Renato BaretićSjećam se kao da je jučer bilo – pripovijeda nam umirovljeni branitelj Vjekoslav – onog prvog postrojavanja Zbora narodne garde u Kranjčevićevoj. Netko se bio lukavo dosjetio i angažirao jednu modnu agenciju, pa je u svakoj postrojbi bilo i po nekoliko prekrasnih djevojaka, sve u uniformi i naoružane, onako, za slikavanje. U prvi tren sam pomislio da je i Ivo iz te agencije, onako stasit i naočit. Međutim, na odori je nosio čin narednika, to me zbunilo. - Zaradio je taj čin na Plitvicama – nadovezuje se njegov suborac Mariofil.

– Tek što smo prošli Koranski most, zapucalo po našem autobusu sa svih strana. Mi zalegli po podu, jedan preko drugog, Rojs se zgurio pod volan, a Ivo skočio, pritisnuo ono dugme za otvaranje vrata, pa zaviknuo “Idemo, Hrvati! U boj!” Iskoči na snijeg, pa ošine iz kalaša rafal po šumi s jedne strane, pa s druge, pa opet, pa okrene dupli šaržer i opet ožeži! To je inače njegov izum, to da se izolir-trakom naopako povežu dva šaržera, pa samo okreneš i šišaš dalje. Pričalo se da je to naučio u Legiji stranaca, ali on sam nikad nije govorio o tome, samo je jednom rekao da je neko vrijeme živio vani...

Nego, da se vratim na te Plitvice. Kad je Ivo stao – tišina. Nitko više ne puca po nama, čuješ samo kako polomljene grančice još padaju po snijegu. Tu smo se onda i mi osokolili, pa izišli i krenuli u akciju... To je najvažnija stvar u vojsci, da imaš vođu koji ne viče “Naprijed!”, nego “Za mnom!”. Kimanjem su ove zadnje riječi potvrdili svi za stolom oko kojeg su vaši reporteri okupili desetak bivših ratnika, voljnih da prepričaju ratni put svoga suborca, pukovnika Ive Sanadera. - A znaš ti, novinar, koji mu je bio ratni nadimak kod nas u Vukovaru? Parfem! Bog te mazo, uvijek obrijan i namirisan, pojma nemam kad je stizo sve to! Ležiš u onom kanalu uz cestu, čekaš da naiđe tenk, prpa ti je, nikad ne znaš koji će ti bit zadnji... Sve oko tebe bazdi na blato, barut i smrt, a onda odnekud osjetiš njegov losion i odma ti sve bude lako, jer kad si u čeki s Ivom, onda znaš da nema straha. Samo dođe, zalegne i doda ti nove dvije-tri tromblonke, pitaj boga gdje ih je nabavljo, pa namigne, nabaci onaj svoj osmijeh, i ti miran. Normalno, on bi uvijek prvi zaroko. Ti ne stigneš ni nanišanit, a poručnik Parfem već odvalio kupolu osamdeščetvorke!

- Parfem?! A znaš kako smo ga mi u Gospiću zvali, tad je već bio natporučnik. Svoč! Aha! Imo dva ona plastična sata, pa na svaku ruku jedan! Kaže, da ne mora ispuštat pušku ako hoće vidjet kolko je sati. A nije ju ni ispušto, bome, nikad! - Stvarno nije. Ja se sjećam, kad smo ono visili po Velebitu, šta je bilo, devedestreća ja mislim, il četvrta, nema veze, svi ga bili gledali kako ide na pišanje: kalaš u desnoj, a sve drugo lijevom. Otkopča, izvadi, piša, šara, otresa, sprema, zakopčava, sve jednom rukom, i to lijevom. Bio s nama tamo jedan Štef, taj je jadan kasnije u Bosni osto bez obje noge, pa ga pita: “Gospon satnik, kolko je sati?”, a Ivo, sve pišajuć po kamenju, samo malko zakrene tu desnu ruku s kalašem, pa ko iz puške: “Pet i deset, za pola sata sviće, spremi se za pokret!”

- E, a kad si Bosnu spomenuo, tu je bio principjelan, nije htio ić ratovat tamo dok Franjo i Alija nisu potpisali onaj Splitski sporazum. “Neću tek tako, optužit će nas stranci za agresiju, a ja sam branitelj, ne agresor”, tako je govorio. - Točno kažeš, principjelan, bio i ostao u svemu. Znam tipa koji mu je ponudio jedan Breitling i dva Bukovca s popustom na braniteljsku povlasticu, ali odbio je i platio punu cijenu! A sjećaš se kad su mu, nakon Oluje, htjeli dodijeliti čin brigadnoga generala, pa on rekao “Neka, to je činovnički posao, a ja sam vojnik. Čin pukovnika meni sasvim odgovara”?

- Sjećam se, al ipak se onda uvalio u politiku... - Da, ali samo zato što je brzo shvatio da Hrvatska nakon Domovinskog rata nije onakva za kakvu se borio i junački je branio. Bio je na ledu u vojnim strukturama, dobio samo dva-tri odličja... Htio je nešto promijeniti. Tu je za stolom zavladala kratkotrajna tišina. Prekinuo ju je, tihim i smirenim glasom, postariji gospodin koji dotad nije kazao ni riječ: - Ne znate vi, mladići, mnogo toga o pukovniku Ivi. Ja sam s njim prijatelj još od dječačke dobi, pa znam možda i previše... Recimo, svi su se pitali zašto je onako naprasno otišao s premijerskog mjesta. Nagađali su i ovo i ono, a znate li zašto je doista dao ostavku? Ja ću vam reći: zasitio se politike i svih kleveta na svoj račun. Odlučio je vratiti se svojem vojnom pozivu i otići u Afganistan s hrvatskim kontingentom. Ali, tad se gospođa Kosor rasplakala kao nikad ranije.

“Ne mogu, ne mogu to, ja imam dijete”, rida ona, a Ivo je u čudu pita što to ne može. “Pa ne mogu u Afganistan! Jesam lijepo rekla neki dan: kud Ivo, tu i ja! Ali mislila sam na Europu, ne na Afganistan!” I Ivo, jer on je uvijek bio slab na prijatelje, odluči da ne ode u Afganistan, samo zbog nje. Šteta, pomislim ponekad, možda je ipak trebao, eto, barem zbog nje... - Sreća njegova da nije prihvatio generalski čin – dometne konobar kao usput, mijenjajući pepeljare. – Sad bi sto posto čamio u haškom kazamatu, samo zato što je branio Hrvatsku.