Nataša Kandić (Wikipedia)Dokumenti Fonda za humanitarno pravo koji ukazuju kako novoimenovani načelnik Generalštaba Vojske Srbije Ljubiša Diković nije sprječavao ratne zločine na Kosovu uzdrmali su srpsko vodstvo. U međuvremenu su navode fonda odbacili iz vrha Ministarstva obrane i Tužilaštva za ratne zločine.

U intervjuu za Radio Slobodna Evropu izvršna direktorica Fonda, Nataša Kandić, reagirala je na navode ministra obrane Dragana Šutanovca koji je njen spis nazvao 'lažnim' i 'djelomično mostruoznim'.

Kandić: Mislim kako je to bila brzopleta i veoma nepromišljena izjava ministra Šutanovca. Ni za jedno naše obraćanje javnosti, nijedan izvještaj nikada nitko nije rekao, ni u Miloševićevo vrijeme, kako je riječ o lažnim dokumentima. Prvi put u ovih dvadeset godina čujem kako se za izvještaj Fonda za humanitarno pravo kaže kako je lažan. Šutanovčeva reakcija je dezorijentirana zato što iza svakog navoda mi dajemo izvor podatka, zato što navodimo samo ono što je utvrđeno i rečeno pred sudskim tijelima ili što svjedoci kažu. Oni kojima smo mi dali povjerenje ili oni koji su svjedočili pred Haškim sudom.

Nema nijedne naše tvrdnje, osim što uz taj spis ide naše obraćanje javnosti koje jednim vrlo pristojnim jezikom kaže kako novoimenovani načelnik Generalštaba nema čistu prošlost. Čini li se kome kako je on ličnost besprijekorne prošlosti ako se njegove jedinice nalaze na području, u selima, na lokacijama u dijelu Kosova gdje su počinjeni strašni zločini? Je li onda sve u redu? Je li taj koji vodi te jedinice, koji je bio zapovjednik, trebao spriječiti te zločine, posebno ako su se oni ponavljali? Je li trebalo protiv nekog pokrenuti, ne samo disciplinski već krivični postupak? Je li konačno poslije listopada 2000. godine morao izaći u javnost i reći što se u njegovo vrijeme u njegovom području nadležnosti na Kosovu događalo, kakvi su zločini počinjeni i koliko je civila ubijeno?

Na kraju kad ministar Šutanovac sa smješkom kaže: "Pa nećemo valjda mi generala Dikovića optuživati za krađu stoke?" Molim vas, naša vojska i policija se proslavila na Kosovu najprije najbrutalnijim zločinima, a onda bezobzirnom pljačkom i to pljačkom u kojoj su svi učestvovali. Odvlačilo se kamionskim konvojima. Prema tome, nema u tome ničeg smiješnog zato što je to bila jedna od osnovnih karakteristika rata u svim područjima bivše Jugoslavije, koja je na Kosovu poprimila bezobzirne razmjere.

RSE: Kako reagirate na Šutanovčevu tvrdnju kako se laičkim uvidom u Dikovićev dosje može utvrditi kako on nije bio na pozicijama i lokacijama za koje ga Fond za humanitarno pravo optužuje?

Kandić: To je brzopleta reakcija. Nasuprot svemu tome što on kaže i kako odbacuje tvrdnje, postoje riječi samog Dikovića svjedoka obrane, koji u saslušanju pred Haškim sudom govori kad njegova brigada 1999. godine dolazi u Drenicu. Kad brigada biva u potpunosti popunjena, tko čini brigadu, koja je njena zona odgovornosti, nabraja čak i sela. Prema tome, tu nije ništa sporno. Ne znam da li ministar Šutanovac misli kako u Srbiji treba osnovati tijela koja će posebno provjeravati i sudski utvrđene činjenice.

Kad je riječ o 37. motoriziranoj brigadi, mi smo veoma pažljivo pratili njeno kretanje na osnovu izjava brojnih svjedoka, prije svega pred ​Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Svjedočenje samog Dikovića, kao svjedoka obrane na Haškom sudu, prilično je jasno. Iako u početku tvrdi kako je njegova brigada bila u oblasti Izbice, nakon predočavanja pojedinačnih dokaza, on priznaje kako su njegove jedinice ušle u selo Izbicu. Govori o tome kako su imali kontakata sa civilima i kako su tada prekidali djelovanje i izvodili civile. Kako se ispitivanje nastavlja, u jednom trenutku na pitanja tužilaštva svjedok Diković vrlo nervozno postavlja pitanje tužiocu: "Da li vi mene optužujete za ratne zločine?"

Na osnovu činjenica koje je utvrdio Haški sud u presudi Milutinoviću, Šainoviću i drugima, izjava svjedoka i dokumenata dostupnih u haškoj bazi podataka, mi smo samo pokušali pozvati na prijeko potrebno ozbiljno razmatranje postupaka, a koji mogu nanijeti velike štete Srbiji. Nama je stalo do toga da svima, svakom građaninu, ne samo političaru, bude važno započeti proces vraćanja povjerenja u institucije. Vojska je vrlo važna institucija i od izuzetnog je značaja da ju vode oni koji nemaju veze sa povredama međunarodnog humanitarnog prava, koji se nisu nalazili na mjestu gdje su počinjeni zločini, za koje nema nikakvih indicija, dokaza, povezanosti s počinjenim zločinima. Čak ni u smislu kako su bili na zapovjednim pozicijama, a da nisu ništa poduzeli kako bi spriječili, pokrenuli postupke protiv onih koji su učestvovali u ratnim zločinima.

RSE: Možete li nam opisati najveće zločine koji su počinjeni u zoni Dikovićeve odgovornosti u području Drenice?

Kandić: Strašan je zločin u Izbici. Prema evidenciji Haaškog suda više od 100, a prema našoj, najmanje je 119 ljudi ubijeno. Među posmrtnim ostacima nađena su samo dva tijela za koja se može reći kako su bila u uniformama Oslobodilačke vojske Kosova. To nije dokaz da su stvarno i bili pripadnici OVK jer tad na tom mjestu, na livadama sela Izbice, nije bilo nikakvih borbi. Bilo je samo odvajanja muškaraca iz ogromne kolone okupljenih ljudi, podjele u grupe i ubijanja.

RSE: Što se događalo u blizini Glogovca?

Kandić: Postoji podatak kako je u blizini Glogovca, u tim takozvanim iskopinama, jamama, izvršeno najbrutalnije streljanje seljaka, koji su dovođeni u grupama i strijeljani. Onda taj Ćirez, džamija koja se spominje kao mjesto gdje su neki očevi posljednji put vidjeli svoje maloljetne sinove. Nestalo je 25 maloljetnika čija tijela još uvijek nisu nađena. Zatim izvođenje i silovanje albanskih žena. Mi u izvještaju ne navodimo imena preživjelih žena o kojima imamo podatke kako su bile silovane, navodimo imena i identitet samo onih koje su ubijene poslije silovanja i teškog seksualnog zlostavljanja.

RSE: Tu je, dakle, djelovala 37. motorizirana brigada kojom je zapovijedao Ljubiša Diković? On nije spriječio te zločine, a kažete uz to, kako je i sam sudjelovao u bezobzirnoj pljački albanske imovine.

Kandić: To se smatralo dopuštenim ratnim plijenom. Mi smo godinama zaprimali podatke o tome kako se automobili i kamioni nalaze u posjedu oficira, bilo vojske, bilo policije. Nikada nitko poslije 2000. godine nije ozbiljno pokrenuo to pitanje. Što se Dikovića tiče i njegovo ime se povezuje uz tu otimačinu imovine. Ima svjedočenja kako je imovina prelazila u njegove, kao i u ruke Pavkovića te drugih koji su poslije rata unaprijeđeni u generale. Bila je normalna navada da zapovjednici dijele taj ratni plijen, a vojnicima je bilo dopušteno otimanje ostalog. Otvoreni su poslije rata neki manji postupci za pljačku albanske imovine, neki pripadnici policije i rezervisti bili su optuženi za posjedovanje oružja koje su donijeli s Kosova. Ti procesi su pokretani protiv onih rezervista i pripadnika policije koji su namjeravali pod teretom onog što su vidjeli, a neki su i počeli govoriti o počinjenim ratnim zločinima. Oni su platili cijenu, ali to je tek šačica onih koji su učestvovali u pljačkanju i odnošenju albanske imovine. Njima se nikada ništa nije dogodilo i to je činjenica koja je opće poznata. A toliko ih je u tome učestvovalo da nitko od onih koji su bili na višoj stepenici zapovjedne odgovornosti nema hrabrosti pokrenuti to pitanje.

Da se vratim na Dikovića. Mi smo, oslanjajući se na podatke zaštićenih svjedoka, objavili podatak kako su u njegove ruke tad na Kosovu prešli mercedes i landrover. Taj podatak već sutra može biti nedokaziv jednostavno zato što je lako ukloniti tragove, naročito kad oni mogu postati povod za preispitivanje.

RSE: Postavlja se pitanje zašto Haaški sud nije reagirao i nije procesuirao Dikovića? Na tome Tužilaštvo zasniva tvrdnju kako je Diković nevin. Pretpostavljam kako ćete reći kako je odgovor kako su oni procesuirali najviši državni i policijsko-vojni zapovjedni lanac, ali zašto se u Srbiji Tužilaštvo nije bavilo Dikovićem? Ono je imalo istu bazu podataka Haškog suda, javne dokumente dostupne svima, a mogli su i od vas tražiti iskaze koje su vama svjedoci davali. Je li to točno?

Kandić: Tako je. Haški sud je u predmetu 'Tužilac protiv Miloševića', u predmetu 'Tužilac protiv Šainovića, Milutinovića i ostalih', čak i u predmetu protiv Vlastimira Đorđevića pozivao bezbroj generala na svjedočenje. Sve su to bili svjedoci obrane optuženih. Toliko je činjenica utvrđeno za svaku instituciju koja se time htjela baviti, naravno prije svega mislim na Tužilaštvo. Riječ je o generalima, a pokrenuti postupak protiv generala, protiv onih koji godinama zauzimaju visoke pozicije bilo u državnim institucijama bilo u političkim strankama. To se ovdje ne događa.

Mi smo, primjera radi, podnijeli krivičnu prijavu protiv generala Božidara Delića. Povodom te krivične prijave, iako je veoma dokumentirana i s utvrđenim činjenicama u suđenjima pred Haškim sudom nikada se ništa nije poduzelo. Među svjedocima imamo općepoznato svjedočenje vojnika, pripadnika 549. motorizirane brigade, koji je svjedočio o tome što su pripadnici jedinice te brigade počinili u selu Trnje. Ne, kod nas generali ne odgovaraju. To se može potvrditi i u predmetu '37. odred', kad smo podnijeli krivičnu prijavu protiv Radoslava Mitrovića. Istraga je započeta, ali su on i još nekoliko pripadnika 37. odreda Posebnih jedinica policije pušteni iz pritvora i od tada se ništa nije dogodilo.

Stanje koje izaziva strah

RSE: Vi drugim riječima kažete kako mi nemamo samostalno Tužilaštvo?

Kandić: Mi nemamo reformirane državne institucije. Doduše u jednom trenutku je reforma započeta. Otvoreni su neki slučajevi koji su 2004. godine stvarno prekinuli praksu nekažnjavanja. Međutim danas sa svim onim što se događalo 2010. i 2011. godine, kao što su slučajevi Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, sramota pred Britanskim sudom u vezi sa zahtjevom za izručenjem Ganića, kao da je otvoren jedan prostor koji se sad nikako ne može ispuniti sadržajem kojim bi se pokazalo kako Srbija ide u pravcu uspostavljanja vladavine prava. Kao da je na djelu korak nazad, kao da se odluka da se Ratko Mladić konačno preda Haagu u institucijama označava za kraj njihovog rada na procesuiranju ratnih zločinaca. Opipljivo je zapravo kako je nastao prekid i kako nema energije za pokretanjem aktivnosti na procesiranju ratnih zločina.

RSE: Rečeno vrlo precizno, ukazujući na odgovornost, Tadić postavlja Dikovića za načelnika Generalštaba Vojske Republike Srbije? S obzirom na utjecaj izvršne vlasti na pravosuđe, tko smije preispitati načelnika?

Kandić: Ja iskreno ne znam da li je to imenovanje izvršeno tako da su prije prikupljeni svi podaci koji su relevantni za sliku o njemu.

RSE: Ali ako Tadić nema sve podatke o njemu, on ima načina da dođe do tih podataka.

Kandić: Tako je. Postoje vojne sigurnosne službe koje raspolažu tim podacima.

RSE: Dakle, Tadić je postavio ovog čovjeka za načelnika Generalštaba Vojske Srbije i time je dao na neki način smjernicu Tužilaštvu ga se ne smije dirati. Kako to drugačije prevesti, nego tako?

Kandić: Točno je to što kažete. Da je Tužilaštvo samostalno, ono bi i prije ovog slučaja poduzelo nešto za skretanje pažnje o kome je riječ. Ali tužilaštvo nema u opisu posla jednu istražiteljsku službu koja dobro poznaje činjenice koje su utvrđene u predmetima pred Međunarodnim kaznenim sudom. Sve to stiže naknadno i onda je pitanje kako se na sve to gleda i kako se tumači. Tužilaštvo usprkos tome što bi trebalo to ne radi, iako svi imaju posebne zaporke za korištenje i one haške baze podataka koja nije javno dostupna.

Jednom riječi ne postoji, osim vojno sigurnosnih agencija koje imaju sve te podatke, nijedna druga državna institucija koja raspolaže neophodnim činjenicama, dokumentima i koja može odgovornima u izvršnoj vlasti skrenuti pažnju na stvari na koje treba skrenuti pažnju.

Došli smo u takvo stanje koje sasvim opravdano izaziva strah. Mi sad imamo kazneni zakon koji ozbiljno ograničava slobodu izražavanja, koji zabranjuje iznošenje ocijene o prvostupanjskim postupcima i presudama. Imamo neke odredbe Kaznenog zakona te Zakona o kaznenom i parničnom postupku koji predstavljaju ozbiljno ugrožavanje slobode izražavanja.

Kako je moguće da se to dogodilo u Srbiji poslije promjena, poslije toliko snažne, bar deklarativne spremnosti za uspostavljanjem vladavine prava? I prije svega, što je to što se ovdje događa? Da li su te grupe koje potiču još iz Miloševićevog vremena, koje su bile vjerni servisi tog režima, a koje su još uvijek u institucijama, da li je moguće da su još uvijek toliko jake? Da li je Socijalistička partija Srbije ta, odakle je ministar Dačić? Je li potpuno zaboravljeno kakva je to partija bila, kakva je njena prošlost? Da li se sad sve što kaže ministar Dačić neupitno prihvaća? Da li je to reforma te partije i uopće cijele države nakon 2000. godine? Sastoji li se ta 'reforma' u tome da zaboravimo ono što je bilo i zaboravimo što znače standardi demokratske države? Da zatvorimo krug i da mjera demokracije bude kao tekst, Nikolaidisov, moj, vaš, bilo čiji, koji čita ministar policije? Pa će takvo čitanje postati naredba, ovog smijeniti, onog uhititi, ovo nećemo dozvoliti. A kad nema ovakvih policijskih simultanih prevođenja, pravosuđe će uvesti mjeru slobode riječi, ono će propisati što može, a što reći o onome što ono čini. Toliki pravni kaos i takva politička dezorijentacija vladaju ovdje, mislim kako su zatečene i zbunjene i Europska unija i Europska komisija.

RSE: Za taj opis stanja, pretpostavljam da ćete se složiti, ipak je najodgovorniji potporanj ove koalicije, Demokratska stranka, odnosno većina njenih ministara. U slučaju koji ste spomenuli oni su pustili Dačića u vođenje te hajke, ali su njihovi članovi vlade jasno i bez dvoumljenja izglasali smjenu Sretena Ugrčića.

Kandić: Svi su ministri glasali za smjenu. Međutim, moramo priznati kako se jedan nije priklonio glasu ostalih i ostao usamljen. Izdržao je do kraja ostati pri onome što je rekao, kako ne treba žuriti i kako ne vidi u tome ono što su drugi vidjeli. (Kandić misli na Predraga Markovića, ministra kulture, znanosti i informacijskog društva, koji je nekoliko dana kasnije promijenio mišljenje izjavivši kako je Vlada Srbije dobro postupila u slučaju smjene Sretena Ugričića s funkcije direktora Narodne knjižnice Srbije).