Imamo 50 dana da spriječimo katastrofu. Izjavio je to sadašnji premijer Zoran Milanović potkraj studenoga u intervjuu Nacionalu predstavljajući reforme Kukuriku koalicije. Ovog tjedna prolazi dva mjeseca od imenovanja Vlade, a ne može se reći da je ekonomska katastrofa spriječena. Ali može da je Vlada sebi kupila dodatno vrijeme bacajući sve karte na financije i gospodarstvo. I to je već velik uspjeh u usporedbi s tim da su na čisto političkom planu ostavili neuvjerljiv dojam zbog proturječnih izjava, politički forsiranih imenovanja, sukoba i podmetanja između dva najjača partnera - SDP-a i HNS-a.

Milanovićeva izjava o sprečavanju katastrofe u prvom se redu i jest odnosila na ekonomske reforme. Iako se očekivalo da će dvije najjače karike gospodarskog oporavka biti HNSov prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić i SDP-ov ministar financija Slavko Linić, sam Linić je preuzeo na svoja leđa gotovo sav teret nepopularnih poteza i odgovornosti za dovođenje u red državnih financija. Čačić još priprema projekte i ne želi se, ako baš ne mora, eksponirati u javnosti. Nakon što je već usvojen niz poreznih zakona, a Vlada predložila i svoj prvi proračun, bilo je najavljeno da će Čačić, kao treću najvažniju komponentu, predstaviti plan investicija. To se ipak prošlog tjedna nije dogodilo.

Prvi potpredsjednik energiju je usmjerio na to da progura zakone koji osiguravaju imenovanje nepravomoćno osuđenih u državna poduzeća i preuzimanje kontrole nad realizacijom budućih investicija. A to je uspjelo zasjeniti nove mjere za pomoć prezaduženim tvrtkama, Čačićev zakon o pomoći radnicima u stečaju ili izvješće o katastrofalnom upravljanju državnom imovinom. Kukuriku koalicija od početka mandata uspjela je razviti tek nepogrešivi osjećaj za antipropagandu. Dok je premijer Zoran Milanović u prva dva mjeseca dominirao jakom, ali ipak odmjerenom retorikom i kupio simpatije javnosti, ministar financija Slavko Linić bio je puno konkretniji. Bez ustručavanja je poručivao da nema restrukturiranja bez otpuštanja, da će prodati HPB i Croatia osiguranje, da treba ugasiti dnevni list Vjesnik, da je na HRT-u višak zaposlenih i da je gospodarstvo u kritičnom stanju. Opća je ocjena da Linić više nema što izgubiti i da ne računa na političke bodove i novi mandat - zato je bacio sve karte na stol. Ministar financija jedini je iz SDPove garniture koji je dubinski analizirao stanje i pripremao svoje poteze i prije nego što je vlast osvojena. Ostali ministri su, nakon pompoznih najava u prvim danima, redom zašutjeli kako je postajalo jasnije da za njihova financijska obećanja nema mjesta u proračunu. Osim samog ustroja Vlade i nekih manjih uredbi, ništa značajno nije došlo iz ostalih 18 ministarstava. Linić je doslovce preuzeo uzde i bič u svoje ruke. Njegova mini porezna reforma i proračun nisu ocijenjeni ničim revolucionarnim i reformskim, ali ipak je dobio priznanja da je napravljen korak naprijed. Iako upitne ostvarivosti, proračun niži za 3,4 milijarde kuna barem je dao naznaku da Vlada misli racionalnije trošiti, a ne isključivo živjeti na dug. Odmah su uslijedila dva pozitivna i jedan negativni signal. Američka kreditna agencija Fitch rekla je da će još dva mjeseca zadržati sadašnji kreditni rejting Hrvatske dok ne vidi efekte Vladinih poteza. Druge dvije, Standard and Poor's i Moody's, još se nisu oglasile, ali valja očekivati sličnu reakciju.

Drugi je pakt s guvernerom Hrvatske narodne banke Željkom Rohatinskim, koji je ipak u suradnji s Vladom i bankama omogućio državi zaduženje od nešto više od 5 milijardi kuna kroz povlačenje deviznih rezervi banaka. I to po kamati od 5,5 posto. Oba su poteza dala Vladi da dođe do predaha. Ono što je loše jest činjenica da tržište nije nimalo reagiralo ni na Vladine nove zakone ni na proračun. Premda nismo na razini "smeća" koje bi nam donijelo rušenje kreditnog rejtinga, na međunarodnom tržištu prošlog tjedna nije se smanjila cijena rizika za kupovanje hrvatskih obveznica. Još uvijek se krećemo između pet i šest posto, a kad dodaju i minimalne marže, jasno je da bi se Hrvatska i dalje zaduživala po razinama iznad sedam posto kamata godišnje. A to je premijer Milanović nazvao "samoubojstvom". Prema sadašnjem proračunu, Milanovićeva vlada trošit će ove godine 10 milijardi kuna više nego što ima, a treba se, ako i proda HPB i Croatia osiguranje, zadužiti 21 milijardu kuna za servisiranje cijelog duga. I po tome je ova godina lakša od sljedeće dvije. I uz dogovor s Rohatinskim, neće se moći izbjeći zaduživanje u inozemstvu, a kako bi bilo što jeftinije, mora se barem zadržati kreditni rejting. Smjer svih dosadašnjih poteza nove Vlade je omogućiti privatnom sektoru da lakše investira i poveća zaposlenost u situaciji kad su 334 tisuće ljudi na burzi. Smanjeni su doprinosi za zdravstvo, šume, vode, spomeničku rentu, ne oporezuje se reinvestirana dobit. S druge strane, živjet ćemo skuplje zbog višeg PDV-a i neizbježnog poskupljenja energije. Standard zdravstvenih usluga ipak će pasti, neće biti baš novca za kvalitetno obrazovanje, seljaci će nastavljati prosvjede jer su srezani poticaji, ali se zadržavaju ostala socijalna prava, a mirovine bi barem ove godine trebale rasti. Najviše igre toplo-hladno je oko radničkih prava 224 tisuće zaposlenih u javnoj i državnoj upravi, što nisu samo službenici, nego i učitelji, medicinsko osoblje, policija, pravosuđe. Zasad se ne planira veće otpuštanje, ali o tome stalno stižu nejasne i nedorečene izjave iz trokuta Milanović- Čačić-Linić. Milanović redovito opovrgava, a najjačem dvojcu iz njegove Vlade redovito "izleti" da će biti ili otpuštanja ili ukidanja božićnica. U kombinaciji s padom kreditnog rejtinga, traženja MMF-a za pomoć, takva igra više neće biti moguća nego će otpuštanja i rezanja plaća morati biti. Milanović je konačno priznao - mijenjat ćemo Zakon o radu. Iako je u predizbornoj kampanji tvrdio da to neće biti potrebno. Zanimljivo je da su redom gospodarski eksperti Kukuriku koalicije, ali i sam Milanović, isticali da će im prvi zadatak biti srediti nelikvidnost, a na tom području zasad je najmanje učinjeno.

Tvrtke i obrti međusobno i državi duguju skoro 42 milijarde kuna, što je rekordna razina. Samo utvrđeni dug prema državi u kojem su i građani je 46 milijardi kuna. Tek prošlog tjedna krenule su mjere kojima će država pokušati naplatiti dio duga kroz oprost zateznih kamata na jednokratne uplate ili kroz tri godine na rate. Zato je važno vidjeti kako će biti iskorišteno onih 5,3 milijarde koje su dobivene od banaka zbog dogovora s Rohatinskim. Dobra vijest za gospodarstvo stigla je i iz Hrvatske banke za obnovu i razvoj koja ove godine daje iznimno jeftino čak 6,8 milijardi, a novac se može koristiti i za podmirenje dugova. Sve ove poteze ekonomski analitičar Damir Novotny naziva filigranskim, u dobrom smjeru, ali nigdje ne vidi strukturne reforme. On ne smatra da nam je prijetila ekonomska katastrofa, ali kaže da su trendovi bili iznimno loši i doveli bismo se u još neugodniju situaciju da se nastavilo HDZ-ovim putem stalnog rasta javnog duga. Ovim proračunom je barem taj trend zaustavljen. "Porezna reforma je taktička, ne strukturna. Rast javnog duga smo zaustavili, ali nismo izliječili njegove uzroke", kaže Novotny. Za njega, osnovna je strukturna reforma smanjenje socijalnih izdataka države, a umjesto toga poticanje gospodarstva koje će zapošljavanjem riješiti i socijalne probleme. Drugo je stvaranje dugoročno održivog i učinkovitog javnog sektora. Treće, nastavak privatizacije javnih poduzeća u što većoj mjeri. Novotny se ne slaže s Vladinim pravcem da se investicije pokreću kroz javna poduzeća, prvenstveno u velikim energetskim projektima. "Time ćemo povećati dug jer ona nemaju potreban novac, a s druge strane, morat ćemo više uvoziti komponente, pa ćemo pogoršati vanjskotrgovinski deficit. Treba razvijati i poticati malo i srednje gospodarstvo koje je u svim razvijenim zemljama temelj rasta", zaključuje Novotny uz poruku Vladi da je bolje da odmah donese cjelokupni paket mjera. Već i iz proračuna jasno je da Vlada ne želi previše ući u ozbiljne reforme, nego pokušava pomalo štedjeti i preusmjeravati novac prema gospodarstvu. Kako se sada čini, puno veće reforme čekaju javna poduzeća, što je već izišlo na vidjelo pri rezanju preko pola milijarde za gubitaške Hrvatske željeznice.

Međutim, iako u poduzećima koja su zaista bila kasica-prasica vladajućih ima najvećih potencijala, dosadašnja imenovanja uprava ne jamče da će se s tim prestati. Problem je samo što povjerenje građana u Vladu i prihvaćanje nepopularnih ekonomskih poteza ovisi o vjerodostojnom političkom djelovanju. A tu se Kukuriku koalicija zasad nije iskazala. Iznimno sklon slikovitom izražavanju, premijer Milanović osobni i Vladin trenutačno visoki rejting u istraživanjima javnog mišljenja doživio je kao "beskamatni kredit koji su im građani dali, a oni ga moraju vratiti s kamatama". Kako su krenuli, bit će tu zateznih kamata, i to lihvarskih. Plan 21 zamišljen je i pripremljen kao programski dokument pomoću kojeg se Kukuriku koalicija popela na vlast. Osim hrpe fraza, općih mjesta i popisa lijepih želja, Plan 21 nije sadržavao ništa, a pogotovo ne konkretne mjere i rezove o kojima su u kampanji odbijali zucnuti, i s kojima su pred građane počeli izlaziti tek po ulasku u Banske dvore. Program, dakle, nije bio ključan za pobjedu Milanovićeve koalicije nego moralni kapital koji su imali u odnosu na dotadašnje vladajuće. Osim toga, osnovna je Milanovićeva mantra u bljedunjavoj i nedojmljivoj kampanji, u kojoj su zapravo odbijali i sudjelovati čekajući da im vlast sama padne u krilo, bila da građanima moraju vratiti povjerenje u politiku, političare i institucije sustava. Izgledati kao moralni gorostas pokraj HDZ-a izrešetanog najrazličitijim vrstama afera nije bio ni najmanji problem. Javnost HDZ sada manje zanima, sve dok ne obave svoje izbore i stranka se ne konsolidira. Građane dominantno zanima Kukuriku vlast, a ona pokazuje razočaravajuće moralne deficite, uz nepostojeći kapacitet za povratak vjere u politiku. Grandiozni faux pas ili, da citiramo Vesnu Pusić, sramota monumentalnih razmjera građane je dočekala već na prvoj sjednici novog Kukuriku parlamenta kad su izglasali tzv. Komadinin zakon kako bi nekoliko lokalnih dužnosnika, koji su izravno birani, moglo prijeći u državnu izvršnu vlast a da se ne sazivaju novih lokalni izbori, nego da se nečijom voljom, bez pitanja birača za mišljenje, postavi novi lokalni čelnik. Prilično smo sigurni da bi sadašnja vlast, da je to u svojoj eri učinio HDZ, vapila do neba o silovanju demokracije i direktnom poništavanju volje građana. Odmah nakon pobjede kukurikavcima je bio prioritet agitpropovska kampanju za referendum za EU, koja je ostavljala minimalan prostor za one koji drukčije misle. Porazno nizak odaziv na referendum od 43 posto bio je odgovor građana Kukuriku vlasti na njeno skučeno razumijevanje demokracije.

O konkretnim potezima prije referenduma nisu se usudili izjašnjavati kako očekivano nezadovoljstvo građana ne bi utjecalo na ishod izjašnjavanja o EU. Tek tada su počeli izlaziti s prvim potezima, a i to u neviđenom komunikacijskom kaosu, koji iz dana u dan samo buja. Umjesto realizacije za prosječnu inteligenciju uvredljive predizborne poruke "u plusu tri plaće, umjesto minusa od kojeg ti se plače", stigao je PDV od 25 posto, jedan od najvećih u Europi, mini porezna reforma koja bi pretumbavanjem poreznih razreda i povećanjem neoporezive osnovice trebala zaštititi najsiromašnije, ali istovremeno do kraja devastirati jedva postojeći srednji sloj. Stiže i novi Zakon o radu, koji će dodatno olakšati otpuštanja radnika, i vjerojatno povećati dinamiku od sadašnjih tisuću više nezaposlenih svaki mjesec. Istovremeno, politika ne pokazuje ni najmanje znakove ni volju da uštedi ponešto i na sebi, nego se, štoviše, ministri sada bore za povećanje svojih materijalnih prava i žele kao i zastupnici imati plaćen stan i režije u Zagrebu, jer im je puno plaćati pet kuna po kvadratu za podstanarstvo u Zagrebu, nego traže da im država u cijelosti podmiruje troškove stanovanja. Ukinuli su povlaštene dužnosničke mirovine, no ni za koga od njih to nije trenutačno odricanje na kojem inzistiraju kod građana. Pritom se ne ustručavaju ni narugati građanima u lice, poput ministra uprave Arsena Bauka, koji je s javnošću podijelio umijeće štednje 100 tisuća eura u zastupničkom mandatu. Drskost i bezobrazluk je o tome govoriti građanima koji su mu u cijelosti podmirivali stanarinu, režije, troškove putovanja i subvencionirali prehranu. Moralna erozija pogotovo je vidljiva u kadrovskim poslovima, i to ne samo na slučaju glavnog tajnika HNS-a Srećka Ferenčaka koji je paradigmatski sam po sebi. Vrlo je indikativno i zabrinjavajuće da je ministar obrazovanja Željko Jovanović, od čijeg se deranja o HDZ-u kao zločinačkoj organizaciji u prošlom mandatu nije dalo živjeti, iako u nekim slučajevima nisu još na vidiku ni sudski procesi, a kamoli nepravomoćne presude, u slučaju Ferenčak naglo zamuknuo. Nije mu zasmetala nepravomoćna sudska presuda za gospodarski kriminal u redovima njegove vlasti. Na slučaju Vladimira Ferdeljija, Komadinina nesuđenog pomoćnika, tašta Kukuriku vlada uskrsnula je verbalni delikt i naznačila glavne kriterije kojima će se voditi pri vladanju – poslušnost i poniznost, a ne stručnost i rezultati. I, naravno, politička podobnost s obzirom na jasnu podjelu izbornog plijena između četiri stranke koalicije, od kojih je svaka svoje leno natrpala svojim kadrovima, pa značilo to i povećanje broja zaposlenih u državnim institucijama i upravi, pogotovo u samim Banskim dvorima.

Politička uhljebljivanja koja su upravo počela u javnim tvrtkama ne jamče da će toliko potrebne reforme biti provedene. Imaju se pravo razočarano i prevareno osjećati svi oni koji su od nove vlasti očekivali pravednost, solidarnost i razumijevanje, i koji su vjerovali da će nova Vlada za sve imati iste kriterije. Od građana, koji se poziva na štednju i moli za strpljenje i razumijevanje, ipak je nešto jednakija Crkva, kojoj se Milanovićeva vlada ne usudi rezati proračunsku dotaciju, niti pokrenuti reviziju konkordata s Vatikanom. Nova vlada, kojoj su u opoziciji bila puna usta ljudskih, građanskih prava, slobode govora, podbacila je i svjetonazorski pa ne pokazuje spremnost da olabavi uvjete za raspisivanje referenduma na kojemu bi građani mogli iskazati stav o određenom pitanju. Stidljivo najavljuje ukidanje zabrane prosvjedovanja na Markovu trgu, a neslužbeno se čuje da ni ta zabrana neće biti potpuno skinuta. Komunikacijska shizofrenija od koje su dramatično oboljeli Banski dvori, i u kojoj se iz sata u sat izmjenjuju neslužbeni izvori, visoki izvori, osobni stavovi, lapsusi, gafovi, tweetovi (što privatni, što Vladini), službena priopćenja, a koji jedni druge demantiraju, govori isključivo da Milanovićeva ekipa zasad samo, kako su svojedobno poručivali Jadranki Kosor: puno zuji, malo meda daje. U prva dva mjeseca i stručna i šira javnost još je to spremna koliko-toliko tolerirati, ali ako tako nastave, već do kraja ove ekonomski teške godine kredit bi mogao biti izgubljen.