Kako okarakterizirati Putinov režim, sada potresenu i opkoljenu vladajuću skupinu koju se ponekad nazivalo najbogatijom u povijesti svijeta? „Meki autoritarizam", „hibridni režim", „upravljana demokracija": te etikete ne otkrivaju toliko o Rusiji koliko o nesposobnosti komentatora da ublaže zaostali utjecaj Hladnog rata na svoje razmišljanje.

Luke Harding je bio Guardianov dopisnik u Rusiji između 2007. i 2011. U veljači 2011. godine zaustavljen je u zračnoj luci Domodedovo uz objašnjenje da njegova prisutnost u zemlji nije više dobrodošla. Urednička kolumna u Guardianu opisala je to kao „prvo uklanjanje člana britanskog novinarskog osoblja iz zemlje od kraja Hladnog rata". Sam Harding vidi svoj prikaz Putinove Rusije kao svojevrstan dodatak denuncijaciji Sovjetskog Saveza iz pera Malcolma Muggeridgea kada je 1932.-33. bio dopisnik Manchester Guardiana. „Osam desetljeća kasnije", piše Harding, „malo se toga promijenilo": „povratak kremljologije", Rusija „je postala najnaprednija špijunska država na svijetu", „KGB-ove tajnovite navike" su se vratile, „ruski državni mediji zapeli su u hladnoratovskom borbenom raspoloženju". I tako dalje. Harding nije usamljen u ovom mišljenju, ali ono je pogrešno. Putin ne predstavlja povratak sovjetskim običajima; riječ je o nečemu posve drugačijem i mnogo anarhičnijem.

Nasljeđivanje

Putinova nespretno najavljena, no ne i neočekivana odluka da sam sebe ponovo postavi za predsjednika daje naslutiti kako sustav funkcionira, ili bolje rečeno kako ne funkcionira. Prihvati li se da je uvjerljiva formula nasljeđivanja jedan od ključnih sastojaka bilo kojeg političkog sustava, Putinova teatralna samokrunidba jasno daje do znanja da Rusija takvu formulu nema. Prepustiti odluku o nečijem nasljedniku nepredvidljivom ishodu istinski konkurentnih izbora prihvatljivo je samo kada pretendenti ne očekuju prevelik gubitak u slučaju poraza. U razvijenim demokracijama, političare-izborne gubitnike čeka meko slijetanje. U nedemokratskim sustavima, bivši vladari mogu izbjeći nepoželjna iznenađenja ukoliko procesom nasljeđivanja upravlja jezgra unutar vladajuće stranke, kao u Sovjetskom Savezu nakon Staljina i u današnjoj Kini.

Ali ova mogućnost nije dostupna u Rusiji. Kao prvo, sve nepopularnija Ujedinjena Rusija nije organizirana vladajuća stranka već rasklimani stroj za manipulaciju glasovima pod upravom Putinovih lojalista i oportunista kojima nitko, a najmanje Putin, ne bi povjerio odabir idućeg vođe zemlje.

Što poslije pada?

Odricanje od moći sada bi Putina preskupo stajalo. Jednom kada ode, završit će na sudu - to je neizbježno, rekao je Hardingu Stanislav Belkovski, bivši pisac govora za Borisa Berezovskog. Tada će se, rekao je Belkovski, suočiti s pitanjem kako ozakoniti svoja sredstva, kao i sredstva i imovinu svih svojih prijatelja na zapadu. Možda bi i Jeljcin bio produljio svoj predsjednički mandat da nije bio lošeg zdravlja, ali imao je sreću što ga je zamijenio Putin, ne da bi pokopao Jeljcinov sustav, već da bi ga spasio. Dmitrij Medvedev, kartonski prijestolonasljednik, očito nije mogao učiniti za Putina ono što je Putin učinio za Jeljcina. Putinova odluka da se vrati u Kremlj otkriva ne snagu, već slabost sustava koji je izgradio.

Putinove preostale pristalice neprestano trube o „stabilnosti" koju je donio Rusiji. Ali nijedan sustav, a kamoli ovaj, ne može biti stabilan ako ovisi o dobrobiti i opstanku jednog čovjeka. Čak i ako njegove „fizičke sposobnosti", kako se hvali, daleko nadmašuju one bilo kojeg poslijeratnog sovjetskog vođe, osnovne institucije režima su šuplje. Najdojmljivija ilustracija zanemarive uloge koju one igraju u ruskom političkom životu nije marionetska Duma, već sam predsjednička funkcija. Položaj kojem je Jeljcinov ustav iz 1993. godine dodijelio gotovo neograničene moći izgubio je kako autoritet nad vanjskom politikom, tako i moć nad premijerom nakon što je njegova ljuštura četiri godine bila iznajmljena Medvedevu, čija nesposobnost zadržavanja posla jasno govori da predsjednička uloga sama po sebi nije izvor moći.

Autoritarni DNK

Putinov sustav nema veze s „autoritarnom DNK" koju prizivaju sovjetolozi kako bi objasnili ponovno obuzdavanje liberalnih kretanja. Osebujnost Putinove Rusije posljedica je birokratske fragmentacije koja je uslijedila nakon raspada Partije 1991. godine, prelijevanja na strane bankovne račune novca iz državne riznice i državnih tvrtki koje su pokrenule suprotstavljene birokratske i poslovne frakcije, stalna odsutnost društveno legitimnih vlasnika nekadašnjih državnih posjeda, korupcija službeničkog tijela na svim razinama, jaz između bogatih i siromašnih, anemični osjećaj nacionalnog identiteta među političkom i gospodarskom elitom u zemlji.

Najčešća zabluda u vezi postkomunističke Rusije, koju prihvaćaju i pristalice i kritičari režima, glasi da je Putin stvorio zapovjednu strukturu u vojničkom stilu. U stvarnosti on nema ni sposobnost ni ambiciju nanovo izgraditi hijerarhiju sovjetskog tipa. Harding piše o prijelazu „iz kaosa ali i relativne slobode Jeljcinovih godina u 'upravljanu demokraciju' vertikalne Putinove epohe" i citira Valtera Litvinenka, oca Aleksandra Litvinenka: „Rusija je vertikalni sustav. Ona je kao Sovjetski Savez. Samo Putin može odlučivati o tim pitanjima, baš kao i Staljin. Bez Putinovog odobrenja, to se" - trovanje njegovog sina - „ ne bi moglo dogoditi." No iako je nedvojbeno da „elementi koji iritiraju državu bivaju ubijeni kao izravan rezultat svojih profesionalnih aktivnosti", vrlo je dvojbeno da ubijanje novinara i odvjetnika obdarenih društvenom savješću zahtijeva Putinovu inicijativu.

Metastaziranje korupcije

Da je razvikana vertikalna struktura moći „fikcija", kako ju je nazvao Aleksej Navalni, jedan od pokretača masovnih demonstracija protiv režima koje su se dogodile 10. prosinca, vidljivo je iz korupcije koja se, prema Hardingu, „šesterostruko povećala pod Putinovom vlašću". Izbjegavanje vojnog novačenja, registracija tvrtke, kupnja stana, upis u školu, prolazak na ispitu, oslobođenje od optužbi za kriminal, lažnih ili istinitih, dobivanje bolničkog tretmana - sve to može zahtijevati podmićivanje javnih službenika. Uzvratna pošast je endemska, napuhujući i do 50% iznose koje treba platiti državi za sve od oružja do izgradnje autoceste. Činjenica da su među glavnim igračima u „najvećoj priči o korupciji u ljudskoj povijesti", kako je to sročio ekonomist Anders Aslund, i legendarni siloviki - „teškaši": vojska, obavještajne službe itd. - najjači je znak odsutnosti hijerarhije. U hijerarhiji bi lokalni službenici odgovarali svojim nadređenima u Moskvi, ali ovdje to nije slučaj.

Ako postoji vertikala u Putinovoj Rusiji, onda je to vertikala nekažnjivosti. Ako ste časnik Federalne službe sigurnosti (FSB) koji radi u fušu kao plaćeni ubojica, možete ubiti nekoga i ništa se neće dogoditi. Rutinski neuspjeh u rješavanju slučaja ubojstava i procesuiranju ubojica, daleko od toga da signalizira državnu svemoć, otkriva upravo suprotno. „Putinov sustav odanosti jako je ovisan o sposobnosti njegove vojske birokrata za utaju i primanje mita", kaže urednik Moscow Timesa kako ga citira Harding. Putin ne može prisiliti zaposlenike javnog sektora da prestanu s pronevjerama i iznudama ništa više nego što može prisiliti vladine dužnosnike da stave svoje resorne odgovornosti ispred osobne pohlepe i posvete se dobrobiti zajednice.

Harač od poduzeća

Kao jedan od autora Guardianove knjige o riznici WikiLeaksa, Harding je bio u zgodnom položaju za izbor materijala o „korumpiranoj jezgri u srcu ruske države". On navodi izvještaj Johna Beyrlea, američkog veleposlanika u Moskvi, koji je napisao da „policija i Ministarstvo unutarnjih poslova skupljaju novac od malih poduzeća dok FSB skuplja od velikih". No čak i kada prijateljski dijele teren, članovi različitih agencija čine to u vlastite pojedinačne svrhe, a ne kao dio zajedničkog projekta. Telegrami koji su procurili sadrže i optužbu da „vlada djeluje više kao kleptokracija nego kao vlada". Kako to sažima Harding, „Kremlj je privatni biznis za zgrtanje novca u kojem je krađa patološka navika", a stoji na čelu „disfunkcionalnog političkog sustava ... u kojem je često teško razlikovati aktivnosti vlade od organiziranog kriminala". FSB je opisan kao „u suštini zločinačka organizacija koje nudi zaštitu gangsterima i iznuđuje mito od velikih biznisa".

Ništa od ovoga nije u potpunosti pogrešno, ali povijesno nezabilježena priroda Putinovog sustava postaje jasna tek kada se prisjetimo, kako nas sam Harding navodi, da je „KGB sovjetske ere bio podložan političkoj volji Komunističke partije". Kada se Komunistička partija Sovjetskog Saveza raspala, ostavila je za sobom ne samo FSB i s njom povezane agencije, već i gomilu druge „siročadi", visokorazvijenih i sada u osnovi autonomnih fragmenata propale države. U očajničkom, ali naposljetku uspješnom pothvatu preživljavanja u nemilosrdnoj okolini, razni bivši plaćenici pošli su u potragu za novim sponzorima. Sovjetske psihijatrijske ustanove, na primjer, nekoć naviknute mučiti disidente, sada primaju omotnice pune novca od mladih Rusa željnih izbacivanja starijih rođaka iz poželjnih stanova. Politički značajniji su entiteti poput Gazproma, bivšeg sovjetskog Ministarstva plina, sada goleme netransparentne korporacije u kojoj ruska vlada drži odlučujući udio, i Prokurature, koja je zadržala svoje formalne pravosudne funkcije, ali više ne mora odgovarati nadređenoj organizaciji - odgovarajući novčani iznos dobiven od privatnih stranaka dovoljan je da bi pokrenuo ili obustavio sudski progon.

Obijači brava

Unatoč brojnim vlastitim neugodnim susretima s FSB-om, Harding sumnja da „službe sigurnosti i provedbe zakona spadaju u Putinov djelokrug" ili da „slijede njegove naredbe" - „one uživaju gotovo potpunu samostalnost". Prirodno je stoga da će se više autonomnih agencija spoticati jedna o drugu. Ministarstvo vanjskih poslova osramotila je FSB-ova iznenadna odluka o Hardingovom izgonu jer je najavljena uoči posjeta ruskog ministra vanjskih poslova Londonu. „Takvi su slučajevi", piše Harding, „trebali nestati iz Putinove racionalne, vertikalne države u pruskom stilu." To što nisu nestali dokaz je da nema racionalne, vertikalne države u pruskom stilu.

Iz mnoštva izvora, uključujući osobna opažanja, Harding izvodi zaključak da širom Moskve „agenti FSB-a aktivno obijaju brave, postavljaju prisluškivače, čuče na stubištima i koriste stanove patriotskih susjeda kako bi špijunirali svoje mete". Ali tko im to naređuje? I s kojim ciljem? Najvjerojatniji odgovor je da je Veliki brat izgubio kompas. Zatrovani „nesposobnošću, zbrkom i neredom", terenski operativci organizacije bezumno primjenjuju taktike iz priručnika bez strateškog vodstva odozgo. Vireći u FSB-ov kabinet intriga, Harding otkriva zlosretne špijune koji kao da su zalutali sa seta drame o Hladnom ratu koja je bez njihova znanja odložena u naftalin prije dva desetljeća. Oni zasigurno nisu u misiji očuvanja dominacije Kremlja nad zemljom: naprosto su naslijedili „oruđa zanata" i nemaju pojma što bi drugo radili. Kakvoća novih regruta beznadno je niska. Viši časnici navodno „nisu bili oduševljeni" „neurednim" izvršenjem atentata na Litvinenka. KGB je takve stvari radio „učinkovitije i urednije pod Jurijem Andropovim". FSB-ov rezultat u borbi protiv terorizma jednako je loš - možda jer su prezauzeti iznuđivanjem novca od velikih biznisa.

Rodbinska odanost

Slična priča o kaosu izašla je na vidjelo 2010. godine nakon uhićenja desetero „špijuna" koje je u SAD poslala Federalna obavještajna služba, proizašla iz KGB-a: „FBI-jev dosje na 55 stranica otkriva sve ponižavajuće pojedinosti često amaterskog i šeprtljavog ponašanja moskovskih agenata u Americi", pisao je Harding u to vrijeme. Bila je to postkomunistička Rusija u malom: operacija u kojoj je angažirana nadobudna femme fatale Anna Chapman kao tajna operativka „djelovala je", piše Harding, „kao vježba stvaranja posla za dobro povezanog potomka ruske elite." (Chapmaničin otac je visoko rangirani dužnosnik „diplomatske službe".)

Ovakvi primjeri navode na zaključak da s nestankom institucionalne odanosti kao njezina prirodna zamjena nastupa rodbinska odanost. Privatizacija imanja u ekskluzivnom okrugu Rubljovka zapadno od Moskve još je jedna ilustracija ovog obrasca. „U sovjetskim vremenima", piše Harding, „generalima KGB-a dodjeljivali su se posjedi u tom području, ali su ih morali napustiti nakon umirovljenja."

Generali FSB-a koji su besplatno dobivali zemlju od države 2003. i 2004. godine dobivali su je na vlastito ime i stoga su je mogli ostaviti svojim biološkim nasljednicima umjesto da je predaju onima koje je odredila, minimalno se obazirući na srodstvo, impersonalna vladina birokracija. Prožimajuća uloga nepotizma u preraspodjeli javnog vlasništva i financijski iskoristivih položaja u vladi i poduzećima nadziranim od države znak je institucionalne korozije sustava.

Imovina

Kronična borba za prevlast unutar Kremlja također treba biti promatrana u ovom kontekstu. U listopadu 2007. godine, FSB je uhitio generala Aleksandra Bulbova, zamjenika šefa Federalne agencije za narkotike: Harding opisuje „nadrealni obračun između njegovih osobnih tjelohranitelja i agenata FSB-a, koji prijete jedni drugima razmahujući se strojnicama." Ali oko čega se vode te potencijalno smrtonosne prepirke? One se svode na pokušaje birokratsko-poslovnih klanova da jedni drugima preotmu unosnu imovinu. Iza maske autoritarne obnove pronalazimo stvarnost raiderstva unutar elite, nezakonitog i mahnitog otimanja za hranu u kojem se različite skupine bore za vlastitu porciju masivnih priljeva novca. Pogrešna je pretpostavka da se glavna bitka unutar vladajuće elite vodi između liberalnih reformista i tvrdolinijaških silovika. Poslovični buldozi koji se bore ispod tepiha nisu principijelni liberali u srazu s grabežljivim snagatorima. Ne postoje dvije frakcije već preko tucet njih, a njihove međusobne razlike nemaju nikakve veze s ideologijom. „Posve sigurno ne postoje liberali ni siloviki", uvjerava Belkovski Hardinga. „To nije sukob liberali/ siloviki. Radi se o novcu i sigurnosti i brizi za sigurnost novca. Ništa više od toga. To su poslovni konkurenti s istim namjerama i ciljevima."

Ako su takve prosudbe točne, libido habendi objašnjava ponašanje Moskve u posljednjem desetljeću mnogo bolje nego libido dominandi. „Neosovjetski imidž" koji se projicira na Putinovu Rusiju ležerno preskače biografski detalj da je sam Putin „klasični postsovjetski biznismen" čiji se svjetonazor oblikovao za vrijeme njegovog rada u uredu gradonačelnika Sankt Peterburga u mafiji i kriminalu ogrezlih ranih 1990-ih godina. Općenitije sročeno, Stranka novca progutala je Stranku krvi.

Kontrola medija

Krv i dalje teče u sjevernom Kavkazu. Ali to teško da dokazuje čelični stisak Kremlja nad zemljom. I tako nam preostaju razna ubojstva koja su Putinovoj Rusiji priskrbila reputaciju brutalnosti. Treba postaviti pitanje odražavaju li drska umorstva odveć nametljivih građana hijerarhiju moći ili njezino odsustvo. Aleksandra Litvinenka možda je ubila skupina bivših agenata FSB-a, piše Harding, „koji su djelovali na vlastitu ruku kako bi se riješili neugodnog izdajice". Sergeja Magnitskog zasigurno su dokrajčili „isti dužnosnici" čije je porezne prijevare razotkrio. Čak i ako su agenti FSB-a bili umiješani u ubojstvo odvjetnika za ljudska prava Stanislava Markelova počinjeno usred bijela dana, možda su pritom odrađivali honorarni zadatak izvan radnog vremena za prijatelje pukovnika Jurija Budanova, ruskog nacionalističkog idola osuđenog jer je zadavio 18-godišnju Čečenku. (Na svojoj posljednjoj konferenciji za tisak, Markelov je objavio da podnosi žalbu na odluku da se Budanovu odobri uvjetna sloboda.) I tako dalje. O vlastitom maltretiranju od strane FSB-a, Harding kaže: „Moguće je da je neki milijarder nesretan zbog nečega što sam napisao o njegovim poslovima jednostavno platio FSB-u da me izbaci."

No nije li barem državna kontrola nad nacionalnom televizijom dokaz Putinovih autoritarnih ambicija? Mnogo se toga može reći o ne posve demokratskoj ulozi privatne televizije u ratovima oligarha 1990-ih godina i samoživim pokušajima magnata poput Vladimira Gusinskog da sami sebe prikažu kao branitelje slobode od autoritarizma. No svrha cenzure pod Putinom razlikuje se od one u sovjetskom režimu. U nevolje upadaju novinari koji pišu „o vezama između FSB-a i mafije i objavljuju priče o Putinu i njegovoj ekipi i novcu njegove ekipe". Dok god se drže podalje od „osjetljivih pitanja kao što je korupcija među najvišim vladinim dužnosnicima", vjerojatno će biti ostavljeni na miru, iako je također zabranjeno izravno ruganje na račun vrhovnih dužnosnika na nacionalnoj televiziji.

Bogati i siromašni

Objavljene snimke pijanog Jeljcina 1990-ih nagovijestile su da je njegova vlada bila preslaba da zastraši kritičare do te mjere da se podvrgnu smjernoj samocenzuri. Kako je „nikada ne pokazuj slabost" najvažniji imperativ svakog kronično nesigurnog režima, Putinova vlada odlučila je poduzeti ono što zahtijeva najmanji napor: preuzeti nadzor nad glavnom platformom na kojoj se mogu izložiti mnoge slabosti vlade. Kremlj je monopolizirao nacionalne televizijske vijesti ne kako bi nametnuo partijsku liniju ili jer se nada da će tako uvjeriti ciničnu i razočaranu javnost da proguta službenu verziju događaja, već stoga što se boji onoga što bi moglo uslijediti ako javnost vidi da su se kritičari režima izvukli bez posljedica nakon što su razotkrili kriminal i narugali se gluposti vladajućih krugova u zemlji na nacionalnoj televiziji. Međutim, uloga koju su internet i društveni mediji odigrali nakon izbora 4. prosinca daje do znanja da potpuna kontrola televizijskih objava ne može više štititi režim od poruge i mobilizirajućih učinaka antikorupcijskih izvještaja.

Konzervirana neosovjetska priča također odvraća pažnju od najključnije osobine suvremene Rusije: oštrih podjela između bogatih i siromašnih. Nestabilnost i bijeda „bogate zemlje pune siromašnih ljudi" prekrivaju se optimističnim statistikama o BDP-u po glavi stanovnika i potrošnji po kućanstvima za koje je općepoznato da izostavljaju svaku naznaku nejednakosti, smrtnosti, stope bolesti, uništavanja okoliša ili traćenja javne infrastrukture i javnih službi. Putinov sustav, piše Harding, stvorio je „najneravnopravnije društo u povijesti Rusije".

Sigurna udaljenost

Kako bi siromašne držali na sigurnoj udaljenosti, najbogatiji Rusi žive u ekskluzivnim, ograđenim stambenim kompleksima poput onoga duž bulevara Rubljovo-Uspenskoje izvan Moskve. Ali kako najimućniji od ruskih nouveaux riches praktički vode život bez granica, njihove najvrednije zatvorene zajednice nalaze se na zapadu. Među onima koji posjeduju nekretnine u inozemstvu su i brojni javni službenici i državni činovnici: „Ruski birokrati imaju kuće i obitelji u Londonu, a njihova djeca pohađaju Cambridge i Oxford." Razlog zbog kojeg ova „vrlo čudna politička klasa" žudi za uporištem izvan svog teritorija razjašnjava dosta toga: „Oni čuvaju svoj novac izvan Rusije jer nitko od njih ne vjeruje u Rusiju i nitko od njih ne vjeruje u službenu stabilnost. Svi oni znaju da bi toj stabilnosti svaki dan mogao doći kraj." Ne vjeruju u službenu stabilnost jer su, budući da su sami odgovorni za njezino jamčenje, svjesni vlastitih ograničenja. Iako su im puna usta „obnove ruskog statusa velesile", visoki ruski politički dužnosnici imaju „zapanjujuće primitivnu misiju", a ona glasi: „iznijeti novac iz Rusije, kupiti kuće izvan Rusije i osigurati svojoj djeci budućnost u inozemstvu". Rusku visoku klasu neodoljivo privlači premještanje imovine u zemlje za koje se čini da imaju budućnost. Njihov manjak povjerenja ne odražava strah da je vlada za koju rade prejaka i da bi jednoga dana mogla pokrenuti masovne zapljene. Naprotiv, oni su zabrinuti da im vlada nije dovoljno stabilna da bi zaštitila njihova ulaganja.

Takav osjećaj nesigurnosti porastao je u posljednjih nekoliko mjeseci. Davno prije prosinačkih događaja, lokalni su promatrači rekli Hardingu da je Kremlj bio „gadno isprepadan" Arapskim proljećem. Uistinu, uzme li se u obzir posvemašnji manjak vezivnog tkiva između bogatih i siromašnih, ruska je elita bila „duboko prestrašena da bi se slični narodni ustanak mogao dogoditi i kod kuće". Zaista nitko ne može tvrditi da bi vybori bez vybora („izbori bez izbora") trebali odglumiti demokraciju. Ruski građani savršeno dobro znaju da im periodički izborni obredi ne daju veću moć u odnosu na njihove vladare. Pa što se postiže lažnim izborima? U Rusiji (ali ne samo u Rusiji), potencijalni vladari ne stupaju nužno na vlast jer su popularni. Vladari barem dio vremena nakratko postaju popularni jer se vjeruje da posjeduju moć. Iz predvidljive težnje oportunističkih građana da se ponizno svrstavaju uz onoga tko taj dan posjeduje moć slijedi da pretendent koji naizgled gubi moć može preko noći doživjeti nestanak svoje anketama provjerene „popularnosti".

Akcijski junak

To je noćna mora s kojom se sada suočava Putinov tim. Željni izbjeći svaki pokazatelj slabosti, vrlo su svjesni da se javna potpora može umjetno napuhati kroz iluziju moći. Dugo su ovisili o teatralnim paradama koje, koliko ih god bilo lako uprizoriti, daju promatračima pretjeran dojam o onome što je vlada u stanju postići. To je i bila svrha naširoko rasprostranjenih fotografija akcijskog junaka Putina koji leti u pomoć vatrogasnim avionom, obara protivnike u judu, turira Harley Davidson, peca u toplesu, roni u Azovsko more i „otkriva" grčku urnu iz 6. stoljeća, onesposobljuje tigrove puškom za uspavljivanje i puca u sivog kita iz samostrela - izložbe koju je sastavilo PR osoblje kako bi dotjeralo ono što je jedan američki diplomat nazvao Putinovim imidžem „vođe čopora". Namješteni izbori dosad su funkcionirali na isti način. Potreban je tek skromni administrativni kapacitet da bi se utjecalo na tijek izbora; ali namješteno glasovanje, pogotovo u zemlji koja se još sjeća nekonkurentnih izbora sovjetske ere, omogućava korumpiranom režimu nesposobnom pozabaviti se problemom stvaranja i provođenja politike u interesu javnosti da u izvjesnoj mjeri oponaša autokratski autoritet. Podizanjem neosovjetske fasade zajedno s besmislenim izborima, Putinova ekipa možda pokušava iskamčiti potporu za vladare koji su se inače pokazali nevoljnima upotrijebiti bogatstvo zemlje u javne svrhe umjesto da ga trpaju u vlastite džepove. Režim cijeni „upravljanu demokraciju" ne zato što ona simulira demokraciju, već zato što simulira upravljanje, nešto s čime režim očigledno ima velikih poteškoća. Može li iznutra zaraćena, socijalno otuđena i pohlepna oligarhija zadržati moć s tek minimalnom upotrebom nasilja sada kada je izborna laž, čini se, nadživjela vlastitu korisnost? Predstojeći predsjednički izbori zakazani za 4. ožujka naznačuju da se odgovor na ovo pitanje više ne može dugo odgađati.

Prikaz knjige Lukea Hardinga napisao je Stephen Holmes

Tekst je originalno objavljen u London Review of Books

Prevela Diana Robaš