Svaki naš dan, svako naše djelovanje, svaki naš korak zadnjih decenija življenja je opterećen velikim riječima kao što su država, suverenost, nacija, narod, sloboda, nezavisnost, otcjepljenje, ujedinjenje, jedinstvo, pravda, ljudska prava... itd. Tolika je kontaminiranost prostora oko nas sa ovim izrazima da su nedvojbeno doživjeli devalvaciju. Nikada se nije više mahalo zastavama svih mogućih boja, dizajna, štihova. Nikada se nije više klelo i ljubilo u historijske ili povijesne ili istorijske grbove niti se borilo za njih. Nikada nije bilo više patriota nego zadnjih decenija. Nikada se nije više volio svoj narod tako što se mrzio onaj drugi... Nikada ranije nije bilo više ljudi koji su papagajski ponavljali „interesi moga naroda..." i „borim se za interese moga naroda". Nikada se više nije čeprkalo po historiji, istoriji i povijesti, pa se pronalazili legendarni pretci. Zahvaljujući njima sada znamo da su mali liliputanski narodi koji prebivaju negdje između Jadrana i Dunava ustvari genetski pretci svih rasa od Aboridžina do Eskima, i stvaraoci svih mogućih i nemogućih civilizacija i kultura... čak i Atlantide.

I sada kada smo obogaćeni saznanjem o tolikom broju patriota da rekapituliramo stanje našeg digniteta. Kada se proviri iza te dimne zavjese sastavljene od razvijenih barjaka, zastava, teških riječi... čovjek postaje svjestan te ublehe zvane „borba za svoj narod". Ulaziti u analizu preddejtonskog i postdejtonskog „patriotskih" epoha bi bio i prevelik zalogaj za jednu malu analizu koju može podnijeti obični članak. Ustvari dati će samo dio primjera koji mogu slikovito i precizno prikazati da sada živimo u epohi kada smo izgubili ne samo stvarnu suverenost i slobodu, nego i svoj nacionalni ponos i dignitet.

Dok smo se zaklinjali u interese naroda i država, našu industriju i privredu je oduvao tajkunski, korupcionaški i špekulantski tajfun, uz naravno oduševljenje naših stranih gospodara koji stalno govore da za nas visoka privreda nije, nego se zadovoljimo malim preduzećima. Samo klasični izdajnik ili totalna budala mogu povjerovati u to da mi nismo stvoreni da imamo velike korporacije i privredne konglomerate. O tome da našim životima vladaju strane banke, i da svaki naš novčić prođe kroz njihovu mašineriju koje rade šta hoće i kako hoće, je izlišno više i govoriti. Monopolske državne firme kao elektroprivrede i telekomi su sada ustvari suština izborne borbe, jer je to najvažniji plijen za koje se bore raznorazne interesne skupine i klike koje se danas nazivaju strankama i partijama. O slomu obrazovanja, zdravstva, poljoprivrede je bezpredmetno i raspravljati. Dok usta ispiramo šatro patriotskim zanosom, za sada smo jedina zemlja u Europi sa legaliziranim protektoratom. Naš protektor (nazivan Visoki predstavnik) ima pravo da samovoljno donosi zakone, ima pravo da ukida pojedine vlade, smjenjuje koga hoće i kako hoće (makar to bili i izabrani dužnosnici) a da nisu prošli sudski postupak, čak suspendira odluke naših institucija od raznoraznih komisija do sudova. O kakvoj mi to suverenosti govorimo, i zašto onda uopće postoje izbori, parlamenti i vlade...

I dok uživamo gledajući sise Kim Kardashian na našim portalima ili liječimo svoje liliputanske komplekse i frustracije i to na istim portalima psujući mater balijsku, vlašku, šokačku, ustašku, talibansku, četničku, šiptarsku, komunjarsku, fašističku... naš novac i naši resursi nestaju u močvari neoliberalizma, stranih gospodara i domaćih korupcionaša. I zato nas nije briga što jedemo smeće (vidjeti odličan članak Eldara Dizdarevića u zadnjem broju Dana, str. 48) i što učestvujemo kao zamorčići u projektima eugenističkih centara moći. Bitno je to da li su oni koje smatramo našima udarili jače po tintari „anamo one".

Neki će se poradi svoje uljudbe pozivati na Njemačku i čitavu Srednju Europu, kao svoga spasioca od „anamo onih" koji stoje kao stalna istočna, azijatska, orijentalna, vizantijska, turko-balkanska opasnost na njihovom predziđu (antemurale) kojom brane uljudbeni svijet, jer je njima kultura genetski usađena. A onda je taj njemački spasitelj uzeo pod svoju kontrolu telekom, austrijski banke a mađarski (iza kojih ustvari stoje ruski vizantološki lukavci) INU. Zato bježe od toga balkanskog, poganog u zagrljaj „Huntingtonovskog zapada", kome će dati i zadnju kap krvi i znoja, i svoj zadnji novčić. Naravno hoće i „treći", kako bi bili isti kao „prvi, tolerantni, temeljni" i „drugi, junački, domaćinski".

Ima i onih kojima je sjećanje na 1389. tako svježe, kao da se to jučer desilo... i kojima u baštama još rastu kosovski božuri. Nema te zemlje iz vizantijske kulturne ekumene kome se neće prodati ili dati sve što se ima, jer im i pored silnog, genetskog, nebeskog junaštva ipak trebaju spasitelji od onih koji su za činiju masti izdali „veru prađedovsku" i onih koji su lukavi Latini. Zato oni za svaki slučaj imaju dvije republike i to jednu (49postotnu) sa jedne strane Drine, drugu (85postotnu bez 15postotnog Kosova) sa druge strane Drine. Naravno i pored toga što su nakon ratova dobili dvije republike, u srcu im je ustvari jedno carstvo i to ono Dušanovo, kojem uzgred rečeno Beograd nije uopće pripadao. Naravno, nema te banke kiparskopravoslavne braće u koju se neće skloniti patriotski, rodoljubivi novac.

Treći opet imaju svoje furke...prvo na Irance, onda na Malezijce, pa na razne Arape od Saudije do Gadafija... i naravno na „majku zemlju" Tursku da ih štite od onih inovjeraca koji za sebe uzeše 49 % i onih „inovjeraca" koji hoće još da dobiju i „treći". Zato se oni koji se najviše upinju da pokažu kako im je stalo do zemlje Bosne, najviše i ponose sultanom El Fatihom, koji je uzgred na prevaru napao srednjovjekovnu bosansku državu, prekršajem zakletve ubio posljednjeg kralja, pobio i raselio dobar dio njenog stanovništva, uništio bosansku državu pretvorivši pola njene teritorije u svoju pokrajinu. Podsjeća li vas ovo na nekoga i nešto? I onda je trebalo čekati stoljećima dok 1943. nije stvorena moderna BiH država. Naravno, ne treba im te sitnice spočitavati jer je ipak riječ o genetskim promotorima tolerancije, pa su oni El Fatihu ne samo sve oprostili nego će u njegovu čast podići česmi i česmi.

Ima i onih koji će vrlo teško izvući iz stražnjica brončanih kipova Klintona (šta kada Jenkiji jednom odu sa Balkana). A šta reči o onom „mirnom", „tolerantnom", „vrijednom", „poštenom" (ne bi oni ukaljali ruke korupcijom ni kriminalom... nema toga), „proevropskom" narodu koji u zadnjem ratu svojim susjedima ništa nije naudio i koji se ne osvrće na svoje đetiće koji su bili ratni zločinci i koji su optuženi za genocid. Oni ipak imaju izvrsne ceste i pruge koje smo mogli vidjeti u jamesbondovskom filmu „Casino Royale". Jedino ih možemo pitati kako ide učenje ruskog, jer je logično da stanovnici tople, mediteranske obale Rusije znaju ruski. O naturaliziranim, podalpskim Europejcima ne treba ništa reći... o njima je dovoljno rekao Željko Pervan.

Napisao: Salmedin Mesihović

Preneseno s portala Tačno.net