinski zakon ne ograničava broj suragatskih trudnoća pojedine žene.

Sve ako nedavna financijska kriza i jest podigla broj potencijalnih maternica za iznajmljivanje, Vasiljeva inzistira na tome da su mnoge žene koje žele biti surogatske majke još uvijek motivirane, barem djelomično, jednostavnim altruizmom.

Kandidatkinje za surogatske majke uglavnom se regrutiraju preko interneta i posredovanjem regionalnih predstavnika agencije Novi život u raznim dijelovima Ukrajine.

"Datoteka Novog života u svakom trenutku obuhvaća 20-25 kandidatkinjâ i sve su rodile barem jedno vlastito dijete", kaže Vasiljeva. "Među njima su žene sa završenom gimnazijom ili stručnom školom, kao i studentice i osobe s visokoškolskom diplomom", nastavlja ona.

Osim stupnja naobrazbe, profil kandidatkinje u datoteci sadrži podatke o visini, težini, zaposlenju i poslodavcu. Konačan odabir obavlja psiholog.

Odveć papreno za Balkan

Dok su cijene u Ukrajini kudikamo niže od onih u SAD-u, za ljude na Balkanu poprilično su iznad onoga što si mogu priuštiti. Za Ani Dimovu, mladu ženu krhke vanjštine iz Asenovgrada u Bugarskoj, to je itekako preskupo.

Ona još uvijek pamti koliko ju je duboko šokiralo kad je u tinejdžerskoj dobi otkrila da nikad neće moći zanijeti.

"Roditelji su to isprva pokušali sakriti od mene", kaže. "Bilo mi je četrnaest godina i upravo sam obavila prvi svoj pregled u bolnici. Izišla sam van i čekala ih u autu. Kad su došli, mama je plakala."

Prema po prirodi nasmiješena, Dimova kaže da prođe malo dana a da ju nešto ne podsjeti kako ne može imati dijete. "Pomišljala sam da odem nekamo gdje je surogatsko majčinstvo moguće, no cijene su jako visoke", kaže ona. "One nisu za ljude poput nas. Za Ukrajinu biste trebali imati ušteđevinu od oko 50 000 bugarskih leva (oko 25 000 eura)."

Jedna od brojnih stranica gdje se surogatske majke mogu prijaviti Dimova spominje kako je njezina bivša šefica Dimitrina Popova čuvši njenu priču ponudila da će umjesto nje nositi dijete ako se u Bugarskoj zakon promijeni i dopusti surogatsko majčinstvo.

Popova (36), majka dvoje djece, prisjeća se reakcije svoje kćeri tinejdžerke kad joj je ispričala što želi: "Ti si luda". Ali Popova ne može u ovom trenutku ništa učiniti za Dimovu. Bugarska je 2007. zabranila sve oblike surogatskog majčinstva.

Frustrirana visokim troškovima usluge u inozemstvu i zabrane surogatskog majčinstva, Dimova se u prosincu 2009. obratila Kalini Krumovoj, zastupnici u bugarskom parlamentu, s molbom da pokrene novu debatu o liberalizaciji postojeće zabrane surogatskog majcinstva.

Krumova je u ožujku 2010. pokrenula tu temu s kolegama u parlamentu i u javnosti. Pojačani javni interes doveo je do pozivâ - iza kojih stoje stručnjaci na područjima medicine, etike i prava - da se revidira zabrana surogatskog majčinstva i da bude zabranjeno samo ono na komercijalnoj osnovi.

Trenutačno Krumova i tim stručnjaka rade na prijedlozima promjenâ legislative koja regulira surogatsko majčinstvo.

Radina Velčeva, voditeljica zaklade Želim bebu (Iskam bebe), podupire djelomičnu liberalizaciju postojećeg zakona. "Koristi bi imale udane žene u dobi od 18 do 43 za koje je dokazano da ne mogu donijeti dijete do zrelosti."

Surogatske majke ne bi primale naknadu, ali bi sudovi odobravali da im budu plaćeni određeni troškovi, npr. liječničke usluge, hrana, odjeća i pomoć psihologa. Njih bi pokrivali biološki roditelji.

Unatoč tomu u Bugarskoj i dalje postoji zabrinutost u pogledu bilo kakve reforme zabrane surogatskog majčinstva. Fani Davidova, pravni stručnjak u nevladinu programu Pristup informacijama, savjetodavnom servisu za građanstvo upozorava da se promjene ne smiju požurivati..

Davidova, koja piše o temama vezanima uz posvojenje i koja je 2006. posvojila jednog dječaka, tvrdi da roditelji najprije trebaju razmotriti druge mogućnosti, npr. posvojenje i udomljenje.

Medicinski troškovi od Rumijane NenčeveS druge strane, Tolina Mladenova, iz Sofije, kaže da bi i sama bila surogatska majka kad bi to zakon dopuštao. U dobi od četrdesetak godina i financijski osigurana, sjeća se kako je svojoj djeci, a ima ih dvoje, objašnjavala da bi rado "svoj trbuh dala nekoj drugoj mami koja želi dijete."

"Malko su se uznemirili", dodaje. "Pitali su što će se dogoditi s tim djetetom. Ja sam rekla da ono neće biti naše. 'Brinut ćemo se za njega dok je u maminu trbuhu i onda ćemo ga dati iz kuće.'"

U Rumunjskoj surogatsko majčinstvo nije protuzakonito. Nakon što je u nekom tabloidu pročitala članak o TV zvijezdi koja navodno traži surogatsku majku, Andrea Parvu stavila je u ožujku 2010. na internet oglas da je voljna iznajmiti svoju maternicu.

"Željela sam pomoći nekomu tko ne može imati djece. I, naravno, [za to dobiti] novac", kaže Parvu, koja ima trogodišnju kćer i živi u Brašovu. Za nju su se zainteresirale novine i TV - ali, na njeno iznenađenje, nitko nije prihvatio njezinu ponudu.

"Imam dojam da Rumunjska nije spremna za takvo što", kaže. Uvjerena je da su se, nakon što je oglas dobio toliki publicitet, ljudi bojali javno odgovoriti na njega.

Balkanska racija

Vođene zajedničkim interesom za europske integracije, balkanske zemlje se obrušavaju na surogatsko majčinstvo. U Srbiji, koja teži članstvu u EU, kratka debata o regulaciji surogatskog majčinstva završila je početkom 2010. uvođenjem potpune zabrane.

"Postojala je zabrinutost da će se ono komercijalizirati", tumači Mima Fazlagić, ginekologinja iz Beograda. Hrvatska, kandidat za EU, izopćila je surogatsko majčinstvo u novom zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji donesenom god. 2009.

Prije no što će Bugarska 2007. zabraniti surogatsko majčinstvo, nije postojao nikakav zakon o reproduktivnoj medicini i 1990-ih je ondje bilo nekoliko desetina takvih majki, prisjeća se dr. Pavleta Tabakova. Prije uvođenja zabrane nadgledala je u svojoj privatnoj klinici u Sofiji nekoliko surogatskih poroda.

Prva surogatska trudnoća koju je vodila rezultirala je rođenjem dvojice blizanaca početkom 1990-ih. Biološka je majka imala odstranjenu maternicu, ali je donirala jajnu stanicu, kaže Tabakova.

"Bila je novinarka", dodaje. Premda se isprva nije libila javno govoriti o tome, danas to odbija. Čak sam imala jedan slučaj da je svekrva nosila dijete za svoju snahu."

Nepostojanje legislative o surogatstvom majčinstvu u Makedoniji Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini znači da su žene koje traže surogatske majke ostavljene u nejasnoj pravnoj situaciji.

U Rumunjskoj, koja je u EU ušla 2007. zajedno s Bugarskom, također nema zakona koji regulira surogatsko majčinstvo. Rumunjski je parlament 2005. prihvatio nacrt zakona o reproduktivnom zdravlju koji bi dopustio surogatsko majčinstvo na nekomercijalnoj osnovi, ali ga je predsjednik Traian Basescu odbio.

Surogatska rađanja nisu, međutim, bila 1990-ih nepoznata u Rumunjskoj. Prvi poznati slučaj surogatske majke koja je rodila dijete dogodio se 1998. na klinici za reproduktivnu medicinu "Bega" u Temišvaru, zapadna Rumunjska.

"Zove se Daniel", prisjeća se dr. Ioan Munteanu koji je u to doba bio na čelu te klinike. Do 2005. dr. Munteanu je nadgledao 15 ciklusa surogatskog majčinstva. No danas je on mnogo stariji, otada nije vodio nijedan slučaj, a nije se ni otvorila neka druga službena klinika za surogatsko majčinstvo.

Nekoliko klijenticâ dr. Munteanua oglasilo se u javnosti. Među prvima od njih bila je Livia Killian, čijeg je sina Kristiana, danas dvanaestogodišnjaka, u njegovoj klinici rodila surogatska majka.

Dok je Kristian bio još mali, Killian je s njim pozirala za jednu fotografiju, objavljenu 2004. u novinama Banateanul. Ali danas joj je draža anonimnost.

Prema bugarskom socijalnom antropologu Haralanu Alexandovu današnja konzervativnija klima u vezi sa surogatskim majčinstvom - i šutnja koja okružuje tu temu - odražava snagu patrijarhalnih vrijednosti u regiji.

"O patnji se ne govori", kaže. "Nema u tome zle namjere, naša kultura naprosto funkcionira na taj način."

U Varni, nakon tjedana online komunikacije s onom ukrajinskom klinikom, Rumijana Nenčeva se našla na početku.

Liječnici u harkovskoj klinici su zaključili da njeni jajnici nisu posve nesposobni za reprodukciju jajnih stanica, ali u velikoj mjeri jesu. Nesigurna može li ona imati uporabivu jajnu stanicu, klinika je odlučila da ju ne primi. Njoj se sada teško odlučiti za sljedeći potez.

Ani Dimitrova razmišlja o preseljenju u neku zemlju gdje je surogatsko majčinstvo dopušteno. O zabrani koja je i dalje na snazi u Bugarskoj, ona kaže: "Ne želim ni pomišljati da će ono zauvijek biti zabranjeno."