Renato BaretićNe znam jeste li zadnjih mjeseci bili u Splitu, ali znam da, ako jeste, niste u centru mogli ne zapaziti uvredljive grafite protiv nekolicine splitskih novinara i pisaca. Ima ih na svakom koraku, i nadrljanih i nažvrljanih, ali i onih nasprejanih kroz šablonu s precizno orisanim licima s tjeralice. Majke ti mile, netko doista ulaže silan trud u sotonizaciju mojih prijatelja i kolega, ljudi koji ne čine ništa drugo osim što Splitu, bespomoćnom utopljeniku, svojim pisanjem pokušavaju održati glavu (i mozak u njoj!) iznad vode!

Nije grafiterima dovoljno pljuvanje i bljuvanje po internetu, ne, sad je već i to premalo, pa su krenuli ukrašavati fasade gradskog središta svojim maloumnim dosjetkama na kakve se ni trp ne bi nasmijao. Split je nekad bio poznat (i) po sjajnim, silno duhovitim grafitima. Ponekad benignima i zagonetnima, ponekad otrovnima, ali uvijek duhovitima.

Ovdje su čak i fašisti – što je iznimka na planetarnoj razini! - znali imati smisla za humor (moj je osobni favorit iz njihova repertoara, ukoliko posrijedi nije bila poslovična pila naopako, onaj iz ratnih vremena: “Srbe na palme!”), ali došla su takva vremena da duh Splićana danas čami u sve malobrojnijim enklavicama i mentalnim katakombama, a na ulice i među ljude izlazi nadrkana netalentiranost čamotne bespravne suburbije, istesana na internetskim forumima i poljudskom sjeveru. Iz njezinih zlih mrlja na gradskim pročeljima kulja tek nedefinirana, neosviještena mržnja, kao i iz onih proljetnih grafita kontra Gay Pridea.

I da, naravno – nitko ih ne briše! To je sve što je ta sirota, tupa i podškolovana gomila dobila od svojega gurua, splitskoga gradonačelnika koji već pet mjeseci ne dolazi na posao ako nije baš “ljuta potriba”: to što njihove Kerumjugend-grafite nitko ne čisti s fasada. To je, uostalom, i sve što im on uopće može ponuditi - pustiti ih da divljaju i promiču njemu srodan urbofobični, sebičnjački svjetonazor, kunu se u Hajduka i istinski mrze sve što se ne uklapa u taj psihoprofil. Po već odavna razjašnjenoj šovinističkoj špranci, njima su daleko bliži i draži Bad Blue Boysi s kojima će se poklati na nekoj ličkoj pumpi, nego splitski novinski kolumnisti, obrazovani, informirani i duhoviti ljudi koji im govore istinu o aktualnom življenju i još jednom u nizu nepovratno potrošenih tjedana toga življenja.

Taj je zli duh pušten iz boce na lokalnim izborima 2009. i kruži gradom brzinom i silinom olujnoga juga. Ono što je splitski gradski vijećnik Luka Podrug (HČSP) prošlog tjedna izgovorio o Borisu Dežuloviću, Predragu Luciću i Letu 3, ne samo da ne graniči s razumom, to ne graniči ni sa čime osim čistoga staljinizma, onog najtvrđeg, onoga kad su tisuće i tisuće zdravorazmišljajućih ljudi po nalogu druga Kobe slane u umobolnice i zadržavane tamo dok doista ne polude. Ili, još bolje, umru. U staljinističku šprancu savršeno se uklapa i to da je na Podrugove izjave o narkomanima i psihičkim bolesnicima reagirao tek jedan jedini od dvadesetak nazočnih vijećnika, da bi ga odmah potom ušutkala predsjedavajuća sestra gradonačelnika. Svi ostali, dakle, slažu se prešutno s tvrdnjom da su Dežulović, Lucić i Letovci narkomani i psihički bolesnici.

I slažu se možda da je to netko napokon trebao javno reći, pa makar i u raspravi o, čini se, doživotnom v.d. intendantu Dušku Mucalu. Jer ta dvojica Splićana i oni golaći iz Rijeke zbilja pretjeruju i već predugo provociraju. Tko zna, možda i jesu luđaci i narkomani, pogledaj samo kolike kose puštaju! Kravatu nikad na se nisu stavili! A opet, možda se vijećnici i ne slažu sa svojim čistim i pravim kolegom, ali se boje oglasiti, da i na njih Nevenka građanski ne podvikne ili da i sami ne završe na Podrugovoj psihopatološkoj crnoj listi, ako ne i u nekom novom crnom grafitu usred grada... Kako god bilo, staljinizam, premda sad potpuno lišen ikakve ideološke podloge, stanuje u Splitu.

Vidi se to po metodama prokazivanja i optuživanja, ali i po izostanku gotovo ikakve reakcije sa strane. Osim tog jednog vijećnika (Gojko Čepo, SDP) i splitskog ogranka HND-a, nitko živ nije istog trena stao u obranu prozvanih trockista, frakcionaša i menjševičkih kontrarevolucionara! Čega se boje? Koga se boje? Nema više ni gulaga ni Gologa, zaboga! Jedini razlog za strah može biti – novac. Neki već dogovoreni poslić koji bi mogao prdnuti u rosu, ili obećano zaposlenje za nećaka, ili neka predizborna aferica ako se lola zainati, tako nešto. Novac je, slutim, jedini kriterij zbog kojega nitko drugi nije stao u obranu – ni izvrijeđanih pisaca i rokera, niti institucije splitskoga Gradskog vijeća kao ustanove (tako bi barem trebalo biti) malo respektabilnije od peškarije.

Znam kako je Predragu i Borisu, jer sam se prije nekoliko godina i sam našao u gotovo identičnoj situaciji. Njima je, usudio bih se reći, čak i nešto lakše, jer znaju da uvrede stižu od zapjenjenog desničarskog klauna, pa mogu samo odmahnuti rukom i, ako im se baš dade gnjaviti s time, smisliti neku novu podrugalicu i ubaciti je u svoje fantastične “Melodije...”, na izvedbama kojih redovito okupe više publike nego Luka Podrug glasača.