Veselin ŠljivančaninNakon puštanja na slobodu, Veselin Šljivančanin je najprije dao intervju za televiziju B92, a zatim je u nedjelju dao intervju dnevnom listu „Politika". U pauzi, nekako baš 11. srpnja na dan genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, na televizi Hepi svojih sat vremena dobila je i ratna zločinka Biljana Plavšić, koja je, također, puštena nakon dvije trećine izdržane kazne jer je priznala krivicu za progon bosanskih Muslimana i Hrvata na političkim, rasnim i vjerskim osnovama.

Prema mišljenju suradnice sarajevskih Dana, novinarke Tamare Nikčević, nije problem što se ratni zločinci pojavljuju u medijima, nego način na koji se tretiraju, jer novinari takvim načinom rada pomažu u relativizaciji zločina.

„Moguće da u tome ima nekakvog ispravnog pristupa, u smislu da vi gledate iznutra što su oni radili, tko su bili ili tko je 15 godina bio na čelu tih struktura. Ali, ja nisam pristalica toga, ne znam razgovarati na taj način, nisam ta vrsta slušatelja i mislim da na taj način u suštini kad stvari do kraja ogolimo, mi zapravo relativiziramo i prošlost i zločine koje su počinili ljudi od Šljivančanina do svih ostalih. Razgovori s njima su kao da su se vratili sa nekakvog odmora koji je trajao koliko je trajao i sad oni nama drže predavanje", pojašnjava Nikčevićeva.

Naši i njihovi zločinci

Tako je u intervjuu s Veselinom Šljivančaninom u „Politici" izbjegnuto da se spomene da je oficir JNA osuđen, umjesto čega je upotrijebljena riječ „optužen". Prvo pitanje je, kada danas razmišlja o zločinima na Ovčari i 1991. godini, da li bi postupio isto kao prije dva desetljeća itd. Novinar je sebi dao za pravo i da kazne za egzekutore koji su ubili oko 200 ljudi na Ovčari nazove „visokim". Bivši oficir JNA Šljivančanin je ponovio da je za Ovčaru saznao iz medija, rekao da mu je teško povjerovati da to netko može učiniti.

Ratko Mladić„Mi danas u raznim medijima slušamo te ljude koji su se vratili iz Haaga i novinare koji samo klimaju glavom i misle da je ekskluziva dobiti ratnog zločinca, a ne postaviti mu ni jedno jedino pitanje o odgovornosti ili doći apsolutno nespreman na taj intervju. Nadam se da je u pitanju to, a ne koncepcija da se sve relativizira i da vi ljude, koji su osuđeni za najgore ratne zločine, vraćate u javnost kao da ništa nije bilo", naglašava Nikčevićeva i dodaje da joj je žao zbog takvog tretmana, te da joj je jednako žao što i u nekim bivšim republikama SFRJ zločinci koji su odslužili kaznu budu dočekani na isti način. „I tu zapravo dođete u paradoksalnu situaciju da žrtva kopira dželata. Onda se tu sve stvari potiru."

Vlasnik Medijske dokumentacije Ebart, Vlastimir Ćurgus Kazimir smatra da je na prostoru bivše SFRJ tretman ljudi koji su optuženi ili osuđeni za ratne zločine, najblaže rečeno, zanimljiv. „Naravno da postoje 'naši' i 'njihovi' zločinci i da su oni koji su sa naše strane uvijek imali poseban tretman, bilo da je riječ o najtežim zločinima, zločinima genocida, pa do zločina koji se izvode iz zapovijedne odgovornosti. Taj aršin je jasan i u Hrvatskoj i u BiH, na Kosovu, svuda za 'naše' ljude koji su optuženi za zločine postoji posebno razumijevanje pa i simpatija. Vi govorite o nekome tko je osuđen za nešto, a da uopće ne spominjete žrtvu, sudbine ljudi, koji su direktno ili indirektno stradali zbog tih ljudi. Postalo je opće mesto da se izbjegava govoriti što je povod da je netko bio u zatvoru, što je povodom toga da je protiv nekog podignuta optužnica, živimo u vremenu gdje je ta vrsta samozaborava postala dio političke korektnosti", ističe Ćurgus Kazimir za Deutche Welle.

Trivijalnosti umjesto činjenica

Tretman ratnih zločinaca u medijima nije mnogo drugačiji od tretmana osuđenih za privredni i druge vrste kriminala. „Pogledajmo koliko su osobe poput Cece prisutne na naslovnim stranama. I tu imate istu priču, nemate prave detalje zbog čega je ta osoba optužena, što je uradila, ta krađa se vrlo rijetko pojavljuje. Glavna tema je kad će joj biti stavljena narukvica i gdje, da li će se udati i slično. Mediji su potpuno izgubili svaku moralnu orijentaciju i svaki razum. Potrebno je da se prvo informira javnost zbog čega je ta osoba osuđena, toga nema i bojim se da će te vrste odgovornosti medija biti sve manje", napominje naš sugovornik.

Biljana PlavšićPodsjetimo, predsjednik Srbije Boris Tadić posjetio je stratište na Ovčari i ispričao se za žrtve, ne navodeći ni čije su, ni tko je za njih odgovoran. Na isti način mediji tretiraju taj zločin danas u Srbiji, što, prema riječima naših sugovornika, predstavlja šminkanje, a ne pravo rješavanje problema prošlosti.

„Može predsjednik republike voditi visoku i dobru politiku i susretati se s Josipovićem i ljudima iz regije, i da se u ime srpskog naroda izvini za zločine koje su naši sunarodnjaci učinili nekom drugom, ali to je vrh. Čini mi se da se to radi zbog vanjskog faktora i pritisaka a ne zbog onoga unutra, unutra se na tom planu apsolutno ništa ne radi. Sada je važnije otkriti gdje je sahranjen Draža Mihailović nego što se desilo sa desetinama hiljada ljudi koji su mučki masovno ubijeni", zaključio je Ćurgus Kazimir.

O tome kako mediji u Srbiji prate suđenja i generalno izvještavanju o ratnim zločinima, možda je najbolje pojasnio sam Veselin Šljivančanin u intervjuu „Politici", gdje je između ostalog rekao da bi volio da taj list, kao i sve druge novine, više piše o presudama i onome što se čuje u sudnicama u Haagu, o ljudima kojima se tamo sudi, a ne da ga pitaju s kim je igrao tenis, što je jeo ili pio...

Napisala: Žarka Radoja, Beograd