U romanu Flaubertova papiga, Juliana Barnesa, jednoj od kultnih knjiga osamdesetih, spominje se i jedno od najupečatljivijih seksualnih iskustava velikoga pisca: neuspio posjet bordelu. Kao klinac Flaubert se uputio u javnu kuću, ali se posjet nekako izjalovio i upravo je zbog toga što ni znatiželja ni žudnja nisu bile zadovoljene, to ostalo debelim slovima zapisano u njegovu sjećanju. Čak toliko da se toga dotiču i njegovi biografi. Tako je to sa žudnjama i s bordelima: ostaju u sjećanjima. Pogotovo ako ih samo zamišljamo. Naime, seksualna inicijacija dječaka u bordelima stara je u našoj kulturi gotovo stoljeće i pol, a tete na kojima su učili evropski pubertetlije odavno su već opjevane u pjesmama i opisane u romanima. Postale su dio evropske kulturne baštine. Jedino ih stvarnost nikako neće. U stvarnosti ih i dalje uporno i licemjerno proganjaju. Pri tome se suvremena evropska zakonodavna stvarnost ponaša prema javnim ženama kao ona služavka iz Proustovog Combreya: plače i slini nad sudbinama izmišljenih književnih junaka čije su se egzistencije stvrdnule u jeziku, a nezamislivo je hladna, gotovo okrutna prema istinskoj ljudskoj patnji koja joj u obliku kakvoga prosjeka s Istoka svako malo zakuca na vrata.
Takvu u biti paradoksalnu situaciju imamo i mi u Hrvatskoj. Bosna, a djelomično i Hrvatska su tranzitne zemlje za meso evropskoga Istoka koje putuje u bordele evropskoga Zapada, a nešto od tih tužnih posljedica realsocijalizma zadrži se i kod nas. Kao da je socijalizam postojao da bi se djevojčice rođene u fazi njegova odumiranja kurvale u zemljama gdje umjesto demokracije, koja na sebe najčešće nabacuje različite privide, uvjerljivo vlada kapital. Problem je, međutim, u tome što većina evropskih zemalja još uvijek nema dovoljno moralne i političke hrabrosti da konačno i neopozivo legalizira prostituciju. Moralistički lobiji u tim su zemljama još uvijek prejaki da bi se njihova politika odlučila na taj riskantni korak. Pa i u nizu evropskih zemalja, a bome i kod nas u Hrvatskoj imamo mlaku politiku koja se boji moraliziranja i hipokrizije svojeg malograđanskog biračkog tijela. I naravno, kao i svaka mlakost, uopće nije moralna jer omogućuje zločin. A šverc ljudima koji se odvija kroz dobro organizirane kriminalne lance sigurno je jedan od najodvratnijih zločina. Jer podrazumijeva unakažena lica, ubijanje bliskih rođaka, ucjene, ropstvo i mučenja. A sve to vrlo uvjerljivo bi se moglo eliminirati u prvom redu legalizacijom toga posla. Treba mu naprosto dati dignitet koji ima u knjigama. A bome i u usmenoj kulturi i sjećanjima.
A sjećanja na takve inicijacije njeguje u sebi dobar dio muške polulacije s naših geografskih širina. U mojim pak sjećanjima koja u hijerarhiji sjećanja sigurno imaju kultni status, glavnu ulogu ne igra nikakva oblajhana ljepotica sa šesticom ispod brade, nego prijatelj iz vojske: Laszlo Vambah. Mađar iz Novoga Sada. Sreli smo se u Doboju, 1981. Godine kada tranzicijskoga mesa kod nas još nije bilo. A nitko, bome, nije ni mogao zamisliti takav razvoj događaja. Uglavnom, Laszlo Vambah, tada tridesetogodišnjak, odlučio je mene osamnaestogodišnjeg balavca inicirati u Dobojski kurveraj. Kao pravi prijatelj i drug. A možda i kao drug koji se malo pravi važan. Poveo me je u oronulu zgradu koju je zvao Stari hotel, jer su se tamo, navodno, sakupljale kurve. Naime, zapovjednik naše čete, poručnik Šuka Dragan, svakoj bi generaciji guštera rekao: “I da mi niste bježali preko žice i odlazili u Stari hotel jer se tamo sakupljaju ove naše, dobojske kurve.!” To je činio da uputi vojnike, a da pri tome ostane moralno-politički čist. Jer zabrana je zabrana. Jasno i glasno izrečena.
I tako smo Laszlo i ja jedne nedjelje popodne krenuli prema Starom hotelu. Svakim korakom kako smo se približavali osjećao sam uzbuđenje. Ne erekciju, nego neku duševnu ustreptalost kao da se ne radi o banalnoj avanturi tijela, nego upravo o duhovnome prosvijetljenju. I tako smo se približili Starom hotelu, zgradi kojoj boju fasade nije bilo moguće definirati, i za koju je svatko farbenblind. Sjeli smo u potpuno praznu hotelsku kavanu i čekali. Kurvi, naravno, nije bilo. Na moje upitne poglede, Laszlo je odgovarao da će sad doći. Da je, možda, još rano. Da kurve popodne dugo spavaju. Samo velika količina sperme u mozgu može učiniti da čovjek povjeruje u takve gluposti. Ali, usudio bih se reći i stanovite evropejske tradicije, stanovitog ponosa zbog takve urbane inicijacije. Popili smo pivu, dvije, tri, a kurvi još uvijek nije bilo. Poneki penzioner koji bi tu došao pročitati novine, ali kurvi ne. I tada smo se razočarano vratili u vojarnu. Došli smo, naravno, i sljedeće nedjelje, a i one iza nje. To je postao standardni izlazak i odlazili smo onamo i kad smo debelo postali svjesni da se tamo kurve ne sakupljaju. Mjesto je još uvijek za nas imalo neku magičnu auru i postalo je istinski prostor našega prijateljstva, razgovora o politici, ljudima, umjetnosti. Učinili smo ga specifičnim duhovnim prostorom. Kurve su bile samo katalizator.
Klincima je danas lakše i teže istovremeno. Lakše, jer samo otvore Plavi oglasnik i nazovu neki broj iz usluge. Tamo ih dočeka neka starija teta koja se, doduše, reklamira kao mlada i u najboljim godinama, ali koga briga kad je inicijacija u pitanju. I ne radi se tu o prvoj ševi, jer to dolazi znatno prije, nego o prvoj ševi s kurvom. Teta radi u nekom neboderu ili u zgradi s puno stanova. Na prozorima su vjerojatno rebrasto navučene rolete, a u stanu svira glasnija muzika. Da se ne čuju nezgodni zvukovi. Ponekad teta u drugoj sobi ima psa ili svodnika, ali oni su za naše klince nevidljivi. Teže, zato jer im se može dogoditi da ih dočeka curica njihovih godina, možda ispod osamnaest, rezignirana, automatiziranih pokreta. Staklastih očiju. Može im se dogoditi da im usred ševe mala šapne na uho: “Ovdje me drže protiv moje volje. Spasi me. Budi mi heroj!” Što da onda rade s tom rečenicom. I u što bi se inicijacija mogla pretvoriti.