ArhivaKad se raspravlja o tome koje mjere treba poduzeti da bi se spasilo euro, raspoloženje među zemljama eurozone postane jako napeto. Njemačka i Francuska predvode u raspravi, što se manjim zemljama ne sviđa. 17 zemalja eurozone ubrzano se trudi spasiti euro, dok se ostalih deset zemalja članica EU-a u kojima se ne plaća eurima, boji posljedica ovih mjera po vlastito gospodarstvo. Pa se tako tijekom rasprava ne samo diskutira već često i jedan na drugoga viče.

Njemačka i Francuska na čelu

Bez dogovora ali angažirano i burno često protječu sastanci na vrhu mogućih spasitelja eura. Na čelu su - njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicoals Sarkozy.

"Naravno da se uzrujavate. Ljutnja je možda prejaka riječ, ali posebno za manje zemlje članice zna biti ne baš sjajno promatrati sve to. Mnoge se manje zemlje boje da će ih se patronizirati ili da će biti dovedene pred gotov čin." Tako govori stručnjak za politička pitanja Rudolf Hrbeck sa Sveučilišta u Tübingenu. Francuska i Njemačka, gospodarski najsnažnije zemlje EU-a vode glavnu riječ u raspravama o tome kako bi trebalo spasiti euro. To i nije nešto neuobičajeno, komentira politolog Emanuel Richter s ahenskog Sveučilišta RWTH (Rheinisch-Westfälische Technische Hochschule Aachen), jer bez obzira na veličinu i moć, svaka zemlja gleda da zadovolji prije svega vlastite interese. "Europske države su zapravo uvijek unutar Europske unije pazile da NJIHOVI interesi igraju ulogu u raspravama. To nikad nije jako dolazilo do izražaja samo zato što do sad još nije bilo nikakvih stvarno velikih konflikata."

No, s druge strane, gospodarski moćnije zemlje moraju i više uplatiti u zajedničku blagajnu pa stoga mogu imati i veći politički utjecaj. Tako su Francuska i Njemačka zajednički javno upozorile talijanskog premijera Berlusconija: da već jednom počne štedjeti, kako Italija ne bi postala sljedeća zemlja koja će tražiti financijsku pomoć. "Nitko ne može računati na solidarnost i pomoć partnera ako se i sam ne potrudi", poručio je francuski predsjednik.

Svako zlo za neko dobro

Zbog ove su izjave u Italiji bili zaprepašteni. Čak iako Sarkozy u biti ima pravo. A kad je britanski premijer David Cameron htio podijeliti savjete zemljama koje pokušavaju spasiti euro, i tu se Nicolas Sarkozy uzrujao. Poručio je Cameronu da mu je bolje da drži zatvorena usta, jer, rekao je Sarkozy, Velika Britanija nije čak ni članica eurozone. Čovjek bi mogao reći da se radi tek o nervoznom prepucavanju, ali politolog Emanuel Richter smatra da Angela Merkel i Nicolas Sarkozy svojim mjerama za spas eura djelomično krše odredbe Lisabonskog sporazuma: "Određuju značajne političke smjernice, ali gotovo da se i ne savjetuju s ostalim partnerima, a i ne traže blagoslov parlamenta."

Zapravo su krizom u Europi europski i nacionalni parlamenti politički oslabljeni. Jer tolikom se brzinom, kojom sad očito treba donositi odluke, zastupnici ne mogu ni okupiti a kamoli se o određenim mjerama očitovati. S druge strane, Vijeće Eurospke unije, u kojem su zastupljeni šefovi europskih država i vlada, dobilo je na važnosti. Europski šefovi vlada sve više djeluju po svojoj volji, smatra Emanule Richter. Što prema Lisabonskom sporazumu nije u redu. Njegov kolega Berthold Rittberger s minhenskog Sveučilišta Ludwig-Maximilian stvari vidi drugačije. S demokratskoga gledišta, to slabljenje izgleda loše, ali istovremeno omogućuje i brzo djelovanje: "Pokazalo se da u okvirima krize politika pokušava postaviti nova pravila, koja u krajnjoj mjeri dovode do jače integracije EU-a i posebno eurozone."

A ne treba strahovati ni od raspada monetarne unije, smatra Rittberger: "Eurozona, cijela EU, je gospodarski toliko međusobno isprepletena da sad ni jedna zemlja ne može reći: mi se sad ponovno povlačimo na naše političko igralište i baš nas briga za euro."

Autorica: Marlis Schaum/ Snježana Kobešćak