Pripadnici JNA u VukovaruPrema podacima Fonda za humanitarno pravo, tijekom oružanih sukoba u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH od 1991. do 1995. godine, stradalo je i nestalo 2028 građana Srbije, od čega se 385 vode kao nestali. Najviše stradalih su pripadnici JNA, njih 1039, među kojima je bilo 180 vojnika na redovnom odsluženju vojnog roka. Preko 73 posto poginulih je starosti između 19 i 55 godina, a najmlađi stradali građanin Srbije bio je Darko Pavlović iz Beograda koji je sa 17 godina kao dobrovoljac nastradao na ratištu u Vogošći, u BiH.

Ovo su prvi zaokruženi službeni podaci nastradalih građana Srbije i Crne Gore u proteklim ratovima na prostoru bivše SFRJ. Vođa projekta Nenad Dimitrijević iz Fonda za humanitarno pravo (FHP) kaže za Deutsche Welle da će se podaci dopunjavati kad god bude bilo potrebe za tim: „FHP je u siječnju 2009. počeo sa pojedinačnim popisom ljudskih žrtava, državljana Srbije i Crne Gore koji su stradali tijekom oružanih sukoba i u vezi sa oružanim sukobima na prostoru Slovenije, BiH i Hrvatske. Po našim rezultatima, 2028 građana Srbije koji su stradali u ovom periodu od kojih se 385 i danas vode kao nestali. Imali smo veliku pomoć udruženja obitelji nestalih kao i Ministarstva obrane Srbije. Ovaj projekt je važan jer na objektivan način i na osnovu točnih izvora dokumentiramo sve stradale i ostavljamo mlađim generacijama da na osnovu tih podataka sami zaključe o događajima i ratnim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije tijekom devedesetih. Mi smo počeli sa radom ovog popisa kad su se stvorili uvjeti. Država ima preliminarne rezultate i izlazili su s njima kao i mi, ali pravo pitanje zašto se nikada nije izašlo za službenim rezultatima treba postaviti Komisiji za nestala lica i Ministarstvu obrane", pojasnio je Dimitrijević.

Posao zbog budućih generacija

Na popisu se nalaze građani koji su rođeni i živjeli u Srbiji, rođeni u Srbiji ali su živjeli u Hrvatskoj ili BiH; rođeni u BiH i Hrvatskoj ali živjeli u Srbiji i rođeni u Srbiji a da im se ne zna mjesto prebivališta. Prema podacima Fonda za humanitarno pravo, u Bosni i Hercegovini je stradalo 832 građana Srbije, u Hrvatskoj 850, a u Sloveniji 23 građana Srbije, dok se za 323 građana mjesto stradanja još ne može sa sigurnošću utvrditi. Najviše stradalih je iz Beograda (537) i Novog Sada (61), dok je 35 posto stradalih osoba iz Vojvodine, a 47 posto iz Centralne Srbije. Prema riječima Nataše Kandić iz Fonda za humanitarno pravo, ovo je bio posao kojim se trebala pozabaviti država zbog budućih generacija, ali kako nije, posao je obavio to Fond za humanitarno pravo.

„To je državni posao, to država duguje obiteljima i društvu i budućim generacijama, u ovom slučaju država to nije napravila. Ovo je dokument koji je važan za društvo jer nestali se više ne nalaze samo u sjećanju najbližih nego će biti javno objavljeni. Ovo je prekid jedne prakse na ovim prostorima koja traje od Prvog svjetskog rata da stradaju ljudi, da ginu u ratovima na poziv države u ime države i da na kraju ostanu samo brojke. Ono što mi želimo je da ovaj dokument na kraju dobije pečat države i to će se napraviti preko REKOM-a. Želimo da svaka država zna za svoje gubitke, ali tražimo da institucije, uključujući i Ministarstvo obrane, budu odgovorne, da pomognu u tome da pokažu koliko je to važno za državu i koliko hoće da pomognu da se to pamćenje unese u udžbenike i postane dio nastavnog programa", istaknula je Kandić.

Ministarstvo obećalo pomoć

Projekt je predstavljen u srijedu u Beogradu, pred punom dvoranom obitelji nestalih i ubijenih. Državni tajnik u Ministarstvu obrane Igor Jovičić rekao je da će to ministarstvo i ubuduće pružati pomoć i podršku za dobijanje podataka o stradalim osobama u ratovima na teritoriju bivše SFRJ. „Ministarstvo obrane je u svakom slučaju podržalo projekt Fonda za humanitarno pravo. Izašli smo u susret FHP kao što smo to učinili i sa drugim nevladinim organizacijama sa kojima imamo suradnju", rekao je Jovičić.

Međutim, do istine je jako teško doći. Srbija je ovaj registar ubijenih i nestalih dobila zahvaljujući nevladinoj organizaciji, a ne državnoj instituciji i to 20 godina nakon početka rata. Ako se uzme u obzir da je najveći broj poginulih nastradao u periodu jesen 1991. godine i proljeće 1992., dakle u vrijeme pada Vukovara i početka rata u BiH, točno 20 godina je trebalo da obitelji nstalih i ubijenih, a i građani Srbije, dobiju na uvid registar stradalih.

Potraga za djecom

Milan Nović iz Kragujevca još uvijek traži sina koji je poginuo, kako mu je tadašnja JNA rekla, 1992. godine u BiH. „Sin mi je poginuo 1992. godine u selu Rujani u općini Livno (BiH), tamo ni vojska poslije te njegove pogibije, regularna vojska JNA nije mogla otići na samo mjesto i utvrdi činjenično stanje. Veoma malo znam, evo već 20 godina ne izlazim iz Ministarstva obrane i ništa. Država naša kao država, nju ne interesira baš ništa, ona kao da se stidi te djece, jer su uglavnom sve djeca bila, malo koji da je imao 20. godina. Moj sin nije ni napunio 20 rođendan, tragam i dalje, dokle god mogu tragati ću," kaže Tepić.

Među podacima koje je iznio FHP, od ukupnog broja ubijenih bilo je 58 civila, a najveća grupa civila ubijena je 22. listopada 1992. godine. Tada su pripadnici oružanih snaga bosanskih Srba koji su sebe zvali „Osvetnici", pod zapovjedništvom osuđenog za ratne zločine Milana Lukića, u mjestu Mioče ubili 14 civila, putnika autobusa na liniji Sjeverin - Priboj. Najprije su ih zlostavljali u zloglasnom motelu „Vilina Vlas" u Višegradu, da bi ih streljali na obali Drine. Njihova tijela do danas nisu pronađena.