08.06.2011. / 17:00

Autor: Nacional.hr

Sutra, ako nekim čudom ne bude kantona ili entiteta...

Istraživanja nevladinih i stranih organizacija počela su govoriti da nam država nije funkcionalna, mi se vjerovatno sami toga nikad ne bismo sjetili. Država sama na sebe potroši milijarde, entiteti su u tome glavni dio priče, a kantoni su slijepo crijevo, preskupi, neefikasni, mrtvi

Mile Dodik (Ilustracija)Mile Dodik (Ilustracija)Od kad kod nas postoje entiteti i kantoni, postoji i težnja da ih treba ukinuti. Tu ne treba razmišljati o tome da li je starije koka ili jaje. Isto su godište. Od kad nam se države dijeli po ovim aršinima, od tad i postoji želja da to isto ukinemo. Kad je dogovrena entitetska podjela države prvi se iz Daytona oglasio redovni junak ovih kolumni, da mu ime ne reklamiramo više, posebno sad kad nema potrebe jer se umirovio, umirio ili po američki, odselio na Floridu. „Bolje smo prošli, Republika Srpska nije problem. Za deset godina Federacija će biti toliko bogatija da će se manji entitet sam ukinuti da bi zajedno sa nama živio, nešto kao Istočna i Zapadna Njemačka, samo brže.“

Kantoni su tada bili popularniji nego danas. Učili smo šta zaista označava ta riječ, vukli paralele sa drugim državama koje su kantonizirane. Treba biti iskren pa priznati da su nam kantoni dobrih desetak godina bili sasvim dobri. Kad se jednom bude istorija pisala vjerovatno će stajati da smo kantone kasnije zamrzili nego entitete, da ih nikad nismo mrzili toliko i da nam je kantonalna podjela lako postala svakodnevnica. Brzo smo pozivne brojeve sredili po kantonalnom ključu, a da se niko nije pobunio. U istoriju su preko noći otišli legendarni pozivni brojevi 071, 088 i slični, a da niko o tome nije napisao ni jednu patetičnu pričicu. Autobuske stanice elegantno su dadale tablu za kantonalne linije, a kolege studente iz drugog kantona uvjek smo u šali oslovljavali sa kantonalnom skraćenicom u prefiksu. Legenda kaže da se Dino Merlin baš zbog kantona sjetio onog stiha „Moj je život Švicarska".

Onda su došli problemi. Istraživanja nevladinih i stranih organizacija počela su govoriti da nam država nije funkcionalna, mi se vjerovatno sami toga nikad ne bismo sjetili. Država sama na sebe potroši milijarde, entiteti su u tome glavni dio priče, a kantoni su slijepo crijevo, preskupi, neefikasni, mrtvi. Ako su nacionalne težnje presudile entitetima, kantonima su to učinili brojevi.

Biti kantonalni ministar je od prestižne funkcije preko noći, ne bez razloga, postalo nešto sramno. Popularna kultura nam je poručivala da je kantonalni ministar kod nas, nešto kao mafijaški boss na Siciliji. Ne baš onaj glavi, ali jedan važan i uticajan, sigurno. Kantoni su postali nužno zlo, niti znamo kako smo ih dobili, niti šta sa njima učiniti.

Ne postoji država niti postoje narodi koji se više bave državnim i ustavnim uređenjem, od ovih naših. Kad bih parafrazirao jednog našeg političara ispalo bi sljedeće: „kurva o poštenju, vojska o skraćenju, a Bosanci i Hercegovci o ustavnom uređenju." Preko noći maksimi o ukidanju entiteta, priključila se i ona da bi za svaki slučaj trebalo ukinuti i kantone. Težnje su se stereotipno polarizirale na one unitarističke, automatski probosanske i one suprotne, automatski naravno antibosanske. Da problem bude veći težnja ka ukidanju entiteta i kantona zahtjeva drastičnu promjenu ustava, a uvažavajući trenutne političke prilike, to je kod nas realno koliko i želja da u 21. stoljeću BiH bude kolonijalna sila u Africi.

I tako već neku godinu traje pat pozicija. Imamo jedno državno uređenje, za njega većina misli da nije adekvatno, nikako ga ne možemo promjeniti, a opet nam se po ovome baš i ne mili. Sve stoji, samo rijeke teku dalje.

Nije baš najasnije kako još niko nije kreirao politiku radnog naziva „Učinimo najbolje od ovoga što imamo". Kako niko nije probao da od ovoga što ima na stolu sklopi sistem koji može bolje funkcionistati. Sve te hiljade radnika koji rade u javnoj administraciji, da je sreće, mogli bi, a i morali, raditi veliki posao. Posao za koji su plaćeni. Nije problem u postojanju institucija, koliko u činjenici da tamo niko ništa ne radi. I danas kod nas postoje bogatije i siromašnije sredine. Bogatije su one koje uspjevaju koliko toliko iskorititi potencijal koji posjeduju, prilike kojima su okružene, kao i ljudske resurse koji imaju na platnom spisku.

Zašto kantoni, kad već postoje, nisu generatori razvoja svojih sredina?! Ko im to brani? Imaju budžete, upošljavaju kadrove. U sistemu gdje stvari funkcionišu kantonalni ministar zdravstva je lider razvoja zdravstvenog sektora tog područja, a cijelo ministarstvo radi 365 dana u godini da unaprijedi to polje javnog sektora. To vrijedi za sve resore.

Bitno je jedino da sve imamo spremnog Pedra da visi. To što smo lijeni i neambiciozni za posljednicu ima opštu krizu, a krivnju uvjek svalimo na nešto na što ne možemo uticati, obično na ustavno uređenje. Ako se ne sjetimo Ustava, reći ćemo da je problem u međunarodnoj zajednici koja nam ne dopušta da radimo i razvijamo se.

Sutra ako nekim čudom ne bude kantona ili entiteta, stvari opet neće funkcionisati. Imat ćemo manje nivoa vlasti, a isprika će biti da da nam je to malo. Moderne države su decentralizovane, a mi tada totalno demode.

Napisao: Rijad Durkić

Preneseno s portala Tačno.net

Vezane vijesti

Egzodus ministara

Egzodus ministara

Članovi Vlade Federacije BiH iz redova SDP-a BiH, kojima se priključio Desnica Radivojević, dojučerašnji član Stranke demokratske akcije (SDA),… Više

Komentari

registracija
7/1/11

djani, 08.06.11. 18:14

Tako je,izolirajte ih,tj.izolirali su se oni sami ,eno im je pa kad budu u opančićima skakutali e onda će pjevati selam,selam


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika