Slavoj ŽižekNajočitiji slučaj propitkivanja ljudskih prava su prava onih koji gladuju ili su izloženi ubojitom nasilju.

Rony Brauman, vrlo napredan i dobar Francuz, koji je u sklopu Crvenog križa prije dva destljeća koordinirao dostavu pomoći Sarajevu, demonstrirao je kako je samo predstavljanje krize u Sarajevu kao humanitarne, samo opisivanje političko-vojnog sukoba u humanitarnim terminima bilo izrazito politički motiviran izbor. On tvrdi da je osobito zlokobnu i manipulativnu ulogu u tome odigrao François Mitterrand. Slijedi citat Ronyja Braumana: "Slavljenje humanitarne intervencije u Jugoslaviji zauzelo je mjesto političkog razgovora, unaprijed diskvalificirajući svako suprotstavljanje mišljenja. Čini se da je Mitterrandu bilo onemogućeno javno izraziti svoju analizu rata u Jugoslaviji. Sa strogo humanitarnom reakcijom otkrio je neočekivani izvor komunikacije ili, točnije, kozmetike. Mitterrand je bio u korist održavanja Jugoslavije unutar njezinih granica, uvjeren da je samo jaka srpska vlast u stanju jamčiti stabilnost u regiji. Ovo je stajalište postalo neprihvatljivo za većinu francuskog naroda te su sva žustra aktivnost i humanitarni diskurs omogućili Mitterrandu da nanovo potvrdi nepogrešivu posvećenost Francuske pravima čovjeka i da odglumi protivljenje srpskom nacionalizmu, cijelo mu vrijeme dajući potpunu slobodu."

Kava sa šlagom

Mislim da je ovo jedan od brojnih primjera dobre analize koja u osnovi podržava ideje koje Costas (Douzinas) razvija u svojoj knjizi. Da budem posve otvoren, možda se nećete složiti s ovom konkretnom antisrpskom (ne protiv Srba kao naroda, već protiv njihove vlade) tezom. Ali mislim da je osnovna konceptualna struktura ovog argumenta ipak točna: kako depolitizacija situacije putem njezinog preformuliranja u strogo humanitarne termine u pravilu uvijek prikriva određeni, obično neprihvatljiv politički izbor. To je pomalo kao - oprostite ako ponavljam vlastite šale, ali takav je život, mislim da ovu nisam često koristio ovdje u Londonu - šala koju stalno ponavljam jer mi se stvarno sviđa, iz filma "Ninočka" Ernsta Lubitscha. Čovjek ulazi u kafić i kaže: "Mogu li dobiti kavu sa šlagom?" Kažu mu: "Žao nam je, ponestalo nam je šlaga, imamo samo mlijeko. Možemo li vas poslužiti kavom bez mlijeka?" To je vrlo dobar hegelovski primjer kako je ono čega nema - negativnost - dio definicije. Možda je u neposrednoj stvarnosti isto - kava bez šlaga, kava bez mlijeka - ali nije isto. Točno kao u našem slučaju. Humanitarna intervencija je, recimo to tako, humanitarna intervencija. Tu je Michael Ignatieff pogriješio. Trebalo bi postaviti pitanje je li ona bez mlijeka ili bez šlaga. To jest, koju negativnu politiku ona negira? Apsolutno je ključno da se to učini.

'Mračna politička sila' u Hrvatskoj

Mislim da je i u općenitijem smislu postjugoslavenski rat bio ogledni primjer utoliko što je također iznio na vidjelo najgori rasizam nekih navodno ljevičarskih radikala. Vrlo brutalni rasizam u kombinaciji sa zapanjujućim nepoznavanjem činjenica. Prvo, da budem posve jasan, ne krivim samo Srbe. Prvi ću priznati da je u Hrvatskoj, sada čak i u Sloveniji, također postojao vrlo jak rasizam. Na primjer, uistinu najmračnija politička sila u bivšoj Jugoslaviji u ovom trenutku vjerojatno je, koliko ja mogu prosuditi, hrvatska katolička crkva. Znate li da je ona potpuno otvoreno proustaška, da podržava režim Ante Pavelića iz Drugog svjetskog rata? Čak se ne želi ni simbolički, čisto formalno distancirati od njega.

Kao model ovakvog načina ramišljanja želim uzeti čovjeka kojeg obično smatram pozitivcem, australskog progresivnog novinara Johna Pilgera. Pogledajte, ovo je citat iz njegovog teksta "Ne zaboravite što se dogodilo u Jugoslaviji" iz New Statesmana od 14. kolovoza 2008.: "Jugoslavija je bila jedinstveno neovisna i multietnička, iako nesavršena federacija koja je služila kao politički i ekonomski most u Hladnom ratu. To nije bilo prihvatljivo sve široj Europskoj zajednici, osobito odnedavna ponovno ujedinjenoj Njemačkoj koja je započela prodor na istok kako bi zavladala svojim prirodnim tržištem u jugoslavenskim provincijama Hrvatskoj i Sloveniji. Do trenutka kada su se Europljani sastali u Maastrichtu 1991., postignut je tajni dogovor. Njemačka je priznala Hrvatsku i Jugoslavija je osuđena na propast. U Washingtonu, SAD su osigurale da se krizom zahvaćenoj jugoslavenskoj ekonomiji uskrate zajmovi Svjetske banke, a pokojni NATO obnovljen je kako bi provodio pravdu."

NATO

Mislim da nikada nisam u jedva desetak redaka teksta vidio toliko činjeničnih laži, netočnosti itd. "NATO je obnovljen kako bi provodio pravdu." Da, gotovo 20 godina kasnije. Zatim, "u Washingtonu, SAD su osigurale..." Ne! Nisu osigurale ništa. Učinile su upravo suprotno. Washington je do samog kraja podržavao federalnu vladu. Sjećam se da je premijer Ante Marković kružio po svim jugoslavenskim republikama mašući američkim novcem i tvrdeći: "Date li Jugoslaviji još jednu priliku, imamo sve uvjete." Ali najčudnija su stvar te jugoslavenske provincije. Oprostite, to nisu bile provincije, bile su suverene republike s ustavno zajamčenim pravom na samoopredjeljenje. U ustavu je pisalo da svaka jugoslavenska republika - dobro, u tom smislu suverena - ima puno, neograničeno pravo u svakom trenutku napustiti federaciju. Kao što sada znamo, vrlo zanimljiva borba u nomenklaturi vodila se još 70-ih godina gdje ste, ako imate jako dobre naočale, mogli vidjeti predznake. Naime, nastao je sukob unutar nomenklature oko toga što učiniti u slučaju da sustav upadne u ozbiljne probleme. Jedna je strana bila više nacionalistička, pod dominacijom Srba i tvrdila je da je Jugoslavija etnička zajednica južnih Slavena i da bi, ukratko, trebala opstati čak i ako se samoupravni socijalizam raspadne. Druga je strana rekla: "Ne, nećemo nacionalnu mistiku, jedino što nas ujedinjuje je konkretni projekt samoupravnog socijalizma. Propadne li on, vidjet ćemo što će biti."

Kolektivni projekti pravde

Ali ono što me uistinu šokiralo? Prihvaćam ovo uobičajeno ljevičarsko brbljanje od Pilgera. Uistinu me šokiralo ono što slijedi. Pažljivo slušajte kako on opisuje Kosovo. Ovo je doslovan citat: "Kosovo je zemlja koja nema službeno gospodarstvo i stoga je pod vlašću zločinačkih bandi koje trguju drogom, krijumčarenom robom i ženama." Mislim, ako se išta može nazvati rasizmom, onda je to ovo. Otpisivanje cijele nacije kao bande zločinaca. Provjerio sam: čak ni najviše protualbanski nastrojeni Srbi ne bi rekli takvo što, ne bi otišli tako daleko. Nalazim vrlo čudnim da to nitko čak nije ni primijetio. To se nekako smatra prihvatljivim. Hoću reći, zamislite da netko na ovaj način okarakterizira neku drugu etničku skupinu koja se bori s teškoćama. Da to netko, recimo, kaže za Baske, Tamile na Cejlonu itd.

Neću gubiti vrijeme s ovime. Da se vratim na svoju glavnu temu. Trebali bismo se pomaknuti na općenitiju razinu i problematizirati vrlo depolitiziranu humanitarnu politiku ljudskih prava kao ideologiju vojnog intervencionizma. Kao što je Wendy Brown ustvrdila o Michaelu Ignatieffu: "Humanitarizam predstavlja sebe kao neku vrst antipolitike, čistu obranu nevinih i nemoćnih od moćnika. Čistu obranu pojedinca od golemih, potencijalno okrutnih despotskih mašinerija kulture, države, rata, etničkih sukoba, tribalizma, patrijarhata itd." Pitanje je, međutim, ponovo citiram Wendy Brown: "Kakvu politizaciju oni koji interveniraju u ime ljudskih prava pokreću protiv sila kojima se protive? Zalažu li se za drugačiju formulaciju pravde ili se protive kolektivnim projektima pravde?"

Tamošnje tržište

Očito je da NATO-vo svrgavanje Gadafija, opravdano u smislu prekida patnji libijskog naroda, nije bilo motivirano samo političkim i ekonomskim interesima (nafta), već se oslanjalo i na vrlo precizno poimanje političkih i ekonomskih uvjeta koji bi trebali stvoriti mogućnost slobode za libijski narod. Dakle, čisto humanitarna, antipolitička politika usmjerena isključivo na prekidanje patnje učinkovito se svodi na implicitnu zabranu razrade pozitivnog kolektivnog projekta društvenopolitičke promjene. Čak ni Ignatieff, koji pokušava vrlo čisto odigrati svoju ulogu, ne može je barem retorički održati do kraja. Jedan ga je novinar lijepo upitao: "Ali što kažete na tamošnje tržište?" Njegov je odgovor nevjerojatan. Rekao je nešto u stilu: "Ne, ne, ovo nije politika. To je jednostavno ljudsko iskustvo koje nam govori da su liberalna demokracija i tržište najbolji u sprečavanju ljudske patnje." Kao da to nema nikakve veze s politikom. To znamo, to su osnove. Dopustite mi da se uzdignem korak više od te osnovne razine.

Također bismo trebali dotaknuti problem same suprotnosti između univerzalnih, predpolitičkih ljudskih prava koja navodno pripadaju svakom ljudskom biću kao takvom i konkretnih političkih prava građanina, člana određene političke zajednice. U tom smislu mislim da se Étienne Balibar opravdano prisjetio uvida Hannah Arendt u izbjeglice kao fenomen 20. stoljeća. Ovo je lijep citat Hannah Arendt: "Koncepcija ljudskih prava utemeljena na pretpostavljenom postojanju ljudskog bića kao takvog slomila se u trenutku kada su se oni koji su proglašavali svoje vjerovanje u nju prvi put suočili s ljudima koji su uistinu izgubili sve druge kvalitete i odnose osim činjenice da su još uvijek ljudi." Ova nas misao, naravno, vodi ravno do primjedbe Giorgia Agambena o homo saceru kao ljudskom biću svedenom na goli život. Što se događa s ljudskim pravima kada se svedu na prava homo sacera, onih koji su isključeni iz političke zajednice? To jest, kada ljudska prava postanu beskorisna jer su to prava onih koji nemaju više nikakva prava.

Pravo na humanitarnu intervenciju

Ovdje je Jacques Rancière iznio divno sročen prijedlog u vezi ljudskih prava. Ponovo citiram: "Kada postanu beskorisna - ljudska prava - treba učiniti isto što milosrdne osobe rade sa starom odjećom - dati ih siromašnima. Prava koja se u našoj situaciji čine beskorisnima šalju se u inozemstvo zajedno s lijekovima i odjećom, ljudima lišenim lijekova, odjeće i prava. Kao rezultat tog procesa, ljudska prava postaju prava obespravljenih, prava ogoljelih ljudskih bića podvrgnutih neljudskoj represiji. Ona postaju humanitarna prava, prava onih koji ih ne mogu provesti, žrtava potpunog uskraćivanja prava. Uza sve to, ona nisu prazna. Politički nazivi i mjesta nikada nisu naprosto ispražnjeni. Prazninu osjeća nešto ili netko drugi. Ako oni koji trpe neljudsku represiju nisu u stanju provesti ljudska prava koja su njihovo posljednje utočište, onda netko drugi mora naslijediti njihova prava kako bi ih proveli umjesto njih. To je ono što se naziva pravom na humanitarnu intervenciju. Pravo, koje neke nacije prisvajaju, za koje se pretpostavlja da je u korist potlačenih stanovnika i vrlo često protiv savjeta samih humanitarnih organizacija.

Manipulacije

Pravo na humanitarno upletanje može se opisati kao svojevrsno vraćanje pošiljatelju. Prava koja su izašla iz uporabe, koja se mogu poslati obespravljenima, šalju se natrag pošiljateljima. Da me ne biste krivo shvatili, razumijem humanitarno stajalište i ne zagovaram apstraktni pseudorevolucionarni stav, koji nikome ne treba, u stilu "ne pomažite gladnima u Africi, koga je briga ako umru, trebali bi se politički pokrenuti". Zato mi se sviđa Rony Brauman, koji je angažiran u pomaganju siromašnima, distribuciji hrane, lijekova, ali je svejedno posve svjestan političkih manipulacija koje se kriju iza toga.

Ono što danas u prevladavajućem zapadnjačkom diskursu praktički znače ljudska prava žrtava patnje u Trećem svijetu je pravo samih zapadnih sila na intervenciju - političku, ekonomsku, kulturnu, vojnu. Ljudska prava - ovako ona u praksi funkcioniraju na vrlo lijep lacanovski način: naizgled govorite o pravima drugih, a zapravo mislite na vlastito pravo na intervenciju.

Uvod u Žižekovo predavanje Tihi glas novog početka, održanog u londonskom Birkbeck Institute for the Humanities (20.11.2011.)

Prevela Diana Robaš