Grčki bankrot nije i izlazak iz eurozoneMožda je najveći neprijatelj eurozone u ovom kritičnom trenutku pogrešna pretpostavka da je grčki bankrot neraskidivo povezan s grčkim izlaskom iz eurozone. Problem s ovom pretpostavkom je dvojak: prvo, ona priječi Europi bijeg iz zamke koju si je sama postavila. Drugo, ona je lažna.

Razumni su ljudi dosad shvatili da grčki otkupi ne vode nikamo. Iako je grčka vlada (zanemarimo li njezinu opću nesposobnost) uspjela smanjiti primarni deficit za čak 9% (u vrijeme gorke recesije), paket zajmova vrijedan 240 milijardi eura (čak i ako otpis dugova poznat kao PSI i uspije) neće zaustaviti stalni rast duga zemlje i neumoljivo smanjenje njezina nacionalnog prihoda. Stoga ne iznenađuje da su EU i MMF na izmaku snaga. Predstava se ne može nastaviti (s još više zajmova koji zahtijevaju štedljivost ubojitu za BDP kako bi se umirili sjevernjački parlamentarci koji ih moraju odobriti).

Istodobno, ideja da bi Grčka trebala napustiti eurozonu nepojmljiva je: iako
bi skoro svima bilo draže da je Grčka ostala izvan eurozone, stvarna cijena
odstranjenja Grčke pokazat će se jednakom bolnom, sporom i katastrofalnom
rastavljanju same eurozone.

Dvije gore spomenute pomisli navode Europu da se ponaša kao Buridanov magarac. U međuvremenu se cijela eurozona nastavlja kretati ka dezintegraciji i općoj recesiji. No, ova neodlučnost i slijepa ulica temelji se na pogrešci: krivoj pretpostavci da je izbor Europe ograničen na put otkupa i grčki izlazak. Ali postoji i treći put koji je manje skup za sve i daje Europi priliku da konačno prokrči novi put iz krize ne samo za Grčku, već i za sve zemlje deficita (kao i za napaćeni europski bankovni sektor): Grčka mora bankrotirati unutar eurozone!

Grčka je država, dopustite da vas podsjetim, prilično blizu primarnom višku. Promišljenim ukupnim smanjenjem plaća i mirovina i izdavanjem poreznih obveznica grčki bi se javni sektor mogao financirati u doglednoj budućnosti. Sve što je potrebno je da ESB nastavi osiguravati likvidnost grčkim bankama. Neki kažu da je to nemoguće jer neće moći prihvatiti grčke vladine obveznice kao osiguranje (jer će grčka država bankrotirati). Istinito, ali nebitno: grčke banke već su poslale sve vladine obveznice koje su posjedovale ESB-u kao osiguranje. Taj je izvor presušio. Danas šalju domaće hipoteke i druge slične papire (koji, usput, nisu ništa lošije kvalitete od onih koje izdaju talijanske i španjolske banke). Sve što je potrebno da bi se Grčkoj dopustio ostanak u eurozoni u boljem stanju nego danas (i s manje štedljivosti, kad smo već kod toga) jest nastavak sadašnje politike ESB-a prema grčkim bankama. Što se tiče onih koji smatraju da će ESB zauzeti agresivan stav, razmislite malo: ESB neće svjesno poduzeti korake koji će uništiti eurozonu.

Naravno, iako bankrotirana Grčka može lako (i optimalno, uz sadašnja ograničenja) ostati u eurozoni, dugoročno rješenje njezine insolventnosti morat će osmisliti Europa. Ali nije li to ionako slučaj? Nije li vrijeme da se Europa pozabavi različitim insolventnostima u svojoj sredini radije nego da ih gura pod tepih (poput razmaženog petogodišnjaka)?

Da zaključimo, optimalna strategija Europe je dopustiti Grčkoj da bankrotira, pustiti grčku vladu da pronađe načine opstanka od poreza tijekom otprilike iduće godine dana i istodobno smisliti sveobuhvatno rješenje za krizu eura koje je obećano prošle godine, ali nikada nije ispunjeno. Preostale dvije mogućnosti (dodatni otkupi ili grčki izlazak) tvore okrutnu, nepotrebnu i neuobičajenu kaznu. Za cijelu Europu.

Autor: Yanis Varoufakis

Prevela: Diana Robaš

Tekst preuzet s bloga Yanisa Varoufakisa