Davor Jurić - Pravi uzroci sindikalnog nezadovoljstva, tvrde upućeni, mnogo su prozaičniji: liderske ambicije Davora Jurića, predsjednika SSSH, ali i ostalih sindikalnih vođa koji, poneseni uspjehom i popularnošću talijanskog sindikalnog buntovnikaNakon što je 28. ožujka Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), najbrojnija sindikalna organizacija s više od 300.000 članova, odustao od socijalnog pakta s Vladom i poslodavcima, situacija u državi dramatično se zaoštrila: Hrvatska je, ozbiljnije nego ikada, suočena s općim radničkim buntom i generalnim štrajkom. Povod: nezadovoljstvo najavljenim promjenama Zakona o radu kojim se drastično krešu radnička prava, a koji se, uvjereni su sindikalisti, mijenja po diktatu MMF-a, Svjetske banke i inozemnog kapitala. Pravi uzroci sindikalnog nezadovoljstva, tvrde upućeni, mnogo su prozaičniji: liderske ambicije Davora Jurića, predsjednika SSSH, ali i ostalih sindikalnih vođa koji, poneseni uspjehom i popularnošću talijanskog sindikalnog buntovnika Sergia Cofferatija koji je protiv Berlusconija podigao na noge 13 milijuna radnika, žele krenuti njegovim stopama.
Davor Jurić nema jednoglasnu podršku članstva SSSH za izlazak iz pakta. Prevladava uvjerenje kako je on to učinio da sačuva predsjedničku funkciju: potkraj godine u SSSH su izbori za novo vodstvo, pa Jurić ne želi da mu se ubroji u minus bliskost s SDP-om. Osim toga, svjestan je da su gotovo sve središnjice digle ruke od vladajuće koalicije, pa radikalizira odnos SSSH spram Vlade jer se, ravnopravno s drugim liderima, želi boriti za mjesto vođe bunta protiv Račanove vlade. Upravo zbog toga što je osobne interese pretpostavio zajedničkima, što je izgubio živce, ali i orijentaciju, unutar SSSH čuju se sve glasniji zahtjevi za njegovom smjenom. Tvrdi se da ga podupiru samo Sindikat zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi te Samostalni sindikat u djelatnostima energetike, kemije i nemetala koji su pod snažnim i izravnim utjecajem HDZ-a. Nacional je doznao da su Juriću, s više strana, savjetovali da podnese ostavku, a od njega je to otvoreno zatražio i premijer Račan. Jurićevi oponenti u SSSH slažu se da je predsjednik SSSH teško pogriješio raskinuvši socijalno partnerstvo, da će zbog toga SSSH izgubiti na vjerodostojnosti te da će se marginalizirati. Postavljaju pitanje što će se dogoditi kad Sabor, bez pristanka sindikata, ipak izglasa promjene Zakona o radu, od kojih su mnoge, znaju to i sindikati, neizbježne. Jurića optužuju i da je pokleknuo pred pritiscima desno orijentiranih sindikata unutar SSSH, ali i sindikalnih središnjica koje vode Krešimir Sever i Boris Kunst. Predbacuje mu se da je kao predsjednik najbrojnijeg sindikata morao diktirati procese na sindikalnoj sceni, a ne podleći utjecaju slabijih od sebe. Najviše mu se prigovara što se poveo za Kunstom, koji stalno poziva na demonstracije i prijeti blokadom cijele države, a unatoč takvom radikalizmu njegov sindikat ima najmanje članova i utjecaja. Takva Kunstova politika doživjela je debakl potkraj prošle godine kad je pokušao organizirati prosvjed na Markovu trgu: javno se hvalio da će okupiti 20.000 demonstranata, a došlo ih je jedva nekoliko stotina, pri čemu su polovica bili studenti koji nemaju veze s URS-om, ali su došli pod utjecajem hadezeovske propagande. Kunstov radikalizam, upozoravaju Jurića, šteti ozbiljnosti ne samo njegova URS-a, nego i cijelog sindikalnog pokreta: bilo je žalosno gledati izmanipulirane, promrzle i pokisle radnike kako slušaju generala Antu Rosu koji nema nikakve veze sa sindikalnim pokretom.
Jurićev položaj otežava i to što se Dalimir Kuba, predsjednik treće po veličini sindikalna središnjice, Matice hrvatskih sindikata javnih službi (MHSJS) sa 50-ak tisuća članova, nije solidarizirao s njim i ostalim sindikalnim liderima, nije se povukao iz socijalnog pakta niti pridružio pripremama za prosvjed 1. svibnja.
“Matica probleme sagledava šire. Postavljamo pitanje treba li tvrdo braniti samo interese zaposlenih ili pak valja voditi računa o pravima nezaposlenih i kako im pomoći da se zaposle. Matica se zalaže da se Vladi omogući predah: najlakše je najaviti štrajk, no što poslije toga. Matica će ostati u dijalogu, makar morala zadnja ugasiti svjetlo. Ako sindikati odustanu od dijaloga, Sabor će izglasati novi Zakon o radu, bez njih. Tržište rada mora se fleksibilizirati, no sindikati pritom moraju sugerirati gdje je razina prava previsoka, a gdje premala, jer situacije nije svugdje ista. Primjerice, kod malih poslodavaca radnike valja zaštititi čak bolje nego dosad. Sindikati su dosad imali vrlo lagodnu poziciju: zakon je jamčio visoku razinu prava, a sada se valja boriti da u kolektivne sporazume, a ne Zakon o radu, budu ugrađena prava na otpremninu i otkazni rok. Jer što vrijede deklarativna prava kad u tvrtkama koje propadaju nema ni otkaznog roka ni novca za otpremnine”, kaže Kuba
Prelaskom SSSH u protuvladin tabor vladajuća koalicija dobila je protiv sebe milijun nezadovoljnika: 415.000 nezaposlenih i gotovo 500.000 sindikalno organiziranih radnika. Uz SSSH protiv Vlade su se pobunili i Nezavisni hrvatski sindikati (NSH) s gotovo 100.000 članova, Hrvatska udruga sindikata (HUS) s 50.000 članova i Udruga radničkih sindikata Hrvatske (URSH) s 30.000 članova. Prvi test organiziranosti i snage, o kojem će ovisiti žestina budućeg otpora, novi savez imat će 1. svibnja na zagrebačkom Trgu bana Jelačića: sindikalni vođe očekuju da će se okupiti nekoliko desetaka tisuća radnika. Ako im to uspije, zacijelo će zaredati nove protuvladine akcije, a ojačat će položaj lidera koji zazivaju radikalno sučeljavanje s Vladom. Na takav ishod prvomajskih demonstracija računaju Davor Jurić i ostali sindikalni lideri.
Račanova vlada svjesna je snage sindikata, posebice stoga što su se ujedinile čak četiri od pet sindikalnih središnjica. Premda je u Hrvatskoj 1990. u sindikate bilo učlanjeno 90 posto zaposlenih, 75 posto1995., a danas oko 55 posto, to je ipak znatno više od europskog prosjeka (oko 25 posto). Izvan sindikalnih središnjica još je stotinjak tisuća zaposlenih u strukovnim sindikatima. Unatoč brojnosti, sindikati dosad ipak nisu bitno utjecali na poteze vlasti niti su uspijevali organizirati snažne prosvjede. Razlog je bila duboka podijeljenost sindikata: jednom su posrijedi bile nepremostive političke razlike, drugi put liderske ambicije sindikalnih vođa, a treći put manipulacije političara. Ni ovaj put sindikati nisu jedinstveni: MHSJS koji okuplja 55.000 zaposlenika nije prekinuo dijalog s Vladom niti se pridružio organizaciji prvomajskog prosvjeda. No situacija je za Vladu iznimno opasna jer je SSSH, najbrojnija sindikalna središnjica, stao na čelo sindikalnog otpora Vladi.
Nakon što joj je SSSH okrenuo leđa, Vlada je postala još izoliranija. SSSH je godinama bio blizak SDP-u. Prekidom socijalnog partnerstva predsjednik SSSH Davor Jurić zadao je težak udarac Račanu i njegovoj stranci. Tako je vladajuća koalicija dvije godine nakon što je došla na vlast ostala bez sindikalne potpore. HUS, što ga je osnovao HDZ, premda se pod vodstvom Zdenka Mučnjaka otrgnuo od njegova neposrednog utjecaja, nikada nije bio sklon vladi lijevog centra. NSH Krešimira Severa i MHSJS Dalimira Kube oduvijek su bili distancirani od političkih stranaka, dok URSH Borisa Kunsta prednjači u napadima na Vladu, radeći za račun opozicije, no vjerujući kako će se to protumačiti kao potpora predsjedniku Mesiću.
Predsjednik SSSH Jurić odbacuje optužbe da vodi računa samo o svojim interesima, tvrdi da je razlog raskida to što Vlada nije odgovorila na zahtjev SSSH da se u Pakt uključe i četiri aneksa. Za Nacional je izjavio da njegov sindikat neće dopustiti da se hrvatski radnici nađu u situaciji u kojoj su sada zaposleni u Poljskoj: “Ondje su sindikati godinama, bez ozbiljnog otpora, prihvaćali kresanje radničkih prava. Zbog toga poljski radnici imaju najmanja prava u Europi. Kad su vidjeli da se radnici ne bune, njihovi poslodavci i Vlada odlučili su se sada na daljnje restrikcije. Tu pogrešku hrvatski radnici i sindikati ne smiju ponoviti: moramo se odmah suprotstaviti daljnjem obespravljivanju radnika jer inače ni u Hrvatskoj tomu neće biti kraja. Ne želimo da Vlada preko leđa radnika stvara uvjete za zajam MMF-a od 202 milijuna dolara. Sindikati nisu kočnica promjena, radnici nisu najveći problem hrvatskog gospodarstva. Oni ni dosad nisu bili zaštićeni: samo SSSH u ime 23.000 svojih članova vodi čak 17.600 radnih sporova, što je 55 posto svih sporova koje sindikati vode protiv poslodavaca u Hrvatskoj. Radnici su i dosad bili prepušteni na milost i nemilost poslodavcima i pravosuđu. Nije istina da sindikati ne razumiju potrebu za promjenama, ne jednom pristali smo da se u nekim tvrtkama smanje plaće kako bi se poduzeće izvuklo iz krize i nastavilo raditi. No nijedno iskustvo u svijetu ne dokazuje da smanjivanje radničkih prava osigurava rast zapošljavanja i oživljavanje gospodarstva.”
Predsjednik HUS-a Zdenko Mučnjak tvrdi da sindikati nisu protiv promjena Zakona o radu jer su svjesni da se on mora prilagoditi europskim standardima, ali traže drukčiji prioritet u zahvatima: “Poslodavcima su već smanjena razna davanja pa im je u zadnje dvije godine ostalo gotovo milijardu kuna. No oni taj novac nisu utrošili na otvaranje novih radnih mjesta nego su ih strpali u vlastiti džep, radnici i nezaposleni od toga nisu imali nikakve koristi. Ako dopustimo da se smanje otpremnine, ponovit će se isto: poslodavci će taj novac opet uzeti sebi. Poslodavci su mnogo veći problem od političara. Vlada je stvorila sjajne pretpostavke poslodavcima da unaprijede svoje poslovanje. Promijenila je mnoge zakone, Hrvatska je ušla u WTO, potpisala ugovore o slobodnoj trgovini s 30-ak država, otvorila prostor za plasman hrvatskih roba u inozemstvu, no poslodavci nisu iskoristili te pogodnosti. Umjesto da Vlada postavi pitanje odgovornosti poslodavaca, ona je stala na stranu kapitala, probleme želi rješavati samo preko leđa sirotinje i radnika, nezaposlenih i umirovljenika.”
Predsjednik NHS-a Krešimir Sever također smatra da sindikati ne smiju dopustiti nove restrikcije radničkih prava: “Radna prava zaposlenika već se godinama krešu, no to nije povećalo zaposlenost ni oživilo gospodarstvo. Sve više zaposlenih radi na određeno vrijeme: takvi su lišeni mnogih prava, ne mogu dobiti kredite, a nezaposlenost i dalje raste, standard zaposlenih pada. Bojimo se da će se tako nastaviti pristanemo li na nove restrikcije: Vlada i poslodavci uopće ne jamče da će novim promjenama zaustaviti rast nezaposlenosti i oživiti gospodarstvo. Njihove tvrdnje da su u nas radna prava veće nego igdje u svijetu obična su demagogija. Ne mogu se uspoređivati visina otpremnine u Danskoj i Hrvatskoj: ondje otpremnina nije potrebna jer naknade za nezaposlene jamče pristojno preživljavanje cijele obitelji dok se ne nađe drugi posao. A u Hrvatskoj naknada za nezaposlene iznosi najviše 900 kuna, dok je šansa za novi posao minimalna. Problemi nisu u pravima nego drugdje: čak 93,09 posto svih nezaposlenih ima srednju ili nižu stručnu spremu. Država bi stoga trebala stvoriti uvjete za njihovo doškolovanje, a ne kresati radna prava.”
S druge strane, Račan i njegov kabinet pod snažnim su pritiscima poslodavaca i njihovih sve utjecajnijih lobija, MMF-a i Svjetske banke, ali i potencijalnih stranih ulagača koji traže da se promijeni Zakon o radu. Tvrde su radna prava u Hrvatskoj anakronizam kakvog nema u Europi, recidivi socijalizma, da su nemogućnost otpuštanja i visoke otpremnine kočnica bržem otvaranju radnih mjesta. Upozoravaju i da je radna snaga u Hrvatskoj preskupa: otkazni rok u Hrvatskoj traje između 2 tjedna i 6 mjeseci, ovisno o stažu, dok ga u Latviji i Litvi nema, u Poljskoj i Mađarskoj traje najviše tri mjeseca, a u Češkoj, Francuskoj i Irskoj do dva mjeseca. Dok u Hrvatskoj radnik dobiva otpremninu u visini dvotjednih primanja za svaku godinu staža, u Češkoj, Poljskoj, Nizozemskoj i Njemačkoj otpremnine uopće nema. Tvrde čak da su porodiljni dopusti najdulji u Europi, prava na zdravstvenu zaštitu preširoka, socijalna primanja previsoka te da zbog toga Hrvatska nije atraktivna za strane ulagače. A Vlada je pogriješila jer je zakasnila s usvajanjem sindikalnih aneksa, jer je na brzinu, površno i neodgovorno, preko vikenda, pripremila teze o prijedlogu promjena Zakona o radu.
Ekonomist Dubravko Miholjek, koji je godinama radio u Svjetskoj banci, a danas je analitičar Banke za poravnavanja u Baselu, u nedavnom razgovoru za Nacional upozorio je na problem radnog zakonodavstva u Hrvatskoj: “Tržište rada u Hrvatskoj vrlo je nefleksibilno, čemu pridonose staro radno zakonodavstvo i model pregovaranja Vlade, poslodavaca i sindikata. Lako je utvrditi jasnu vezu između fleksibilnosti tržišta rada i rasta zapošljavanja. Francuska je u zadnjih 5-6 godina znatno rasteretila radno zakonodavstvo i odmah joj je broj zaposlenih porastao brže nego u Njemačkoj. Irska je potkraj 80-ih zaključila da više ne može održavati krute odnose na tržištu rada i kad je to promijenila, brzo je porastao broj zaposlenih. Australija i Mađarska također su uspješno reformirale tržište rada i smanjile nezaposlenost. Razna davanja za topli obrok, prijevoz, godišnje odmore anakronizam su za tržišnu privredu. Radnici trebaju tražiti da budu plaćeni po učinku, a ne da ovise o socijalnoj pomoći. Smanjivanje fiksnih troškova zapošljavanja, poreza i ostalih davanja na plaće, lakši otkazi i manje otpremnine smanjit će rizik za poslodavce i oni će lakše i brže otvarati nova radna mjesta.”
Posve je drukčije stajalištea veleposlanik tranzicijske države u Zagrebu koji je u nedavnom razgovoru s urednicima Nacionala zaključio: “Posve je pogrešno inzistirati na potpunoj liberalizaciji radnog zakonodavstva u tranzicijskim državama i ujednačiti ga sa zakonima u zapadnoeuropskim državama koje imaju posve drukčiju radnu i političku tradiciju. U Češkoj, Poljskoj, Slovačkoj, Sloveniji, Hrvatskoj prevladava drukčiji radni mentalitet: dok njemačkog ili irskog radnika nesigurnost na radnom mjestu potiče na veći radni angažman, Čehe, Hrvate, Poljake to obeshrabruje, oni postaju nervozni, nesigurni, radno manje sposobni. Valja im pružiti veću radnu sigurnost i bit će uspješniji radnici.”
Paradoksalno je to što su Vlada i sindikati ušli su u sukob za račun trećega: poslodavaca, koji čekaju ishod. Sindikati su svjesni da ne smiju biti kočnica oporavku gospodarstva, njima je u interesu izlazak iz krize i gospodarski prosperitet, znaju da treba reformirati zastarjelo radno zakonodavstvo, ali moraju štititi interese radnika koji su prečesto prepušteni na milost i nemilost poslodavcima. U sličnom je procijepu i Vlada. Sve stranke vladajuće koalicije u svojim programima imaju socijalnu komponentu i zaštitu zaposlenih, no prisiljene su na zahvate koji dovode u pitanja ta načela. Jedini izlaz iz sadašnje pat situacije su pregovori i kompromisi, pa i ustupci sindikata. No zauzvrat Vlada mora ponuditi jasnu i cjelovitu strategiju izlaska iz krize: ako to ne može, neka ustupi mjesto vladi stručnjaka. Inače će se suočiti s generalnim štrajkom, a on neće donijeti ništa osim kaosa.