Srećko JurdanaNacional je u zadnjem broju – u formi naslovne teme – objavio informaciju koja je odmah prerasla u lokalni medijski događaj tjedna: da građanin imenom Ljubomir Čučić sustavno premlaćuje svoju suprugu, koja je na kraju zbog torture morala s djecom pobjeći u sklonište. Dnevne novine na članak su naknadno reagirale s primjetnim apetitom i još jednom počele u tradicionalno površnome stilu razglabati o fenomenu nasilja u obitelji, zatvarajući predmet mlakim zaključcima kako na teror iza kućnih zavjesa nisu imuni ni “viši društveni slojevi” kakvima inkriminirani Čučić navodno pripada. Psihopolitička pozadina tog mračnog slučaja ostala je uglavnom nedirnuta, možda zato što se u Hrvatskoj izgrađivanje političke karijere na prikrivenome ili neprikrivenome divljaštvu tretira kao prirodan društveni proces. U spomenutoj pozadini afere koja je potresla hrvatsku konformističku svijest skrivaju se, međutim, njezine zanimljive snobističke konotacije, koje govore ponešto i o prirodi aktualnoga režima.

Među: Patološka samozaljubljenost

Dakle, tko je Ljubomir Čučić? Radi se o profesionalnome Europljaninu, odnosno pripadniku skupine socijalnih snalažljivaca koji su u tranzicijskome razdoblju svoj kruh s putrom uspjeli osigurati na kozmopolitskome bleferaju. U Zagrebu je za vrijeme Tuđmana prostor bivše sindikalne galerije pretvorio u Europski dom, tj. u dotiranu dvoranu za sastanke kombiniranu s luksuznim uredom i neinspirativnom kavanicom i kuhinjom, u kojoj su se održavale tribine i press konferencije, i “proširivali hrvatski vidici”. Ta dvorana za sastanke na Jelačić-placu Čučiću je osigurala cjelokupnu infrastrukturu za osobni proboj u diplomatske krugove. Kao dugogodišnji novinar Vjesnika, dok je taj list još izlazio u formi “glasila SSRNH”, bio je standardno sterilan i potpuno nezanimljiv, ali zato je njegova birokratska duša trijumfirala na poziciji europskoga aktivista kad se počeo – bez ikakvoga izlaganja rizicima – predstavljati kao hrvatska mondijalistička avangarda, i na subvencioniranim skupovima lamentirati o europskim integracijama s nepatvorenom iskričavošću Brozovoga ideologa samoupravljanja Edvarda Kardelja.
Hadezeovski režim prihvaćao je Čučićevo europsko Potemkinovo selo s darežljivošću, strpljivošću i tolerancijom, pronalazeći u njemu svoj demokratski alibi. Na drugoj strani, Čučić je – koristeći naklonost države – Europski dom pretvorio u svoju privatnu crkvu, a sebe promovirao u njezinu vrhunsku vrijednost. Na uličnome ulazu u zgradu doma instalirao je staklenu vitrinu, oltarić u vlastitu čast u kojem je na polici urešenoj cvjetićima i oblijepljenoj ukrasima i ornamentima izlagao svoje dubokoumne knjige o međunarodnim odnosima. Otvoreno govoreći, već taj vrlo bizaran detalj – koji nepogrešivo otkriva crtu patološke samozaljubljenosti – bio bi u racionalnijoj sredini dovoljan da njegovoga tvorca učini psihološki sumnjivim, a možda ga i diskvalificira za više položaje u državnome aparatu. Na fonu svoga europskoga manirizma i intelektualne razmetljivosti Čučić je, međutim, napredovao nezaustavljivo, i dogurao na kraju do položaja hrvatskoga ambasadora u Bruxellesu, gdje su ga dočekali kokteli i akontacije.

Među: Shizoidni psihotip

Na površinu su ga – bez bilo kakve psihološke provjere – izgurali Račan, Mesić i Picula. Od Mesića je ceremonijalno primio akreditive i vratio se kući mlatiti ženu. Danas izjavljuje da je njegova supruga lažljivica, da izmišlja nepostojeće situacije, da je pala niz stube, da boluje od shizofrenije. U izjavi o premlaćivanju ta žena je, međutim, upravo kod njega navela simptome kakvi se teško mogu izmisliti, i koje će psihijatri bez dvoumljenja pripisati shizoidnome psihotipu: traženje seksualne naslade u agresiji, zatim drastičnu preosjetljivost na buku, do mjere kad se ne može podnijeti ni zvuk prekidača za svjetlo ili dodira čaše sa stolom.
Iza jedne napuhano civilizatorske fasade otkrili su se krajnje rudimentarni instinkti. U psihoanalitičkome pristupu likovima koji nije do kraja lišen ironije moglo bi se zaključiti da je Ljubomir Čučić, nametljivo glumeći Europljanina, zapravo pokušavao u sebi ubiti Balkanca, kao što lokalni folklorni nacist i tuđmanovac Mladen Schwartz sa svojim obožavanjem Hitlera i holokausta pokušava u sebi ubiti Židova. Slučaj Čučić dokazuje među ostalim da je tzv. kadrovska politika ili izbor ljudi za visoke diplomatske i državne funkcije, zapravo proces lišen kriterija. Račan i Mesić suviše su zaokupljeni samima sobom i vlastitom propagandom, da bi gubili vrijeme na pomnije proučavanje osoba kojima su – uz pomoć savjetnika – odlučili pokloniti povjerenje.
Taj vrlo ležeran pristup državnim kadrovima i njihovome psihoprofilu ne potvrđuje se samo preko Čučića. Postoje i drugi svijetli primjeri. Zdravko Jelenović, Mesićev savjetnik za kulturu, potukao se s vlastitom kćeri i njezinim mužem oko stana, i pritom pao u afekt iz kojeg ga je trgnuo tek dolazak policije. Ne obazirući se na publicitet koji je taj skandal dobio, Mesić je s arogantnom benevolentnošću zaštitio svoga čovjeka i Jelenovićev agresivni ispad naprosto zataškao. Agresivci, ljudi sa skrivenim traumama, nestabilni tipovi – Mesiću je wurst*. On ih sa šefovskom opuštenošću promovira, odlikuje, čuva, unapređuje, postavlja na funkcije irelevantno od toga kakvi su i što rade u privatnome životu, zato jer je orijentiran prije svega na sebe, i u skladu s tim prilično nezainteresiran za svoju okolinu.

Među: Tolerancija prema divljaštvu

Na jedan od najviših položaja u hrvatskoj vojnoj hijerarhiji imenovao je nedavno Mladena Kruljca, nasilnika iz Slavonskog Broda. Spomenuti Kruljac uživa reputaciju lokalnoga ucjenjivača i terorista koji se po birtijama voli skidati gol, izvoditi boksačke vježbe, polijevati vodom i tjerati goste. O njegovim aktivnostima opširno je pisao Nacional, a zatim su se javili neposredni svjedoci koji su potvrdili sve navode iz teksta. Unatoč tome, Kruljac je – zahvaljujući Mesiću i njegovome savjetniku Petru Stipetiću – ostao zamjenik zapovjednika kopnene vojske, da bi u tom svojstvu djelovao pedagoški na kolege i operativno surađivao s partnerima iz NATO-a, visokim akademskim oficirima. Kod predsjednika je, kako vidimo, kadrovska situacija u nekim segmentima upravo karikaturalna, jednako kao i kod njegovog prethodnika.
Tolerancija prema divljaštvu dio je hrvatske političke kulture, a to dokazuje i slučaj Mate Arlovića, ikone SDP-a i jednog od Račanovih najpovjerljivijih suradnika koji je u novinama i pred pravosudnim organima bezočno zaštitio svoga sina kad je ovaj udario policajca koji ga je zaustavio zbog agresivne vožnje u pijanom stanju. U nekom drugom podneblju Arlović bi zbog takvog ponašanja odmah bio prisiljen na ostavku; ovdje ne. Ovdje on i dalje publici drži svoje monotone propovijedi ponašajući se kao da je incident zanemariv i filistarski sugerirajući da su mu stvar namjestili politički neprijatelji, a njegov šef Račan pravi se gluh, nijem i slijep poput Helen Keller, odnosno poput Stipe Mesića. Ostavljaju dojam da ih zajednički nadahnjuje pravilna ideja: čemu dramatizirati, ako se u biti radi o dobrim drugovima koji su malo zastranili?

STUPAC TJEDNA: MATURANTI; RAČAN I PAVIĆ

Kao jedna od rijetkih zemalja u kojima se “ispit zrelosti” slobodno proslavlja masovnim uličnim vandalizmom, Hrvatska danas s ponosom primjećuje da je tijekom zadnje takve manifestacije u Zagrebu uništeno svega tridesetak tramvaja i automobila. Pedagogija očito djeluje, kao i demokracija. Nekad bi maturanti za takvo ponašanje od policije dobili po gluperdama, danas ih policija brižno štiti od njih samih.

• * *
  Premijer Račan primio je menedžera Europapressa i člana ilegalne organizacije GRUPO Ninu Pavića, i njegovoga njemačkoga partnera, u službenu audijenciju. Podatak dovoljno govori sam za sebe. Tko to kaže da Račan žrtvuje elementarne principe zbog predizborne podrške izdanja Europapressa?