ZDESLAV ŠANTIĆ tvrdi da se potrebne reforme u Hrvatskoj neće provesti bez međunarodne pomoći i pritiskaPrilično su velike šanse da će 1. listopada 2011. Hrvatska napokon izaći iz recesije. Tada bi se, naime, trebao ispuniti ključni statistički uvjet za to ostvarenje, dva uzastopna kvartala gospodarskog rasta. Ipak, čak i ako se ta prognoza ostvari, hrvatski građani teško da će osjetiti promjenu. Nezaposlenih je sve više, a mnogi koji rade ne primaju plaću. Deseci tisuća tvrtki su u blokadi, a i onima koji još posluju rokovi naplate veći su no ikad. Razloga za optimizam zapravo nema, a ni nade da će se problemi riješiti uskoro. Naime, Hrvatskoj početkom prosinca predstoje parlamentarni izbori, a to je pouzdano jamstvo da će svi reformski procesi i provedba politički nepopularnih mjera biti odgođena za dolazak neke nove vlade.

Toj novoj vladi, bez obzira na to tko sjedio u njoj, opet će trebati barem famoznih "100 dana" da bi započela svoj program i eto nas u travnju 2012., mjesecu tradicionalno rezerviranom za rasprave i prognoze o tome kako bi dobra turistička sezona mogla biti zamašnjak za novi ciklus gospodarskog rasta. Može li Hrvatska uskoro uopće izaći iz tog beskonačna začaranog kruga odgađanja provedbe nužnih reformi? Zdeslav Šantić kaže da mora, ako ne svojevoljno, onda pod prisilom drugih. Taj 33-godišnji ekonomist u široj javnosti je postao poznat još prije nekoliko godina, s izbijanjem prvih naznaka ekonomske krize, kad se suprotno dominantnu stavu većine domaćih ekonomskih stručnjaka bezrezervno zalagao za sklapanje aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom. Šantić je tada tvrdio da se potrebne reforme u Hrvatskoj bez međunarodne pomoći i pritiska vjerojatno neće provesti. Iz današnje perspektive jasno je da je Šantić bio u pravu, a susjedne države koje su tražile i dobile pomoć MMF-a već su odavno izašle iz recesije, te bilježe puno veće stope rasta od Hrvatske. Zanimljivo, Šantić je svoju karijeru započeo upravo u Vladi, radeći u Odjelu za makroekonomske analize u Uredu predsjednika Vlade, a zatim i u Središnjem državnom uredu za razvojnu strategiju. Od tamo, 2005. prelazi u Raiffeisen Consulting, gdje je bio ekonomski analitičar u Direkciji ekonomskih istraživanja, a danas obnaša funkciju glavnog ekonomista Splitske banke. U intervjuu za Nacional govori o ekonomskim izazovima i perspektivama koji u ovoj i sljedećoj godini predstoje Hrvatskoj, ali i svim njezinim građanima.

NACIONAL: Imaju li se Hrvati čemu dobrome nadati što se ekonomije tiče u drugoj polovici godine?
- Najvjerojatnije je gospodarski pad, koji je bio nastavljen i u prvim trima mjesecima 2011., zaustavljen, odnosno do kraja godine vrlo vjerojatno zabilježit ćemo određeni gospodarski rast. To je dobra strana priča, a loša je da će taj rast na godišnjoj razini iznositi tek jedan posto, što nije dovoljno da u Hrvatskoj počne pravi oporavak od krize. Za zaustavljanje rasta nezaposlenosti procjenjuje se da bi nam trebao rast od barem dva posto, a za pokretanje novog ciklusa zapošljavanja barem četiri posto gospodarskog rasta. Također, prerađivački sektor još uvijek čeka proces restrukturiranja, a uslužne djelatnosti proces konsolidacije. Dakle, teško da će građani ove godine osjetiti bilo kakve pozitivne promjene u svom standardu, a 2012. bi mogla biti još i teža.

NACIONAL: Što će se dogoditi 2012.?
- Smatram da će sljedeća godina biti godina snažne fiskalne konsolidacije. To znači da će, nakon izbora, nova vlada biti prisiljena provesti velike reforme i rezove u javnoj potrošnji. Temeljem toga jednom dijelu građana smanjit će se beneficije i prava koja su uživali ranije, pa će stoga i njihov standard biti lošiji. S druge strane, pozitivni efekti takvih mjera za realnu ekonomiju, odnosno za tržište rada, neće 2012. još biti vidljivi pa bi to za građane mogla biti još jedna dosta teška godina.

NACIONAL: Predviđate oštre rezove, no ni jedna politička stranka nije takve mjere uvrstila u svoj izborni program. Može li se dogoditi da na kraju do njih ipak ne dođe?
- Budući da je riječ o vrlo nepopularnim mjerama, razumljivo je da u predizbornoj kampanji nitko od političara nije previše sklon govoriti o njima, ali iz moje perspektive reforme više ne mogu biti odgađane. Hrvatski vanjski dug je prešao razinu od 100 posto BDP-a, javni dug također je u porastu i to dinamikom koja nije održiva u dužem roku. Državi, ali i domaćim poduzećima u takvim okolnostima postaje sve teže i skuplje doći do novca. Stoga mi se čini da će Hrvatska spominjane uštede morati provesti vrlo brzo ili svojom voljom ili pod pritiskom kreditora. Prema nekim sugestijama koje smo dobili iz inozemstva, čini se da su agencije koje ocjenjuju kreditni rejting odlučile Hrvatskoj dati još malo vremena da sama pokrene nužne reforme, ali ako nova vlada nakon izbora vrlo brzo ne pokrene takve mjere, rejting će biti snižen. Dogodi li se to, vrlo teško ćemo naći nekoga tko će nas biti spreman kreditirati, čak i za vraćanje starih kredita. Odnosno, svi koji će to biti spremni učiniti, uvjetovat će to provedbom reformi.

NACIONAL: Postoji li mogućnost da te reforme budu uvjet za pomoć MMF-a?
- Dolazak MMF-a također je jedna od mogućnosti i mislim da od toga ne treba strahovati. Ja sam još prije tri godine, kada su se pojavile prve naznake krize, predlagao da zatražimo pomoć MMF-a. Ta opcija političarima nije draga, no činjenica je da su jedine ozbiljne reforme u Hrvatskoj provedene uz stranu pomoć i nadzor. Rezovi u javnoj potrošnji 2001. obavljeni su uz pomoć MMF-a, a i mirovinska reforma bila je započeta uz asistenciju Svjetske banke, da bi kasnije njezina provedba bila zaustavljena. U tom smislu, mislim da bi s ekonomskog stajališta dolazak MMF u Hrvatsku bio dobar potez, naročito zato što je ta institucija danas dosta drukčija nego što je bila prije 10-15 godina, pa više ni ne inzistiraju isključivo na kratkoročnom smanjenju javne potrošnje. Uostalom, Hrvatska se ne treba bojati aranžmana s MMF-om, upravo je EU svoju pomoć posrnulim članicama uvjetovala sklapanjem aranžmana s tom institucijom.

NACIONAL: Koje bi reforme za Hrvatsku trebale biti prioritet?
- Otkad je kriza izbila jasno je da je naš ekonomski model neodrživ. On se zasnivao na konceptu da se kroz priljev stranog kapitala, odnosno zaduživanje, pokrivaju sve neravnoteže koje nastaju kao posljedica strukturalnih problema u našoj ekonomiji. Kad tog kapitala više nema, jasno je da neravnoteže koje nastaju možete pokriti samo na jedan način, a to je da smanjite troškove i povećate prihode, odnosno svoje gospodarstvo učinite konkurentnijim. Od onda zapravo postoji samo jedno pitanje. Hoćemo li postati konkurentniji tako da smanjujemo nominalni iznos troškova rada i poslovanja ili ćemo to učiniti tako da kroz inflaciju i devalvaciju smanjimo vrijednost nacionalne valute? Političarima je ova druga opcija uglavnom lakša, ali pitanje je koliko je ona danas provediva u Hrvatskoj i koja bi bila njezina cijena.

NACIONAL: Znači li to da hrvatski građani mogu očekivati rezanje plaća u sljedećoj godini?
- Ti rezovi ne moraju nužno utjecati na neto iznos koji građani primaju. Naime, bit će nužno smanjiti ukupnu masu plaća i to u bruto iznosu. Više je načina da se to učini, od smanjenja poreznih opterećenja i davanja do smanjenja broja zaposlenih. To se ponajprije odnosi na javni sektor, gdje je moguće primjerice uvesti središnju službu upravljanja ljudskim resursima, čime bi se poboljšala njihova produktivnost i učinkovitost. S druge strane, država može cijenu rada učiniti jeftinijom kroz smanjenje poreza i/ili davanja za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. No te će gubitke onda opet morati nadoknaditi rezovima u nekom drugom dijelu javne potrošnje.

NACIONAL: Zapravo sve se na kraju svodi na to da će država u budućnosti morati trošiti manje.
- Da, ali će usto morati trošiti i drugačije. Naime, struktura javne potrošnje u Hrvatskoj se mora mijenjati. Zabrinjavajuće je da bilježimo rast javnog duga, a s druge strane, kapitalne investicije i poticaji poduzetništvu su u padu. Na taj način nećemo moći ostvariti rast veći od dva posto, a bez njega nema ni oporavka od krize. Samo ćemo cementirati poziciju u kojoj se nalazimo i dugoročno stagnirati.

NACIONAL: Ipak, nije sve ni u rezovima. Grčka je u posljednjih godinu dana uvelike smanjila javnu potrošnju samo da bi zabilježila još jači pad gospodarstva i eskalaciju krize. Kako izbjeći taj scenarij?
- Grčka je zapravo izvrstan primjer što se događa državama koje nisu sposobne same pravodobno provesti potrebne reforme, pa ih onda moraju raditi u kratkom roku pod pritiskom međunarodnih kreditora. Takav scenarij uvijek je bolniji i rezultira negativnijim utjecajem na zaposlenost i ekonomsku aktivnost. Ni Hrvatska sljedeće godine neće biti lišena tih pritisaka, pogotovo zato što će, s jedne strane, standard građana biti smanjen temeljem rezova u javnoj potrošnji, a s druge, cijene energenata i komunalnih usluga koje su već nekoliko godina tržišno podcijenjene vjerojatno će porasti. To sigurno neće biti lako, naročito za socijalno najugroženiji dio stanovništva, ali to je jedini ispravan način kojim Hrvatska može doći na put oporavka. Ponavljam, ne učinimo li to sami, već nas na to prisile rejting-agencije i međunarodni kreditori, situacija će biti puno neugodnija.

NACIONAL: S vašim se stavovima Vlada vjerojatno ne slaže. Nedavno su iz Vlade na slične prijedloge MMF-a odgovorili da Hrvatska nije zemlja jeftine radne snage. Kako to komentirate?
- Ja se s tim slažem, mi uistinu nismo takva zemlja, ali ne svojom voljom, nego zahvaljujući vrlo lošim demografskim trendovima, čiji će efekti u budućnosti imati još gori utjecaj na domaću ekonomiju. Usprkos visokoj stopi nezaposlenosti, u Hrvatskoj danas zapravo postoji manjak radne snage i u takvoj situaciji ona ne može biti jeftina. Ipak, ako želimo ostvariti gospodarski rast i visoku zaposlenost, a pritom imati i visoke plaće, onda je evidentno da moramo proizvoditi robe i usluge visoke dodane vrijednosti. Takve proizvodnje nema bez educirane radne snage. Mi takvih ljudi nemamo dovoljno i tu također plaćamo cijenu neprovođenja reformi obrazovnog sustava i tržišta rada. Zapravo, u budućnosti ćemo se morati odlučiti: hoćemo li i dalje ulagati u gradnju cesta ili nam je taj novac pametnije potrošiti na unapređenje našeg obrazovnog sustava i subvencije razvoju tvrtki u kojima će ti ljudi potom raditi i stvarati novu vrijednost.

NACIONAL: Može li pridruživanje Europskoj uniji biti impuls koji će pokrenuti novi ciklus ekonomskog rasta u Hrvatskoj?
- Europska unija nas sama za sebe sigurno neće spasiti, no budemo li vješti, od nje možemo ostvariti veliku korist. Postoje države koje su izvrsno iskoristile ulazak u EU, poput Češke i Slovačke, i trebali bismo se voditi njihovim iskustvima. Stoga mi nije jasno zašto se kod nas učestalo u javnosti pojavljuju prijedlozi implementacije nekih mjera iz Mađarske, koja je sve, samo ne najuspješnije tranzicijsko gospodarstvo. Doduše, za nas je dosta nepovoljna ekonomska situacija unutar Unije, jer bi pozitivni efekti nakon ulaska, poput porasta stranih investicija i pojeftinjenja kapitala, za Hrvatsku mogli biti dosta slabiji nego za članice koje su ranije primljene. Jednostavno rečeno, ne ulazimo u EU u idealnom trenutku, ali svejedno možemo puno toga dobiti.

NACIONAL: Što je s uvođenjem eura? Treba li Hrvatska, s obzirom na trenutačne probleme te valute, započeti proceduru uvođenja eura?
- Sama ta procedura za Hrvatsku bi mogla biti jako korisna, jer će uvjet za uvođenje eura biti svođenje javnih financija u dugoročno održive okvire. S obzirom na krizu, ti uvjeti će se u budućnosti gotovo sigurno postrožiti, pa bi tako i Hrvatska mogla biti prisiljena da svoje financije dovede u red. Ipak, ovaj proces će potrajati, pa ne očekujem da ćemo uvesti euro prije kraja ovog desetljeća. Međutim, za Hrvatsku je vrlo važno da se eliminira valutni rizik zbog visoke razine inozemne zaduženosti, a tek onda bismo mogli vidjeti i razine kamatnih stopa, poput onih u EU.