BORUT ŠEPAROVIĆ, redatelj 'Mauzera' u kojem glume Jadranka Đokić, Krešimir Mikić i Frano Mašković (na slici) i Zoran ČubriloNa Sceni Polanec Zagrebačkog kazališta mladih u subotu će premijerno biti izvedena predstava “Mauzer” u režiji Boruta Šeparovića, osnivača istraživačkog i društveno-angažiranog kazališta Montažstroj, koje je prošle godine nizom projekata obilježilo 20-godišnjicu rada. Ovaj Šeparovićev autorski projekt inspiriran je čuvenom pripovijetkom “Grobnica za Borisa Davidoviča” Danila Kiša i tekstom “Mauzer” Heinera Müllera, no predstava se postupno udaljava od predloška kako bi utemeljila, veli Šeparović, mogućeg heroja današnjice.

“Predstava ‘Mauzer’ koncentrira se na problem biografije kao konstrukta i kao potencijalnog mita”, objasnio je Šeparović i dodao da bi je žanrovski odredio kao pseudodokumentarno kazalište, koje ima fikcijski okvir, ali se na trenutke ponaša kao fakcija. “Iz tekstova koji su nam služili kao izvorište napravili smo novi tekst, koji je rađen baš za izvođenje, a zatim smo temu stavili u kontekst današnjice - sada i ovdje.” Kišov tekst postavlja pitanje o dvojbi, kaže Šeparović, o tome “dokud čovjek može ići u zaštiti svog lika i djela te kad u tome prestaje biti moralan”, a Müller se pita mora li “revolucija biti permanentna”.

Zapravo, to je predstava o konstrukciji i dekonstrukciji biografija revolucionara i njihovoj sudbini, a u isto vrijeme i putovanje kroz posljednjih dvadeset godina hrvatske povijesti, prilikom kojega pokušava odgovoriti na mnoga pitanja. I u ovoj predstavi Šeparović je ostao vjeran ideji društveno angažiranog kazališta, koje možda ne može promijeniti svijet, ali “može potaknuti i probuditi svijest ljudi koji u tom svijetu žive”. Uz Boruta Šeparovića u nastanku predstave “Mauzer” sudjelovali su Goran Ferčec kao dramaturg i Ivana Đula kao asistentica redatelja, a glume Jadranka Đokić, Krešimir Mikić, Frano Mašković i Zoran Čubrilo. “S ovom ekipom bilo je vrlo žestoko raditi”, kaže Borut Šeparović.

“Tražio sam od njih da čitaju ‘Sedam tisuća dana u Sibiru’ Karla Štajnera. Njima je to bilo jako dosadno, a ja sam želio da pokušaju zamisliti to iskustvo. Očekivao sam njihov angažman i mislim da je on uspio.” “Tko očekuje konvencionalno kazalište, treba ga potražiti na nekom drugom mjestu”, rekao je Šeparović i zaključio da kazališna publika mogu očekivati novu vrstu iskustva, a ne samo impresiju kakvu mogu dobiti na klasičnim predstavama.