Renato BaretićU vrijeme kad je sintagma "potječem iz radničke obitelji" bila poželjna na svakoj prijavi za školovanje ili posao (u doba, dakle, kad su jugokomunistički satrapi bezdušno pljačkali i ugnjetavali svekoliko hrvatstvo na svakom koraku, drugim riječima – sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća) jedan se moj dobar prika kandidirao za posao pomoćnika laboranta u fotolaboratoriju NIŠRO "Vjesnik". Premda je bio kvalificiran i za to i za neko osjetno složenije zanimanje – nije primljen. Ali ne zato što nije bio u Partiji, niti zato što je bio Hrvat pred Nobelovim komitetom, nego stoga što prijavi nije mogao priložiti potpuno praznu potvrdu o nekažnjavanju. Godinu i pol ranije, naime, u nekakvoj je rutinskoj milicijskoj raciji nagrabusio s dva džointa u jakni, pa ga je procesuiralo i osudilo (mjesec i pol ćuze mislim da je dobio, ne više).

Taj podatak, ispisan na formularu što nam je svima u prijavama za posao najčešće bio najprazniji list papira od sve potrebne dokumentacije, mojeg je priku koštao mogućega zaposlenja. Kažnjen je zbog "droge poznatije pod imenom marihuana" i gotovo, nema za njega posla u društvenoj organizaciji udruženog rada, neka se zaposli kod nekog privatnika. To što je odgulio kaznu, to nema veze, ne bi je gulio da je bio pošten drug koji drži datu riječ i što sve ono već. Ne pišem ovo, jasno vam je, u slavu samoupravnog socijalizma, nego čisto kao uzorak za komparaciju s današnjicom. Samo predlažem usporedbu društva u kojem sitni prijestupnik nije mogao dobiti posao mješača kemikalija u fotolaboratoriju golemog društvenog poduzeća, s društvom u kojem nepravomoćno osuđeni malverzanti mogu postati članovi nadzornih odbora još golemijih javnih poduzeća.

- Ma čekajte – krenuo bi danas predsjednik Osnovne organizacije Saveza komunista Hrvatske u Samoupravnoj organizaciji udruženog rada – pa mali je super kvalificiran za taj posao, bolji od svih drugih kandidata, evo, još i potječe iz braniteljske obitelji, pa šta ako je u određenom periodu pokazao određene slabosti, okajao je svoje grijehe i ja sam za to da ga primimo. Na kraju krajeva, i protiv mene se vodi sedam sudskih procesa, u tri sam već nepravomoćno osuđen za financijske malverzacije, iako sam potpuno nevin. Ali dobro, institucije moraju raditi svoj posao i ja to poštujem. U slučaju ovog momka odradile su ga do kraja i ja tu stvarno ne vidim razloga da ga ne zaposlimo.

- Tako je – prisnažio bi predsjednik Radničkog savjeta i zamjenik sekretara OO SKH u OOUR-u – i ja imam dvije nepravomoćne, silovanje i pokušaj ubojstva, moš mislit, plus čak devet prijava na čekanju, ali ništa financijsko. Devet, drugarice i drugovi! A gdje sam? Evo me tu gdje i trebam biti, na čelu Radničkog savjeta! Prema tome... Prošlog smo mjeseca na radnoj sjednici iste ove osnovne organizacije, sigurno još pamtite, odbili kandidatkinju za čistačicu samo zato što je u prethodnoj organizaciji udruženog rada otuđila nekih tamo šest metli i devet bočica deterdženta za podove! Pa dobro, dokle ćemo tako? Dokle, drugarice i drugovi, pitam ja vas? Sutra ćemo tako odbiti i nekoga tko još nema ni nepravomoćnu presudu! Štajaznam, recimo, čovjek vozi po magli, zabije se u neki auto ispred sebe, unutra pogine dvoje ljudi, suđenje se oteglo, ali – kakve to veze ima s našim OOUR-om? Kakve? Jesu li to dvoje bili naši radnici? Nisu. Je li on tada bio naš radnik? Nije. Prema tome...

Ukratko, onaj moj prika s početka danas bi, recesiji unatoč, dobio posao razvijanja slika crno-bijele stvarnosti daleko lakše nego prije, pogotovo ako bi umjesto onog "potječem iz radničke obitelji" napisao "kažnjavan sam po članku tom i tom, stavak taj i taj". U ono doba morao je tražiti posao kod privatnika; danas ga nijedan privatnik ne bi htio, pa bi se morao opasuljivati i uhljebljivati u nekoj javnoj firmi ili službi. Štoviše, prilično je izvjesno da bi odmah dobio i neki daleko važniji i bolje plaćeni posao... Hm, kad malo razmislim – možda zapravo i ne bi. On je u džepu ipak imao samo dva džointa, a ne barem milijun kuna. Okej, pomoćni laborant, to bi možda i prošlo na neku foru, ako bi slagao da je zasnovao braniteljsku obitelj, ali bilo što odgovornije – nema šanse bez nepravomoćne presude barem za dilanje. Ili, ne znam, obiteljsko nasilje, ili teren za obiteljsko stambeno naselje, ma za bilo što krupnije od ona dva sirota džointa. Ne dilaju se danas, dame i gospodo, dužnosti tek tako, bez ikakvih kriterija, nije više HDZ na vlasti! Svanulo je napokon doba socijaldemokracije, narodnjaštva i umirovljeništva! "To je tako?!?", pitate se sad i vi u čudu, baš kao i predsjednik Izvršnog vijeća koji (sjećate se kako smo se rugali Jaci?) ne zna što je upravo potpisao. Da, drugarice dame i gospodo drugovi, to je tako.