Jonathan MirskyKasno u prosincu, strani dopisnik u Pekingu javio mi je putem e-maila da je članak o Kini na četiri stranice koji sam napisao za posebno novogodišnje izdanje Newsweeka pažljivo istrgnut iz svakog od 731 primjerka magazina koji su u prodaji u Kini. Sada mi prijatelji i kolege objašnjavaju kakva je čast kada ti nešto što si napisao zabrane u Narodnoj Republici.

Bogatija ali potlačena

U gotovo 40 godina pisanja o Kini, bio sam izložen brojnim oblicima pritiska, ali ovo mi se nikada nije dogodilo. Što sam ovaj put rekao čime sam privukao pozornost službenog trgača stranica? U članku pod naslovom „Kina: Bogatija ali potlačena" spominju se: Ai Weiwei, umjetnik bez dlake na jeziku i dizajner olimpijskog stadiona Ptičje gnijezdo u Pekingu koji je prošle godine proveo 81 dan u pritvoru; Liu Xiaobo, dobitnik Nobelove nagrade za mir koji sada služi 11-godišnju zatvorsku kaznu; slijepi odvjetnik za ljudska prava Chen Guangcheng, koji odavno čami u kućnom pritvoru i ima zabranu kontakta sa svim posjetiteljima; i Wang Yi, koji je objavio izvještaje o zagađenom mlijeku i prisilnim pobačajima i proveo godinu dana na prisilnom radu. Uključio sam navode iz knjiga akademika s Harvarda. Sve što sam napisao zasigurno je već dobro poznato u Kini, osobito vrlo malenom broju gradskih ljudi koji čitaju engleski i kupuju Newsweek.

Noćna mora

Tada sam saznao da je nekoliko mjeseci ranije, 28. kolovoza 2011., Ai Weiwei također objavio članak u Newsweeku koji su kineski cenzori izrezali. U njemu je Peking nazvao „noćnom morom", gradom „očajanja" u kojem oni koji nemaju novac ili veze „ne gaje nikakvu nadu". O metodama kojima se vlasti služe da bi uskratile informacije o zatočenima i nestalima napisao je:

„Vide li te ili te ne vide, nema ni najmanje veze. Na tisuće je takvih mjesta. Samo se tvoja obitelj žali zbog tvog nestanka. Ali ne možeš dobiti odgovore na ulici ni od službenika, čak ni na najvišim razinama, na sudu ili u policiji ili kod šefa države. Moja žena je svaki dan pisala takve peticije, svaki dan zvala policijsku stanicu. Gdje je moj muž? Samo mi recite gdje mi je muž. Nema dokumenata, nema informacija."

Divovska anakonda

U jednom od brojnik performansa, Ai Weiwei pokazuje srednji prst slici Mao Zedonga na trgu TienanmenDakako, kao kineski državljanin Ai Weiwei ponovo riskira zatvor pišući ovakve stvari. Ali što se najgore može dogoditi stranom piscu koji se zamjeri Partiji? U Kini mu se može prijetiti, čak i dok hoda ulicom, ili mu se može prisluškivati telefon, namjerno tako da on to čuje. Može ga se zabraniti, što je vrlo rijetko. (Dogodilo se Perryju Linku i meni.) Ili, ako živi i piše u inozemstvu kao ja sada, ono što objavi u Kini može biti izbrisano. Iz toga se daju iščitati dvije poruke: ne sviđaju nam se tvoje ideje i ništa slično neće biti objavljeno u Kini ako mi to možemo spriječiti.

Čineći to, međutim, cenzori nas zapravo podsjećaju kako grozna mora biti stvarna cenzura. Ipak, strani pisci poput mene samo slušaju priče iz druge ruke i ne proživljavaju sami svakodnevnu represiju kakva pogađa kineske pisce - ono što je Perry Link opisao kao „divovsku anakondu omotanu oko visećeg lustera. Velika se zmija obično ne miče. Ne mora. Nema potrebe izjašnjavati se o svojim zabranama. Njezina stalna nijema poruka je 'Sami odlučite', nakon čega se u većini slučajeva svatko u njezinoj sjeni više ili manje prilagodi - sve se to odvija posve prirodno."

'Sustav'

To je opasnost onoga što se u Kini naziva „sustavom". Uzmimo „Povelju 08", dokument objavljen 2008. godine kojim se poziva na ono što se na zapadu smatra ljudskim pravima s tvrdnjom: „Trebali bismo okončati praksu gledanja na riječi kao na zločine". Povelju je potpisalo nekoliko tisuća Kineza, od kojih je većina još na slobodi. Ali potpisao ju je i Liu Xiaobo, a na njegovom suđenju 2009. godine Povelja je bila glavni dokaz njegove „subverzije državne moći".

Anakonda je rječita slika. Roman Hu Fayuna Ru Yan@sars.come, popularan u Kini prije nego što je maknut iz tiska, vrvi riječima-zločinima. Stari učitelj Wei, nekoć utjecajni partijski funkcionar koji je od pedesetih progonjen u brutalnim kampanjama protiv intelektualaca, opisuje kako „strah... Narod koji se ne boji patnje, ne boji se poteškoća ni gladi ni studeni - ali neki bezimeni strah steže svako srce. To je taj užas... pisci trpe strah koji dolazi s pisanjem, a oni koji ih čitaju osjećaju strah jer su čitatelji."

Precrtana povijest

Umjetnik Ai Weiwei neumorni je kritičar režimaOtvorenije i odvažnije, učitelj Wei primjećuje: „Mi nemamo neokaljano kulturno sredstvo kojim bismo bilježili vlastite živote." Prisjeća se da su čak i u Staljinovo doba Ahmatova, Pasternak, Solženjicin i Šostakovič „postigli da se njihovi glasovi čuju, ostavljajući iza sebe djela koja sjaje vječnim blještavilom... Teror ih nije spriječio da stvore veliku umjetnost u kojoj će ovjekovječiti svoje uspomene... U nekoliko desetljeća izgubili smo sposobnost izražavanja boli i žalosti... Zato vlasti žele da tržištem vladaju trećerazredni pjevači šlagera iz Hong Konga i Tajvana, ne ostavljajući mjesta pjesmama koje bi mogle izraziti patnje i težnje naših ljudi."

Mladi ljudi u Kini danas završavaju škole i fakultete na kojima je stvarnost kineske moderne povijesti - okupacija Tibeta, glad 1959.-1961., kulturna revolucija i Tiananmen 1989. - naprosto precrtana. Učitelj Wei kaže: „...djeca koja su me tukla i ponižavala bila su proizvod obrazovanja koje sam ja prenosio".

Rat režima protiv riječi

Ru Yan@sars.come bio je skraćen, cenzuriran i učinkovito zabranjen u Kini; Hu Fayun, koji tamo živi i piše, zacijelo svaki dan sluša anakondu kako se migolji. Ali još se nije našao iza rešetaka. Ovakva proizvoljnost drži sve u napetosti.

S druge strane, Chen Wei koji živi u dalekom Sečuanu upravo je poslan u zatvor na devet godina zbog objavljivanja internetskih eseja s naslovima poput: „Bolest sustava i lijek ustavne demokracije", „Ključ za kinesku demokratizaciju je rast građanske opozicije", „Noge pokreta za obranu prava i mozak pokreta za ustavnu demokraciju" i „Misli o štrajku glađu na Dan ljudskih prava". Također u Sečuanu, Chen Xi se suočava s dugogodišnjim zatvorom zbog pisanja trideset eseja u kojima poziva na političku reformu i ljudska prava. Ovaj je Chen već proveo 13 godina u zatvoru s početkom nakon Tiananmena 1989. Oba su Chena potpisala Povelju 08. Za njih se anakonda odmotala i razjapila ralje. Moje četiri stranice istrgnute iz Newsweeka jedva su vrijedne spomena - osim kako bi podcrtale desetljećima dug rat kineske Komunističke partije protiv riječi.

Autor: Jonathan Mirsky

Tekst je prenesen s portala The New York Review of Books

Prevela Diana Robaš