Prizor prosvjeda u ŠpanjolskojŠpanjolski dnevnik El País objavio je zanimljivu analizu socio-političkih previranja s kojima se suočava moderna Europa. Analizu je napravio Hoze Ignasio Toreblanka, koji ističe da postoje četiri pukotine koje razdvajaju Europu: njene vrijednosti, euro, vanjska politika i vodstvo

"Ako ne bude radikalnih promjena, doći će do kolapsa procesa integracije koji će dovesti u pitanje budućnost Europe kao ekonomskog i političkog entiteta", ističe se u analizi.

Danska je ponovo uvela granične kontrole, uz populističko opravdanje kontrole kriminala. Tim potezom se zemlja koja je nekoć bila model demokracije, tolerancije i socijalne pravde postavila kao predvodnik Europe koja se sve više predaje strahu i ksenofobiji. Grčka je, u međuvremenu, već duže od godinu dana na rubu provalije i tek nekoliko europskih vlada pokazuje razočarenje što će možda napustiti eurozonu - neke vlade čak u tajnosti podržavaju tržišta koja su protiv Atene. Finska se bacila u naručje ksenofobnog populizma i, po uzoru na Slovačku, odbila financirati spašavanje Portugala. S izborima iza ugla, Francuska i Italija iskoristile su tuniski ustanak da ograniče slobodu kretanja unutar Europske unije. A Njemačka, nezadovoljna što mora rješavati euro krizu usred regionalnih izbora, poremetila je odnose s Francuskom i Velikom Britanijom u Vijeću sigurnosti UN-a, ignorirajući libijsku krizu i obezvrjeđujući 10 godina europske politike sigurnosti.

I dok je budućnost eura upitna, a arapski svijet ključa, europski lideri kroje politiku prema anketama i izbornim procesima, grčevito čuvajući moć pod svaku cijenu i svim mogućim sredstvima, čak i pod cijenu raspada Europe koja se gradila tako dugo i uz mnoge žrtve. Rijetko kada u prošlosti je europski projekt bio toliko propitkivan, a njegove sramote tako javno izložene i čini se da svaka europska zemlja danas obavezno mora imati veliku ksenofobnu političku stranku.

Činjenica je da Europu razdvajaju četiri pukotine: njene vrijednosti, euro, vanjska politika i vodstvo. Ako ne bude radikalnih promjena, doći će do kolapsa procesa integracije koji će dovesti u pitanje budućnost Europe kao ekonomskog i političkog entiteta.

1. Projekt bez goriva

Kriza nije ni kratka ni privremena - ne radi se o tome da prolazimo kroz loše razdoblje niti smo žrtve neutemeljenog pesimizma.Da bismo uvidjeli opasnost s kojom je suočen projekt europskih integracija dovoljno je da pogledamo jedno desetljeće unatrag. Kontrast s trenutačnom situacijom je očigledan. Nakon što je 1. siječnja 1999. lansiran euro, EU je odobrio Lisabonsku strategiju koja je obećavala najdinamičniju, najkonkurentniju i najodrživiju ekonomiju na svijetu. Također su se obvezali širiti slobodu, sigurnost i i pravdu, uvodeći europske integracije u područja poput policije, pravosuđa i imigracije, koji su do tada bili na marginama konstrukcije Europe. Kako bi proces doveli do vrhunca i ostvarili pravu političku uniju koja će im omogućiti relevantnu ulogu u svijetu 21. stoljeća, započeli su proces nacrta Europskog ustava.

Ali EU se nije bavio samo unutarnjim pitanjima, nego su gledali i na van: proveli su najveću ekspanziju u povijesti, pripojivši 10 zemalja centralne i istočne Europe, uz Cipar i Maltu, i ispunjeni strateškom vizijom i razmišljanjući unaprijed, posvetili su se otvaranju pregovora s Turskom kako bi se povezali s arapskim i muslimanskim svijetom. Istovremeno su postavili stupove stvarne vanjske politike i politike sigurnosti: nakon godina impotencije i poniženja u Bosni, Francuzi i Britanci složili su se da moraju bolje koordinirati obranu. U međuvremenu su se europske zemlje, uključujući Njemačku, ujedinile u sprečavanju Miloševićevih pokušaja etničkog čišćenja na Kosovu te su se obvezale hitno oformiti snage od 60.000 vojnika koji će biti raspoređeni izvan europskog teritorija za obuzdavanje kriza i mirovne misije. Sada kada smo već naviknuti na omalovažavanja od strane velikih sila, jedva pamtimo da tada, s eurom u opticaju i započetim proširenjem, skorim ustavom te vanjskom politikom i politikom sigurnosti pod vodstvom Javiera Solane, govor o Europi nije izazivao dosadu i ravnodušnost, nego divljenje, a u Washingtonu, Moskvi ili Pekingu čak i neskrivenu ljubomoru.

Desetljeće kasnije, ta sjajna postignuća i optimistična obećanja više su nego upitna: umjesto uspješne i otvorene Europe koju smo si obećali, imamo Europu koja je, unatoč proširenju, sužena; koja je, unatoč euru, postala egoistična i nesolidarna i koja je prestala prakticirati i vjerovati u svoje vrijednosti, zatvarajući se u strahu od vanjskoga svijeta i obuzeta brigama oko gubitka identiteta. Mnogi žale zbog proširenja i ne žele više ni čuti za nastavak tog procesa, ne zanima ih ispunjenje obećanja o turskom članstvu i čak nisu u stanju razmotriti ulazak balkanskih zemalja. Duže od 20 godina, koliko je prošlo od pada Berlinskog zida, bilo je više nego dovoljno vremena za Europu da se dovrši, i iznutra i izvana.

Ali stvarnost je sasvim drugačija: nakon proširenja govorimo o zamoru, nakon propalog ustavnog procesa oprezni smo prema političkim integracijama, nakon krize eura slušamo o ekonomskoj i financijskoj iscrpljenosti. Nakon 10-godišnjih institucionalnih reformi i institucionalne introspekcije, Lisabonski sporazum, koji je trebao Europu spasiti od paralize i uvesti je u 21. stoljeće, jedva da je poznat, a njegova su postignuća nevidljiva.

2. Kriza vrijednosti i politička kratkovidnost

Korijene današnje teške političke krize treba tražiti u približavanju četiriju centrifugalnih sila. To su uspon ksenofobije, kriza eura, deficit vanjske politike i nedostatak vodstva. Iako su to paralelna pitanja, opasno se sijeku i pod istim zajedničkim nazivnikom: odsustvom dugoročne vizije. Rezultat je da svaka razlika među članicama, koji god oblik uzima, postaje igra nulte sume, divlja bitka u kojoj sve prolazi kako bi se postigla pobjeda kojom se mogu hvaliti kod kuće i prikazati je kao nacionalni kapital, bez obzira na to koliko štetna može biti za zajednički projekt.

Prije gotovo tri godine dim koji se uzdizao iznad zapaljenih romskih kampova u Italiji poslužio je kao upozorenje za ono što će uslijediti. Otada su se, od izbora do izbora, ksenofobne sile utvrdile u novim zemljama (Švedska, Finska, Velika Britanija i Mađarska) i konsolidirale tamo gdje su i prije u znatnoj mjeri bile prisutne (Italija, Francuska, Nizozemska, Danska). Poput karcinoma, zauzele su politički diskurs i program u svim zemljama, pojačavajući granične kontrole, namećući restrikcije imigraciji, otežavajući ujedinjenje obitelji i sprječavajući pristup socijalnim, zdravstvenim i obrazovnim službama.

Što je još gore, kao u slučaju Thila Sarrazin u Njemačkoj, neki su prešli liniju ksenofobije i upustili se u vulgarne rasističke diskurse o inferiornoj inteligenciji muslimana, opasno evocirajući uspomene na nacisičko "untermenschen" (niža ljudska bića), kako su nazivali židove, crnce i Slavene. Zbog svega toga se danas, usred ekonomske krize, vrijednosti tolerancije i otvorenosti - naše najbitnije naslijeđe - dovode u sumnju ili čak izokreću.

Iznenađujući je taj strah od stranaca, uzevši u obzir da ne možemo imigrante okriviti za sve europske probleme. Istina je upravo suprotna. Uz moralno samoubojstvo koje nam je donio dominantni stav prema imigraciji u gotovo cijeloj Europi, ako ne dođe do promjene demografskog trenda, Europljani srljaju i u ekonomsko samoubojstvo jer će se po trenutačnoj natalnoj stopi radno sposobna populacija smanjiti, dok će socijalni troškovim održavanja sve brojnije stare i ovisne populacije rasti. Europa bi se trebala ugledati na SAD koji je uspio integrirati imigrante iz cijeloga svijeta, pridonoseći ne samo njihovu dobru, negu i dobru svoje zemlje. Međutim, umjesto toga, Europa radije stvara lažni problem i oko njega gradi riješenja koja će jedino ubrzati njezin pad.

Kako su rasisti i ksenofobi ograničeni i glupi ljudi, mnogi ih ne doživljavaju ozbiljno. Međutim, uspijevaju bitno utjecati na tradicionalne političke stranke. Svaki put kada u nekoj od zemalja članica netko od njih dođe na vlast, njihov rasistički i antieuropski program sukobljava se s europskim institucijama. Da se to zaustavi, ostale bi se vlade trebale pozvati na sporazume i sankcionirati ksenofobne i autoritarne režime, baš kao što oni žele sankcionirati one države koje de ne uspijevaju držati pravila deficita budžeta. Ali, nažalost, slabe reakcije europskih institucija i vlada na situacije poput protjerivanja rumunjskih roma iz Francuske, ograničavanje slobode tiska u Mađarskoj ili maltretiranja ilegalnih imigranata u Italiji, pokazuju da od njih ne možemo očekivati puno kada je riječ o suprostavljanju ostalim vladama.

3. Kraj solidarnosti

Geert WildersGovori se da je za to kriva ekonomska kriza, ali to nije sasvim točno. Najveći rizik europskom projektu ne dolazi od same krize: Europa se i prije suočavala s krizama, iz kojih je izlazija ojačana. Uslijed krize 1980-ih i pod pritiskom tehnološkog napretka SAD-a i Japana, europske su vlade odlučile učiniti kvalitativan skok u integracije. U to vrijeme su europske vođe jasno predvidjeli ono što se tada nazivalo 'cijena ne-Europe', drugim riječima bogatstvo i blagostanje koje se moglo stvoriti eliminirajući prepreke koje su usporavale ekonomski rast.

Danas, uz sve ozbiljnije i teže izazove s kojima se suočava europska ekonomija (pogotovo u odnosu na sve stariju populaciju i smanjenje konkurentnosti), raširen je konsenzus o načinu rješavanja tih probleme. Pravi uzrok problema ipak se krije negdje drugdje: u postojanju nepomirljivih stavova o tome kako je uopće došlo do euro krize i kako bi je trebalo rješavati. Za neke, na čelu s Njemačkom, suočeni smo s krizom nastalom zbog fiskalne neodgovornosti nekih zemalja članica. Prema tome, riješenje koji oni nude jest da se te zemlje jednostavno pokore postojećim mjerama štednje, koje su sada dodatno pooštrene. Svoje rješenje prezentiraju glumeći milostivost i popujući o moralu, kao da deficit ili dobit zemlje odražava moralnu inferiornost ili superiornost cijele grupe ljudi. Mnogi priželjkuju Europu u dvije trake, koja neće biti temeljena na zaslugama, nego na kulturnim i religijskim stereotipima. Prva kategorija bile bi vrle štediše koji prakticiraju protestantizam, a druga rasipni katolici kojima se ne može vjerovati i koje treba dovesti u red - ili, ako već do toga dođe, izbaciti na ulicu.

Tu verziju krize moramo osporavati. Činjenica da su se tako različite zemlje - recimo siromašna Grčka i bogata Irska, prvoklasni šampion korporativne moći, neoliberalizma i deregulacije, našle u sličnoj situaciji, zahtijeva sofisticiranija objašnjenja. Prolazimo kroz krizu rasta, logičnu fazu u procesu konstruiranja monetarne unije u kojoj postojanje jedne monetarne politike, koja nije adekvatno dopunjena fiskalnim politikama i regulacijama financijskog sistema, uzrokuje neravnoteže koje se gomilaju dok ne stvore probleme kakve trenutačno osjećamo. U toj situaciji, i s obzirom na to da se prilikom stvaranja monetarne unije nije vodilo računa o mehanizmima nužnim za rješavanje krize poput ove sada, logično bi bilo da se raspravlja o tome kako postići bolju ravnotežu među članicama i unaprijediti rukovodstvo uvođenjem novih instrumenata i snažnijim autoritetom institucija.

Ali umjesto da jačamo Uniju, mi je dijelimo na pobjednike i gubitnike, a neki koriste trenutačnu situaciju da nametnu drugima svoje ekonomske modele, kao da su sve zemlje u istoj situaciji i mogu funkcionirati po istim pravilima. Posljedica svega toga je da se, u nedostatku ambicioznijih mjera, zatvaramo u situaciju trajne krize. U međuvremenu, prilagodbe i rezanja samo će ojačati krizu kroz koju prolaze neke zemlje, umjesto da im pomognu da iz nje isplivaju. Idemo li tim putem, propast je neizbježna, jer ako uskoro ne dođe do ekonomskog rasta i smanjenja nezaposlenosti, doći će do masovnih pobuna protiv prilagodbi i sve veće opterećenosti dugovima, ili će tržišta i vlade kreditori zajedničkim snagama raditi na izolaciji ili isključenju nesolventnih zemalja. Ako se tako nastavi, EU će u očima mnogih Europljana biti isto ono je MMF značio zemljama Azije i Latinske Amerike u 1980-ima i 90-ima: oruđe za nametanje ekonomske ideologije bez ikakve legitimnosti, ali kojoj se pokoravaju u nedostatku alternative. U tom slučaju Europa više neće biti politički, ekonomski i socijalni projekt, nego jednostavno regulativno tijelo zaduženo za nadgledanje makroekonomske stabilnosti, pogođeno teškim pomanjkanjem demokracije i identiteta.

4. Odsutni iz svijeta

Uz unutarnje probleme, jednako je opasna i nesposobnost Europe da govori i djeluje jednoglasno u svijetu 21. stoljeća. Unatoč tome što je najveći ekonomski i trgovački blok na planetu, najveći svjetski pružatelj razvojne pomoći te čak, unatoč rezovima, i dalje posjeduje značajan vojni i sigurnosni aparat, Europa još uvijek svoju moć provodi fragmentarno i, kao što svakodnevno možemo vidjeti u odnosu na Rusiju, SAD ili Kinu te u akcijama na sredozemlju, neučinkovito. Jasno je da se europska snaga ne može usporediti s velikim silama niti je želi koristiti poput njih. Problem je taj što Europa nije u stanju djelovati jedinstveno i odlučno čak ni u svom najbližem sudsjedstvu, recimo na Sredozemlju, a istovremeno nije utjecjana ni učinkovita u institucijama poput UN-a, skupine G-20 ili MMF-a, gdje ima ogromnu političku i ekonomsku moć. U svim tim multirateralnim institucijama ima puno europskih zemalja, ali premalo Europe, i što je još gore, nema puno politika koje koje odgovaraju njihovim interesima.

Njemačka, nezadovoljna što mora rješavati euro krizu usred regionalnih izbora, poremetila je odnose s Francuskom i Velikom BritanijomViše od godinu dana nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma, koji je obećao novu i učinkovitiju vanjsku politiku, nastala je potpuna paraliza europskih vanjskih poslova. Reakcija na arapsku revoluciju bila je, bez sumnje, kap koja je prelila čašu. Desetljećima je Europa, u zamjenu za obranu vlastitih interesa vezanih uz imigraciju, energiju i sigurnost, podržavala neugraničenu moć niza autoritarnih i korumpiranih režima, uglavnom ignorirajući pokušaje promicanja demokratskih vrijednosti i ljudskih prava. Ali kada je, napokon i bez ikakve podrške izvana, narod te regije uzeo sudbinu u svoje ruke, Europa je reagirala sporo, sramežljivo i lijeno, a liderima je, čini se, puno više bilo stalo do zaštite vlastitih ekonomskih interesa i kontroliranja valova imigranata nego do podržavanja demokratskih promjena. To je još jedan dokaz njihove kratkovidnosti, jer da je arapska revolucija uspjela, ekonomski prihodi od demokratizacije bili bi tako veliki da bi zasjenili svaku drugu kalkulaciju.

Istina je da je Europa izbjegla provaliju u koju bi upala da je dopustila Gadafiju invaziju na Bengazi. To bi europski sat vratilo u vrijeme Srebrenice i pokrenulo nepopravljivu moralnu i političku krizu. Ali nemojmo se zavaravati, u libijskom ustanku, kao i u euro krizi, trebalo je nakon toga još puno učiniti: uz postizanje mira i svrgavanja Gadafijeva režima, Europa mora vratiti kredibilitet svoje vojne moći, koji je doveden u pitanje, kao i svojih sigurnosnih i vanjskopolitičkih institucija, koje se urušavaju. Frustriranost vanjskopolitičkim institucijama, pogotovo ulogom stalnog predsjednika Vijeća Hermana Van Rompuya, visoke predstavnice za vanjsku politiku Catherine Ashton te novim Europskim Vanjskim Akcijskim Servisom (EEAS) je tako velika da su se europska središta počela odvajati od tih institucija i djelovati samostalno. Paradoksalno, tamo gdje smo se nadali da će doći do fuzije europskih i nacionalnih interesa, Brisela i nacionalnih glavnih gradova, sada pronalazimo sve veće pukotine: s jedne strane je europska vanjska politika koja jedva da postoji na papiru i fali joj snage, a s druge je niz politika baziranih na koalicijama volontera s ekskluzivno nacionalnim resursima. Da je Arapsko proljeće završilo brzo i sretno, neuspjesi Europe bi na kraju bili nevidljivi. Ali ako je, kao što se čini, ispred nas trnovit put prema demokraciji, obrastao djelomičnim pobjedama i porazima, nestabilnostima i nesigurnostima, Europa će se podijeliti, neće imati nikakvog utjecaja ni važnosti izvan svojih granica. Bez uloge na Bliskom istoku, blokiranom i poniženom Turskom i Sredozemljem prepuštenom vlastitoj sudbini, Europa će izgubiti globalni politički kredibilitet.

5. Pobuna elita

Godinama se napredak europskog projekta oslanjao na prešutni sporazum među građanima i elitama o blagodatima procesa integracije. Sada su nastala dva suprotna fronta. S jedne strane, građani koji su davali europskim institucijama slobodne ruke da ih vode 'za narod, ali bez naroda' sada su promijenili mišljenje. S vremenom je proces integracije dodirnuo najosjetljivije točke nacionalnog identiteta, pogotovo pitanja socijalne države i socijalne politike. Ekonomska, liberalna i deregulatorna neravnoteža europske konstrukcije dovela je do politiziranja i idealiziranja projekta za koji se mislilo da je najbolje prepustiti ga ekspertima i birokratima. Ali još više iznenađuje što je uz pobunu masa došlo i do 'pobune elita'.

Njemačka je možda najjasniji primjer tog fenomena. Prema anketama, 63 posto Nijemaca više ne vjeruje Europi, a 53 posto ne vidi budućnost Njemačke unutar bloka. Stvari nisu puno drugačije ni za elitu: u vrijeme kada izvoz u Kinu samo što nije premašio izvoz u Francusku, na jug Europe gleda se kao na kočnicu rasta. Sjećanja na europske ideale nestala su sa smjenom generacija: samo 38 od 662 sadašnja člana parlamenta bili su u svojim foteljama i 1989 i nema sumnje da je pred nama nova Njemačka. S obzirom na njenu snagu i značaj, svaka promjena u Njemačkoj ima dubok učinak na konstrukciju Europe. A kako je ključna karakteristika nove Njemačke nedostatak povjerenja u Europsku uniju, ona emitira nepovjerenje, a ne, kao u prošlosti, povjerenje. Bitna sastavnica europskog motora je, prema tome, otkazala i teško ju je zamijeniti zamijeniti. Francuska može ekonomski preživjeti bez Njemačke vjere u cijelu stvar, čak može koristiti i Veliku Britaniju da ispuni rupe koje je Njemačka ostavila u vanjskoj politici, ali evidentno je da Europa ne može napredovati ako Njemačka nije potpuno posvećena europskim integracijama.

U nedostatku njemačkog vodstva ili bilo kakve alternative, proces integracije gubi vrijednost i snagu. Predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso i Vijeća Europe Herman Van Rompuy te visoka predstavnica za vanjsku politiku Catherine Ashton izgubljeno tumaraju europskom maglom, nesposobni artikulirati jednostavan diskurs koji bih povezao s proeuropljanima koji još uvijek vjeruju u projekt. Samo Europski parlament povremeno digne glas moralne savjesti, ograđujući se od populističkih i ksenofobičnih ekscesa i pokušavajući pogurati proces integracije. Međutim, samo se šačica članova EP-a zalaže za vlastite stavove i spremni su se suprostaviti svojim vladama i nacionalnim strankama kada je to potrebno. U Njemačkoj, Francuskoj i Italiji, ali i drugdje, generacija koja je na vlasti još je kratkovidnija i predana izbornim igricama - nitko od njih ne govori Europi ni za Europu.

Epilog

Svakim danom je osjećaj da Europa puca po šavovima sve stvarniji i sve opravdaniji. Može li se Europa raspasti? Odgovor je očigledan: da, naravno da može. Naposljetku, Europska unija je ljudska tvorevina, a ne nebesko tijelo. Nužnošću i beneficijama opravdava svoje postojanje, ali to neće spriječiti njen nestanak. Baš kao što je niz povoljnih okolnosti doveo do pokretanja tog riskantnog i grandioznog projekta, niz nepovoljnih okolnosti može vrlo lako dovesti do njegova nestanka, pogotovo ako oni koji su preuzeli vodeće pozicije sabotiraju svoje odgovornosti. Mnogi predani proeuropejci svjesni su da je opasnost dezintegracije vrlo realna i duboko ih brine razvoj događaja. Međutim, oni se istovremeno brinu da će njihova upozorenja samo hraniti pesimizam i ubrzati kolaps. Ali kada svakodnevno gledamo kako fanatični i beskrupulozni političari potpiruju strahove građana prelazeći crvenu liniju pristojnosti i vrijednosti koje Europa utjelovljuje, nemoguće je nastaviti gledati u drugom smjeru. Kada vidimo jednostavne i jasne ideje i odlučnost s kojom antieuropljani slijede svoje ciljeve, teško je vjerovati da će puki optimizam sam po sebi biti dovoljan da spasi Europu od duhova egoizma, ksenofobije i ograničenosti koji je trenutno proganjaju. Bez jednake razine odlučnosti i jasnih ideja na drugoj strani, Europa će pasti.

Autor: Hoze Ignasio Toreblanka, El Pais

Prevela: Ivona Bečeić