Zoran FerićImamo nautički i seoski turizam. Zašto ne bismo, u sezoni velikih vatri, imali i požarni? Uostalom, živimo u zemlji u kojoj vatrogasci sami plaćaju živim kešom da bi ih pripustili vatrenoj stihiji. Tako je barem bilo prošloga tjedna, kad su krčki vatrogasci sami od svoje love platili trajekt da bi vatrogasnim vozilom mogli doći do požarišta na Cresu. Čim su stigli u trajektno pristanište na Valbiski, ljubazno su im rekli da moraju platiti kartu za vozilo i ljude, bez obzira na to što su pozvani na intervenciju. Kad u to nisu povjerovali, jer, mora se priznati, teško je u takvo što vjerovati, ljubazna službenica Jadrolinije nazvala je rukovoditelja Jadrolinijina plovnog područja Rijeka i on je šokiranim ljudima objasnio da trajekt moraju platiti svi, bez obzira na to radi li se o turističkom putovanju ili vatrogasnoj intervenciji. I tu sada, zapravo, počinje najzabavniji dio te vatrogasne humoreske. Skupili se dečki, izvrnuli džepove i stali skupljati kunice i lipice ne bi li smogli 604 kune koliko je trebalo platiti za dva vozila. Ali love nije bilo dovoljno, pa je netko od njih promijenio i eure, samo da se ukrcaju na taj brod kao da je Haronova barka. I tako su vatrogasci, plativši Jadrolinijinu vozarinu, konačno sretno stigli na požarište gdje su, vjerujem, uživali u vrućini, dimu i pepelu, kao da su na velikoj roštiljadi. Pouka ove priče je jasna: ako domaći ljudi, kojima je to još i posao, plaćaju da bi gasili, zašto to ne bi činili i stranci koji imaju kudikamo više love. S nešto malo propagande i to bi se moglo pa bi mnogi svjesni i savjesni Europljani odmah pohrlili ovamo gasiti požare, i to bi još skupo plaćali u eurima. Recimo, ako gori makija ili trava, gašenje može koštati sto eura dnevno po osobi, plus boravišna taksa, koja se isto tako mora platiti bez obzira da li netko samo boravi, ili pri tome i gasi. Vatru u masliniku, recimo, možemo dati i za 120 eura po osobi, jer to, navodno, i nije neki osobit problem. Ali borovu šumu? Borovu šumu ne damo ispod 300 eura po danu, jer to je veliki spektakl i veliki gušt gasiti. Slično je, vjerujem s primorskim hrastom i čempresima, gore kao ludi i zato su to kvalitetni požari koje treba dobro naplatiti. A uz našu obalu ima, hvala bogu, još dosta borove šume za mnogo kvalitetnih požara. Stvar je jasna. Ako su Europljani bili 1938. toliko svjesni da se idu boriti u Španjkolski građanski rat, u ime demokracije i nekih naših kontinentalnih liberalnih načela, zašto danas, kada se i ekologija pretvara u ideologiju, ne bi podmetnuli leđa i novčanike da spase jednu od najljepših mediteranskih obala? Sve te spaljene šume mogli bismo tako višestruko naplatiti, a to bi se isplatilo čak i više nego da nam koze brste makiju, a djelovalo bi i protiv organiziranog požarnog terorizma. Ovako bismo, turistički, sami palili makiju i time onemogućili teroriste da oni to rade. Uostalom, rezultat bi bio isti: makije i šume bi nestalo a ostao bi, konačno, goli kamen koji se ne može zapaliti. Najbolja prevencija požara jest zapravo požar sam, jer poslije nema više što gorjeti. Time bi požari, uz dobru zaradu, konačno bili onemogućeni, a hrvatsko priobalje postalo Mjesečeva dolina. Poslije bi se taj pejzaž mogao iznajmljivati Hollywoodu za snimanje SF-ova.

Događaj s vatrogascima koji sami sebi plaćaju trajekt mogao bi biti i tema humorističke drame o domaćemu mentalitetu. Jer ljudi su u Hrvatskoj obično vrlo nedisciplinirani, a pri tome i sami sebe u većini slučajeva uvijek vidimo tako. U zemlji nam štošta ne štima, mnogi se ne pridržavaju zakona, pravila, a poneki sve češće zaobilaze i običaje. I to je vidljivo gotovo u svim aspektima našeg društvenog života, od prometa ljudi i roba do prometa novca i financijske discipline. Najvažnije je pri tome što smo se već i navikli živjeti tu gdje mnoge stvari ne štimaju pa s nekom vrstom poteškoća i računamo čega god da se prihvatimo. Za sve je potrebna neka vrsta veze, poznanstvo ili rođački odnos osnova su funkcioniranja gotovo svega. Po vezi se ide u bolnicu, po vezi se operiraju mandule, po vezi se upisujemo u škole i na fakultete, po vezi se sudimo i rastajemo, po vezi tražimo posao. Možda nam je čak i majka po vezi došla u bolnicu gdje smo se rodili, a ljubazni gospodin doktor po vezi nas je izvadio iz maminoga trbuha. A onda se, u zemlji veza, odjednom ne može po vezi na trajekt. Nema protekcije. Brod plaćaju svi, pa i vatrogasci kad gori otok. Treba pokazati da nismo nedisciplinirani, nego prihvaćamo evropska načela funkcioniranja i disciplinu jedne Njemačke. Plaćaj i kad gori! Skupljaj sitniš i mijenjaj eure dok plamena stihija proždire šumu. Pa neka je to i šuma na mome otoku, čak i moja šuma, plaćaj vražji trajekt! Kao da se naši otočni Mediteranci odjednom žele pretvoriti u Japance. I po tome vidimo da istinska tragikomedija nastaje kada netko usred općega kaosa pokušava biti discipliniran. Kad se previše kruto drži pravilnika ili neke interne uredbe koju su donijeli šefovi u Jadroliniji. To bi se moglo nazvati i švejkovski otpor zdravoj pameti. Svi ti slučajni saboteri koji su od Švejka baštinili samo blesavoću i koji uporno, držeći se nekog pravilnika ili uredbe, čine zlo i samima sebi, a sve zato jer se nisu opremili aparatom za upotrebu vlastitih intelektualnih sposobnosti. Ovdje se radi o eklatantnoj emancipaciji od inteligencije i zdravoga razuma.

Opće je mišljenje da su se Njemačka i Japan izdigli iz pepela prvenstveno zahvaljujući marljivosti i disciplini, zapravo mentalitetnim karakteristikama svojih građana. To, dakako, može biti samo djelomično točno, jer su disciplina i poslušnost itekako u povijesti pokazale svoje negativne karakteristike. Japanci nam zasad, srećom, još uvijek nisu uzor, ali se isto ne bi moglo reći i o Nijemcima. Zapravo, ugledanje na njemačku disciplinu, njemačke zakone i uopće njemačko društveno uređenje jedna je od konstanti nas ovdje u Hrvatskoj i to datira još davno prije popularne inteligentne pjesmice “Danke Deutschland”. I tako se, odjednom, posve strano našemu mentalitetu i našim uzusima, pojavljuje neka štreberska logika u kojoj je jedna trajektna karta važnija od mnogobrojnih hektara šume. A osoba podložna takvoj logici možda će jednom u budućnosti, kad spozna svoju grešku, biti spremna i na harakiri. Pri tome ne znam je li to utješno ili nije.