Krešimir SeletkovićCiklus Zagrebačkih koncerata istoimeni su Solisti nastavili priredbom u HGZ-u, u utorak 22-og veljače ove godine. Treća po redu, donijela je, po prirodi stvari, Treći Brandenburški koncert Johanna Sebastiana Bacha (1685-1750) i Treći Zagrebački koncert Krešimira Seletkovića (r.1974), opće priznatog skladatelja čija su djela izvođena u Hrvatskoj, Italiji, Sloveniji, Rusiji, Kini, Austriji, Kanadi i Nizozemskoj.

Seletkovićev - Concerto a 3 - nije se pokazao kao tek, prema zadaćnici, instrumentacijski i formalni slijednik Bachova izvornika, već kao cjelovito djelo, sasvim originalnih rješenja i profinjenog glazbenog jezika. Iz skladateljevog osobnog ¨čitanja¨ Brandenburškog koncerta otisnutog u programskoj knjižici, vidljivo je vrlo suptilno promišljanje Bachovog rukopisa, kao i nastojanje zajedničkog imenovanja vlastitih stavaka u ¨Pokušaje imitacija¨. Nametnuvši si poprilične granice i zadavši si, uz propisanu instrumentaciju i formu, i igru parnih i neparnih mjera, prisutnu u većini Bachovih djela, te ujednačenu dinamiku i pulsirajuću motoriku finalnog stavka, potvrdivši pritom ¨nejasnu¨ povezanost formalnih ograničenja sa slobodom glazbenog toka, Seletković je pokazao neobičnu zrelost, invenciju, te nedvojbenu skladateljsku darovitost.

Dugi, tonalno prošireni pianissimo akordi, vođeni preko tročlanih gudačkih skupina, podsjećali su na istovrsne Bachove melodijske figure najopsežnijeg prvog stavka, a međusobnim su pretapanjem stvorili dojam univerzalne melodije nakon koje je slijedeći automatizirani puls dinamički uzraslih ¨Hitchockovski intoniranih sekvenci¨ u melodijskoj grupi instrumenata, jasno aludirao na temeljnu promjenu tempa i ulazak u furioznu završnicu.

Izvrsno raspoložen ansambl Zagrebačkih solista vrhunski je izveo oba koncerta, Brandemburški i Zagrebački. Bachov vrlo ažurno, u zahtjevno brzom tempu, no bez posljedičnih intonacijskih i ritmičkih nejasnoća, a Seletkovićev, budući da se radi o praizvedbi, točno i korektno, sudeći prema iskrenoj zahvali prisutnog autora ispraćenog ovacijama i burnim pljeskom.

Programska skica posjetiteljima je predstavila i dva solistička nastupa stalnih članova Zagrebačkih solista - Aleksandra Miloševa (viola) i Smiljana Mrčele (violončelo). Spomenuti su solisti, uz pratnju svojih kolega, izveli Sonatu per la grand viola za (tenor, veliku) violu i gudače u c-molu (arr. Mladen Tarbuk) Niccola Paganinija (1782-1840), te Une larme (Suza), temu s varijacijama za violončelo i gudače u a-molu iz devetog sveska zbirke Péchés de viellese (Grijesi starosti) Gioacchina Rossinija (1792-1868). Iako se od iskusnijeg Miloševa očekivao briljantan nastup, dobio se dojam nesigurnosti pri izvođenju zahtjevnih i bravuroznih, no njemu primjerenih solističkih dijelova, dok je mladi violončelist Smiljan Mrčela iznenadio uvjerljivim i sigurnim nastupom nametnuvši oštar naglasak na vodeću dionicu prilično bezizražajne Rossinijeve skladbe.