Srećko JurdanaRadimir Čačić, krupan izborni adut HNS-a, ostvario je zadnjih dana – right on time* – još jednu radnu pobjedu otvaranjem zadnje dionice autoceste Zagreb – Goričan, što bi mu definitivno moglo osigurati sjedalo u novome Saboru. Čačić i Vesna Pusić čvrsto se drže asfalta, u skladu s vizualnim porukama kakve emitiraju njihovi pomalo socrealistički plakati (retuširana lica i cesta u magli, nad kojom se grle hrvatska i europska zastava). Ima li kod njih još nečega osim dalekoga likovnoga afiniteta prema maljevičevskom “suprematizmu i bespredmetnosti”? Odgovor je gotovo potvrdan. Jedna je od specifičnosti vodstva HNS-a da komunicira s novinarima atraktivnije od konkurenata: periodički se za njih organiziraju domjenci, jede se, ponekad i pleše, medijski autoriteti – uvijek žedni spoznaje – dobivaju prilike za neformalnu komunikaciju in vivo* s opuštenim junacima hrvatske “građanske opcije”. Taktika ne ostaje bez efekta. HNS se na sceni bolesno obilježenoj pozitivističkom agresijom i folklorno-domoljubnim ikonografijama i ideologijama, marljivim radom na grubome kamenu uspio psihološki pozicionirati kao civilizacijski egzemplar. Nema tu neke velike nadgradnje, ali ironično-akademska retorika Vesne Pusić i suboraca zanimljiva je hrvatskome samozatajnome citoyenu*, umornom od seljačke lukavosti koja ga okružuje, i može računati na njegovu potporu. Uglavnom: opravdana je pretpostavka da će tu biti glasova primjetno iznad linije koja dijeli postojanje i nestajanje.

Mužnja državnoga novca

Na nešto glasova svakako može računati i HDZ, uz napomenu da autoru ove kolumne intuicija govori kako će ukupan rezultat najarogantnije stranke na sceni biti znatno ispod Sanaderovih očekivanja. HDZ je društvo koje tuđmanističku prijevaru – u kojoj je kolektivno sudjelovalo – želi naknadno pretvoriti u vlastiti historijski trijumf. Sam Sanader tipičan je primjer činovnika i aparatčika koji godinama zatomljuje ambicije i vreba svoju priliku pokorno služeći vođi, da bi se u jednom trenutku – bez prave provjere, nadvladan svojim željama – počeo nekontrolirano ponašati kao da je tu priliku napokon definitivno dočekao. Čovjek se, među ostalim, voli reklamirati kao poduzetnik kako bi dokazao svoju ekonomsku kompetentnost, iako se njegova poduzetnička karijera u mladosti svodila na preprodavanje pin-up fotografija, a u zrelim godinama na spretno uključivanje u hadezeovsku mužnju državnoga novca, koje mu je u vlasništvo donijelo trokatnicu u najskupljem dijelu Zagreba.
Iza Sanadera i Šeksa, koji su i sami istaknuti pripadnici galerije Tuđmanovih pionira, odnosno fosila, vuku se stare hadezeovske okamine, poluanonimna lica iz partijskih hodnika, koridora, predsoblja i kuloara poput Nevena Jurice, nerealizirani diktatori koji se kronično dive vlastitoj slici poput Andrije Hebranga, ili specijalizirani prodavači magle na diplomatskoj razini poput Miomira Žužula. Hrvatsku će to društvo nesumnjivo pokrenuti u smjeru kojim se kretala deset godina, ali prije toga treba dobiti izbore, a oni se ovoga puta ne aranžiraju u laboratoriju Josipa Manolića i suradnika.

Galvanizirano članstvo HDZ-a

Usvajajući Tuđmanovu metodu napadačke autopropagande i stvaranja dojma svršenoga čina, Sanader zaboravlja da je Tuđman mogao galamiti kako je htio, jer je osobno određivao ishode izbora. Sebi i svojim saveznicima – prije svih HSP-u – pribrajao je glasove po želji, što danas – u nezapamćenome procvatu hrvatske demokracije – vjerojatno nije više moguće. U skladu s tim podatkom, HDZ bi – unatoč buci i bijesu – nakon izbora do daljnjega mogao ostati velika nada hrvatske politike, pod pretpostavkom da će se Sanader i njegovo galvanizirano članstvo koje je pripremljeno na trijumf, brzo oporaviti od psihološkoga udara kakvog donosi nepredviđeni poraz.
HSS je s Tomčićevim letom u nebo (u balonu privezanom za zemlju) dobio na začudnosti i izgubio na normalnosti. Predstava s balonom koji ne leti može se shvatiti i kao metafora: Tomčićeva strast prema visinama ograničena je njegovom pragmatičnošću. Djelujući kao biće u stalnome procijepu između svojih nebeskih ambicija i svoje zemaljske prirode, stranku je na kraju pretvorio u – kako se nekoć govorilo – “monetu za potkusurivanje”. To može donijeti radost, ali i tugu. Ako je nekome osnovna funkcija da bude jezičac na političkoj vagi, on će neizbježno početi gubiti svoj kreativni smisao. Naslućujući da mu nedostaje ideja koje bi mobilizirale birače, vodstvo HSS-a počelo je ideologizirati preko svake mjere, prije svega zagovaranjem katoličkoga fundamentalizma. I Tomčićev balonski egzibicionizam – kakav teško ide uz ozbiljnoga borca za vlast – proizvod je osjećaja da HSS-u nedostaje supstance i atraktivnosti, premda se ne može ignorirati činjenica da u toj stranci egzistiraju i kvalitetni organizatori poput Ante Markova, koji je u prošlome sazivu parlamenta odigrao istaknutu i pozitivnu ulogu.

Severina i ideološki čistunci

“Nova snaga” na sceni – kako se s nenamjernim humorističkim prizvukom nazvala koalicija HSLS-DC – mogla bi se nakon osnivačke euforije pretvoriti u prilično razočaranje za samu sebe. Teško je odrediti koje je njezino biračko tijelo. Hadezeovci će glasati za HDZ, desničarska korenika za HSP, narodnjačko-domobranska struja za HSS, nacionalistički fanatici za HIP-HB, a Budiša i Granić lebde u zrakopraznome prostoru zemljačke solidarnosti i sjećanja na diplomatsku kozmetiku koja je uljepšavala Tuđmanov režim. Ostane li taj dvojac ispod praga, bit će to mala kulturna revolucija u hrvatskoj politici. Zanimljivo je da ni HDZ ne čezne za njima. Mate Granić u slučaju pakta inzistira na položaju ministra vanjskih poslova, što organski iritira Sanadera koji je u spomenutome ministarstvu niz godina bio Granićev pomoćnik i zna tajne koje drugi ne znaju. Nemoguće je pretpostaviti što će za sebe tražiti Budiša, ali poznato je da čovjek ekstremno visoko valorizira svoju ulogu u novijoj hrvatskoj povijesti. Ukratko: i idejno srodni HDZ bio bi sretan uspije li nekako tu “bedu” saveza s “novom snagom” nekako skinuti s vrata.
SDP će, kako je najavljeno, u slučaju pobjede prvu sjednicu nove vlade održati na Sljemenu u Tomislavovu domu. Mogli bi se uputiti i na Svetu Geru, gdje će im put raskrčiti profesor Slaven Letica u kostimu bana Jelačića – jašući možda na Rozinanti – a Račana na vrhu eventualno dočekati njegov slovenski prijatelj Ciril Ribičič. Severina je unijela nešto živosti u Račanove mlake predizborne nastupe i taj čovjek koji je jučer u vlastitoj kampanji tvrdio da bi mogao biti kvalitetna opozicija Sanaderu, danas već hrabro govori o mogućnosti da ponovno bude premijer. Žene na sceni čine čuda kao i u životu, i potpisnik ovih redaka ne slaže se s ideološkim čistuncima koji smatraju da je SDP – investirajući kapital u Severinu – dobio hadezeovsku zmiju u njedrima. Radio 101 već danima gromoglasno najavljuje: “Za vas na Trgu nastupaju Ivica Račan, Severina, Goran Bare, Let Tri !” Koji još premijer na svijetu ima povlasticu da pjeva zajedno s takvim imenima?

STUPAC TJEDNA: BAJIĆ I KAMATE

Državni odvjetnik Mladen Bajić neočekivano se uključio u problematiku Zagrebačke banke koja je – prema presudi Trgovačkoga suda – vjerovniku obavezna isplatiti sto šezdeset šest milijuna kuna, i koja tu obavezu na sve načine pokušava eskivirati. Sustav obračunavanja kamate na kamatu, koji dovodi do tako visokih dugova, nepravedan je, nezakonit, i treba ga ukinuti, kaže Bajić, suspendirajući u isto vrijeme izvršenje presude. Vjerojatno je tako. Bajić se, međutim, počeo baviti kamatama tek kad su one počele tangirati jednu moćnu instituciju. U Hrvatskoj su mnogi građani bili, i još uvijek jesu, žrtve nečuvenoga lihvarenja i nasilnoga utjerivanja dugova, ali nadležnim službama nije padalo na pamet da ih uzmu u zaštitu. Štoviše, pod HDZ-om su otvoreno štitile kamatarsku mafiju, a Bajić je prema tom naslijeđenom fenomenu bio potpuno indiferentan.
Pod pritiskom Franje Lukovića, šefa Uprave Zagrebačke banke i jednog od najutjecajnijih ljudi u Hrvatskoj, on se odjednom pretvara u pravednika. Zbog koga i čega? Zbog zaštite interesa Unicredita i Allianza, inozemnih vlasnika Zagrebačke banke?