Vodeći talijanski komorni ansambl poznat po iznimnom izvođenju povijesno obaviještene glazbe Il Giardino Armonico probio se kroz novonastalu snježnu idilu do još jedne svjetske pozornice, i to one u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Zagrebačku su publiku unutar ciklusa Lisinski subotom počastili izvedbama Bachovih Brandenburških koncerata skladanih za komorni ansambl (BWV 1048, 1049 i 1050) te opsežnom kozmopolitskom Telemannovom Suitom u a-molu za blok-flautu, gudače i basso continuo, TWV55:A2, koja je unutar sedam plesnih stavaka ponudila francuska, britanska, poljska i talijanska stilska obilježja. Obzirom da ime Il Giardino Armonico predstavlja možda najbolji komorni sastav današnjice koji se bavi izvođenjem barokne glazbe (XVII i XVIII stoljeće), u brojnoj se publici našlo mnoštvo vrsnih domaćih glazbenika i pedagoga, njihovih đaka i poklonika umjetnosti među koje sam se s ponosom i obvezom ugurao i sam.

Od živopisnih komplimenata, maštovitih i teatralnih pridjeva, često bez većeg smisla, želio bi se (i) ovoga puta ograditi i prikloniti se, sukladno uvjerenju i izazovu, jednostavnom i točnom opisu događaja. Faktografe bi uputio na vrlo informativnu web stranicu, te se odmah osvrnuo na zvuk ansambla i primjereni instrumentarij. Nastup je započelo 14 glazbenika, od raspoloživih 35 iz stalne postave Il Giardino Armonica, koji su na autentičnim instrumentima već u prvim taktovima Telemannove Suite stvorili suptilan i cjelovit zvučni kolorit, ujedno i okvir burnih unutarnjih glazbenih zbivanja, te, u slučaju solističkih nastupa, decentan prateći instrument. Discipliniranim, uvježbanim, ali i sasvim prirodnim muziciranjem homogenizirale su se instrumentalne grupe stvorivši zanosan dojam arhaičnog, lakog, dinamički gibljivog zvuka kojeg su svojevremeno gustim notama oblikovali i Telemann i Bach. Pokoja artikulirano i nadahnuto izvedena dionica blok-flautista i dirigenta Giovannija Antoninija otkrila je unutar spomenute Suite nedvojben Telemannov dar, no ukupno gledajući, djelo se, iako majstorski komponirano, oslanjalo na predvidljive harmonijske razrade i neskrivenu dekadentnu namjenu.

Bachovi su koncerti uslijedili u logičnom nastavku, te su glazbenicima Il Giardina Armonica poslužili kao dostojan izazov svojim harmonijskim iznenađenjima, zadivljujućim kontrapunktom, a u završnom Allegru Petog koncerta i amalgamom većeg broja stilskih formi. Vrijedilo je čuti i svojstvenu percepciju talijanskih glazbenika u obliku horizontalnog čitanja majstorski provedenog Bachovog melodijskog sloga, koji je u samostalnoj i fugalnoj formi poprimio novi izražajni moment povrh blagog i točnog pulsa ugođenog višegodišnjim iskustvom ansambla s Vivaldijevim repertoarom.

Također mislim da je zanimljivo spomenuti sindrom njemačkih izvođača Bachove glazbe koji su svakako autentični, no nerijetko (pre)opterećeni baštinom, ukočeni, te ponekad iz istog razloga i ¨presvirani¨ i strogi. Potonja karakteristika dakako ima veze s Bachovom ličnošću, no sigurno ne i s njegovim otvorenim duhom i umom koji se nikada nisu mogli ograditi ni sa čime, pa ni taktnim crtama. Giovanni Antonini i Marco Scorticati (blok-flaute), Enrico Onofri (violina) i Sergio Ciomei (čembalo) predstavili su se i u solističkim ulogama kao i u suptilnoj komunikaciji u sva tri Brandenburška koncerta. Tome valja pridodati, točnije istaknuti zahtjevnu čembalističku kadencu Petog Bachovog koncerta, koja zapravo to i nije, razvedenu u 65 taktova koju je simpatični Sergio Ciomei izveo začudnom lakoćom praćenom genijalnom strašću.

Publika je tijekom večeri uglavnom reagirala omamljeno, s pomalo suzdržanim pljeskom koji se na poslijetku pretvorio u zaslužene ovacije ansamblu koji tijekom godine gostuje, osim u Hrvatskoj, i na najprestižnijim svjetskim pozornicama poput Concertgebouwa u Amsterdamu, Wigmore Halla u Londonu, Misikvereina i Konzerthausa u Beču, Alte Opera u Frankfurtu, Boljšoj teatra u Moskvi, dvorane Oji u Tokiju, Opere u Sydneyu i Carnegie Halla u New Yorku.