Mislim da sam uvijek bio i Hrvat, samo ne Hrvat po svaku cijenu.Otkazavši u jedan po ponoći, SMS porukama tipa “pokupite svoje stvari”, nekolicini suradnika rad u “Latinici”, Denis Latin, autor i voditelj najpopularnijeg TV showa ovih je dana opet tema u gotovo svim novinama.
Prije toga u svojoj kolumni u Nacionalu nazvao je Mesića političkim diletantom kojemu se Pašalić slatko smije jer je “sjeo s njim za isti stol, jeo i pio”; “zgnječio” je Račana i koaliciju, izmijenio ubojitu vatru s Feralom i Viktorom Ivančićem, a neposredno prije toga zabranjena mu je “Latinica” o deustašizaciji jer je Tuđmanov režim nazvan “zločinačkim”.
Ne želim raditi ni za jednog političara, nego za to da hrvatsko društvo bude društvo u kojem će svatko moći ostvariti sreću. Ja ne proizvodim stresne situacije, samo imam jasan pogled, meni je sve jasno, i iz te svoje jasnoće sagledavam ostale stvari. I to kažem, bez straha od posljedica. Ja sam u karijeri imao situacija u kojima nisam radio, skidana mi je emisija, ja se više ne bojim da neću moći raditi, kako ću preživjeti. Ne kalkuliram, zato ulazim s lakoćom u sve to. Sve manje vodim računa o tome hoće li me tko napasti. Nisam oportunist. S urednikom “Latinice” koji s akrobatskom lakoćom dospijeva u žarišta skandala, iako tvrdi da mu do toga uopće nije stalo, razgovarali smo o ponoćnim otkazima, ustupcima, ili “ustupcima”, novoj glavnoj urednici HTV-a, njegovim televizijskim počecima, excaliburu i tehnikama “svjesnosti” koje prakticira i Chronovoj bolesti koju pobjeđuje. Intervju nije autoriziran jer Latin, kako kaže, “daje više intervjua nego što ih stigne autorizirati”.
NACIONAL: Ovih dana novine su pune optužbi vaših bivših suradnika u “Latinici”, kojima ste SMS porukom otkazali suradnju u pola noći. Vi o tome još niste ništa rekli. – Svi oni imaju poslove, u “Latinici” su radili honorarno. Drugo, ne vidim, u vremenu moderne komunikacije, u čemu je problem otkazivanja suradnje SMS porukom? Tako je mnogo brže. Osim toga, ja kao čovjek koji snosi sve konzekvence “Latinice”, imam pravo birati tko će u kojem trenutku surađivati, a moj jedini razlog je gubitak povjerenja.
NACIONAL: Zašto ste izgubili povjerenje? Možete li navesti njihove pogreške? – To ne, ali želim reći ovo: nikad kao urednik ne radim kao cenzor, nego uz totalno povjerenje. “Latinica” je ogroman projekt, svaki tjedan dva sata programa, mogućnost pogreške je velika, ne mogu pratiti svaki detalj. Bezgranično povjerenje i sloboda koju dajem imaju svoj rok. Iz njihovih istupa vidi se da oni smatraju kako je “Latinica” tek u posljednje vrijeme išla u poželjnom smjeru, smjeru koji bi se mogao nazvati ideologizacijom. A ja to ne želim, želim realan pogled na stvarnost. Mislim da je ono što oni zagovaraju isključivost, ja na to ne mogu pristati. Ne može se prilog raditi po sistemu – teza, pa prikupljanje argumenata. Želim činjenice, pa zaključak. Tu je nastao raspad. Time što su govorili u novinama nakon otkazivanja sami su iznijeli sve razloge mog nepovjerenja.
NACIONAL: Jesu li ti otkazi bili ustupci novoj glavnoj urednici? O tome se, naime, govori. – To nema nikakve veze, to je moja odluka za koju snosim sve konzekvence.
NACIONAL: Napisali ste im da mogu pokupiti svoje stvari? – Da mogu napustiti redakciju. Uostalom, o “Latinici” ja odlučujem. Kad na televiziji budu rekli da je ne žele, ja ću to prihvatiti. Čim je došla nova glavna urednica, ja sam joj rekao, ako ona ne želi da ta emisija ide…
NACIONAL: Nakon dolaska nove garniture mnogi su vas vidjeli na nekom uredničkom mjestu, recimo, urednika informativnog programa. No nema vas, a navodno vam je nuđeno mjesto urednika zabavnog programa? – Razgovarao sam s urednicom o mnogim stvarima, i to radim još uvijek. Zasad radim “Latinicu”, i to je ono što je sigurno, taj ću projekt izgurati do kraja sezone. Nisam od onih koji pate da se pojavljuju na ekranu. Rekao sam to urednici, da mogu biti običan urednik, nisam vezan za tu emisiju. Međutim, kako “Latinica” ipak donosi velik novac i gledanost i hvaljena je, zaključak je uprave kuće da ta emisija treba trajati i dalje. U budućnosti, sve je moguće.
NACIONAL: Biste li pristali biti urednik zabavnog programa? – Nisam zainteresiran za zabavni program. S obzirom na to čime se bavim, malo mi je bliži informativni. Ali i zabavne su mi forme bliske, jer moja je emisija kombinacija zabavnog i informativnog.
NACIONAL: Što se promijenilo na televiziji nakon dolaska glavne urednice? Što od nje još očekujete? – Meni je najvažnije da se upravljanje HTV-om kao javnom kućom stabilizira. Opći je zaključak da informativni program dosad nije bio dobar, potrebne su radikalne promjene, jer kroz njega se provlači politikantstvo, a trebao bi biti depolitiziran, u funkciji općeg dobra, trebao bi biti brži, relevantniji, tehnološki moderniji, s puno više govora o životu. Mi na televiziji trebali bismo biti predvodnici pozitivnih društvenih promjena, ali ne samo činjenicama, nego i tumačenjem: kamo mi to idemo.
NACIONAL: Odlično zvuči. Što je od toga učinjeno? – Mislim da se osjećaju promjene u Dnevniku, on se pokušava učiniti dinamičnijim, bržim, mislim da je očito da nova urednička ekipa želi da se svi podrede jednom cilju, a to je dobar program. Koliko će uspjeti, vidjet ćemo. Ne treba biti unaprijed sumnjičav.
NACIONAL: Baš vi to kažete, a nova glavna urednica već je zabranila jednu “Latinicu”. – Tu se radilo o nizu nespretnosti, na više strana. Skidanje emisije je rezultat toga što se u jednom trenutku cijeli sustav odlučivanja na HRT-u počeo transformirati, dogodila se “crna rupa” u kojoj se dogodila i ta zabrana. Sasvim sam siguran da se to više neće događati i da će emisije biti emitirane.
NACIONAL: Gotovo je branite zato što vam je zabranila emisiju? – Ne, jer ja bih tu emisiju objavio. Ali cijeli splet okolnosti i svih ljudi koji su se našli oko emisije, starih, novih struktura, podmetanja i tako dalje, rezultirao je zabranom. Osim toga, nova je urednica skinula jednu emisiju, a ja ih znam koji su skinuli više od deset, pa sam im to oprostio. Mogu im to oprostiti kao početničku grešku. Osim toga, upravo smo se glavna urednica i ja dogovorili da ubuduće, kako bi se izbjegle sve manipulacije s utuživošću pojedinih dijelova emisije, to ne radi naša pravna služba nego odvjetnički ured izvan televizije.
NACIONAL: Što mislite o pojavljivanju Ivića Pašalića u zadnjoj emisiji “Nedjeljom u 2”, dakle, tri ili više puta na HTV-u u nekoliko mjeseci, bez sugovornika koji bi mu postavili prava pitanja? – Mislim da je njegovo pojavljivanje vrlo tendenciozno. U mojoj se emisiji nije pojavio, iako smo ga više puta zvali – u emisiju o Tuđmanu, o desnici, a mislim i još neke. Kroz njegovo učestalo pojavljivanje u “Nedjeljom u 2”, a bio je i u “Forumu”, može se iščitati da pojedine emisije služe kao nečija politička lena, to je više nego očito.
NACIONAL: “Nedjeljom u 2” je leno? Pa to je samo jedna emisija, a ta televizija ima nekog glavnog urednika, odnosno urednicu. – Uz tako često pojavljivanja i tretman, prostor, bez obzira što je ta emisija, kao, polemična, meni je to evidentno. Svatko tko si može priuštiti emisiju na televiziji ima moć i utjecaj na televiziji. Mi na televiziji nismo u funkciji institucija, društvenih skupina, nego određenih političkih projekata. No Pašalić ovdje i nije bitan kao određena osoba, nego simbol poretka u kojem se stvari događaju izvan institucija.
NACIONAL: U zadnje vrijeme jako gazite Račana, Mesića, koaliciju. Možete li nekako sumirati te kritike? – Najlošije je kod koalicije, to se na puno stvari vidi, što je nastojala cementirati sve postojeće, promjene nisu bile dovoljno radikalne. Za tjedan dana vidjet ćete “Latinicu” o “hrvatskoj pljački stoljeća” u kojoj govorimo o pretvorbi, iz svega možete zaključiti samo jedno: napravljeno je sve da se ne napravi ništa, radi se o vrlo sličnim interesima, pa se ja danas pitam – u čemu je razlika između HDZ-a i koalicije? Današnja politika koalicije mnogo je više desna od one kakvom se predstavljala: ljudskim pravima bavi se kao nužnim zlom, prava radništva zadnja su joj rupa na svirali, zaštita slabijih, koja je bila promovirana kao cilj u predizbornoj kampanji, zamijenjena je zaštitom sumnjivog i u pljački nastalog krupnog kapitala. Nisu proveli detuđmanizaciju nego su se mirili s tuđmanizmom. U cjelokupnoj političkoj eliti nisu se pojavile ideje koje bi društvo gurnule naprijed. Čelnici koalicije, a tu prije svega mislim na SDP, su kalkulanti, zbog svoje loše prošlosti stalno su vukli pragmatične poteze, i to ih je dovelo na pozicije na kojima smo već bili. Opet razgovaramo o suradnji s Haaškim sudom, a već je jedanput bio postignut konsenzus da se surađuje, sve se relativizira, pretvorba se tobože ne može revidirati jer će to ugroziti strane investicije kojih ionako nema, koji god se segment uzme, imamo krizu.
NACIONAL: Vi, čini se, volite polemizirati s ljudima – u zadnja dva mjeseca napali ste Račana, Mesića, cijelu koaliciju, Pašalića da ne spominjemo, Viktora Ivančića i Feral. Što vas na to tjera? – Želim usmjeriti ovo društvo, koliko to mogu, u smjeru o kojem sam govorio. Ne želim raditi ni za jednog političara, nego za to da hrvatsko društvo bude društvo u kojem će svatko moći ostvariti sreću. Ja ne proizvodim stresne situacije, samo imam jasan pogled, meni je sve jasno, i iz te svoje jasnoće sagledavam ostale stvari. I to kažem, bez straha od posljedica. Ja sam u karijeri imao situacija u kojima nisam radio, skidana mi je emisija, ja se više ne bojim da neću moći raditi, kako ću preživjeti. Ne kalkuliram, zato ulazim s lakoćom u sve to. Sve manje vodim računa o tome hoće li me tko napasti. Nisam oportunist.
NACIONAL: Prakticirate li još excalibur? – Ne. Bavio sam se raznim duhovnim tehnikama, tragao za duhovnim stvarima, manje-više sve sam prošao, i to davno, ne sad. Tako da sad prakticiram nešto što bi se moglo nazvati traganjem za svjesnošću, životom iz trenutka u trenutak.
NACIONAL: Možete li to pobliže objasniti? – Dakle, bez lijepljenja za stvari, ljude, nevezivanje za išta, nego plutanje iz trenutka u trenutak. I onda nema otpora. Onima koji hoće nešto o tome znati preporučujem da pročitaju knjigu Anthonyja De Mellea “Poziv na ljubav”. On piše o tome da smo si za sve probleme koje imamo u životu sami krivi, jer nam naša uvjerenja, “nakačenost” na neke stvari u životu nanosi bol. Ulažemo užasne napore da to očuvamo, što je totalno pogrešno. Ljudi se vežu za novac, moć, izgube osjećaj za stvarnost, i misle samo o toj jednoj stvari koja je njima važna. Naši političari u zadnjih deset godina očit su primjer vezanja za moć, od kojih su neke teze kojima su je branili bile upravo psihijatrijski slučaj.
NACIONAL: Zašto ste napustili excalibur? Počeli ste s njim zbog bolesti. – Excalibur je za nekoga tko se želi baviti “svjesnošću” dobar početak. Excaliburom se počne promatrati ono što se događa u njemu. To su naši loši osjećaji. Imamo loše osjećaje koje smo pokupili iz iskustva, života, od roditelja. Nas se samo puni programom, mi smo programirani da na ovu kulturu reagiramo ovako, na onu onako, na nacionalnost, politički program, religiju, i sad se radi o tome da osvijestimo što radimo, da se riješimo negativnih stavova. Uključuje i meditaciju, i poznavanje mantre. Ja sam se doista počeo time baviti zbog bolesti, poslije mi je to prešlo u strast.
NACIONAL: Bolujete od Chronove bolesti, neizlječive bolesti crijeva. Napadi su bolni, nekoliko ste puta operirani, a operacijama se svaki put ukloni dio crijeva. Bolest se ne može liječiti, ali discipliniranim ponašanjem mnogo se da učiniti. Vi, vidim, pušite. – Više sam godina dobro. Moram se jako zdravo hraniti, paziti na jako puno stvari, pa volim reći da je cigareta jedini porok koji mi je ostao. Jedem nešto što bi se moglo nazvati klasičnom dalmatinskom kuhinjom, sve lešo, samo određeni tipovi povrća, ništa na masti, nikad pečeno, pohano. Jedem piletinu, teletinu, bijelu ribu, krumpir, mrkvu, špinat, blitvu, brokulu. Nikad ne jedem po restoranima. Vješt sam kuhar, baš sam zbog bolesti naučio sam kuhati. Ali ne mogu se riješiti pušenja. Možda odem u ovu školu nepušenja, s Hloverkom Novak-Srzić. Htio bih prestati.
NACIONAL: Kad već spominjete Hloverku, jedno ste vrijeme početkom 90-ih zajedno vodili vijesti. – Netočno! Svi mi to uvijek govore, nevjerojatno! Merlić je vodio s njom emisiju. Dnevnik smo vodili Saša Milošević i ja.
NACIONAL: Kad vam netko hoće postaviti neugodno pitanje, postavi vam pitanje o tom dobu, početku 90-ih i vašem novinarskom početku, kad ste bili dosta drukčiji nego sada. Mislim, malo bolji i veći Hrvat nego sad. – Kako drukčiji? To meni nikako nije jasno, što me se to pita? Ja samo u svakoj situaciji reagiram na svoj način. Što znači bolji i veći Hrvat? Za mene su to gluposti. Ovako: Kad sam se počeo baviti novinarstvom, bio je kraj 80-ih, bilo mi je jasno da je komunizam gotov, Jugoslavija gotova, a mnogi to nisu shvaćali. To je prva stvar. Mi Hrvati smo tad bili napadnuti, imali uzbune, prema tome, reagirao sam ispravno. Što sam trebao? Nastojao sam stalno raditi, za mene je to bio izazov, dok nisam vidio da mi se ne da raditi, trpio sam brojne cenzure, skidanja emisija, tako da je sve vrlo relativno. Mislim da sam uvijek bio i Hrvat, samo ne Hrvat po svaku cijenu. Moje “Latinice” iz ‘93., ‘94. imaju istu kritičnu notu prema Tuđmanu i njegovu poretku kao i sad. To ne znači da sam ja antihrvat, protiv Hrvatske, samo točno znam kakvu Hrvatsku želim. Ja sam hrvatsku državu želio od prvoga dana, to je razlika između mene i nekih ljudi s kojima sam danas u sukobu, koji su isključivi, a navodno demokratski orijentirani novinari i krugovi, koji su i dalje skeptični prema Hrvatskoj. Ja nisam, uz sve te kritike.
NACIONAL: Jesu li vam ta pitanja neugodna? Pa nije loša stvar promijeniti se, pogotovo nabolje. – Ne, nisu mi neugodna. Na tim se pitanjima vidi što znači gledati kroz formule. Oni koji mi prigovaraju da sam “dobro podnio” otkaz Saši Miloševiću, neka oni odgovore – što su oni napravili u toj situaciji? Gdje je tad bilo Hrvatsko novinarsko društvo, gdje su bili svi ti ljudi na televiziji? Ja sam tad bio obični mali novinarčić! U zadnjem broju Nacionala i drugdje prigovara mi se da sam izvještavajući iz ratnog Siska izdiktirao listu Srba za odstrel. Kad je bio napad na Svjetski trgovački centar, za tri dana objavili su imena terorista iz aviona. Tko se iz tog kruga ljudi pita zašto je Ninoslav Pavić mene na prijevaru doveo, zajedno s 50 ljudi, u Mrežu, koja je bila politički projekt? Nego se još mene napada zato što to spominjem.
NACIONAL: Koja je vaša najveća novinarska pogreška? – Ne znam. U svakoj pogrešci ima nešto dobro. Smatram da sam možda pogriješio što sam prešao s HTV-a na Mrežu. Uvukao sam se u politički projekt. Dobra strana je bila da sam sve vrijeme radio, što na HTV-u u doba čelične cenzure ne bih mogao. Ili to što sam bio u ratu. Vidio neke loše stvari, poslije sam radio na tome da se to sve popravi, pitanja demokracije, ratnih zločina. Nastojim biti na strani slabijega, naučio sam da biti na strani slabijega teško može biti pogrešno. I nastojim biti konzistentan.
NACIONAL: Dok ste studirali, bili ste sekretar partijske organizacije na Fakultetu političkih nauka. Što ste morali napraviti da biste to postali? – Ništa. I ništa nisam radio. To je već vrijeme totalnog raspada, potkraj 80-ih, 1989. sam diplomirao. Mene su primili u partiju još u srednjoj školi, iako sam bio jedan od lošijih učenika, u toj fazi. Obično su primali odlikaše. To je bio već totalni cirkus. Ali danas je to kao da pitate – zašto si bio u Jugoslaviji? Bio je takav društveni sustav… Sad se prečesto naknadno moralizira, umjesto da se reagira na konkretnu stvarnost. Bio sam, i što sad. Bio sam i u pionirima. Ali ja sam bio i svećenik kad sam bio mali! Baš sam htio. Dobar dio djetinjstva proveo sam kod bake i djeda na Braču. I tamo su svi moji baš onako vjernici, mene je ta mističnost crkve kao dijete fascinirala. Bio sam se baš zapalio, ali glupo je izvlačiti iz toga neke zaključke. To su sve bile stvari “na putu”.
NACIONAL: S novinarstvom ste počeli rano, sa 16 godina bili ste dopisnik Slobodne iz Šibenika. – I pisao na stotine članaka. Novinarstvo mi je bilo već zapisano. Iako nisam znao da ću završiti na televiziji, dok nisam došao na audiciju na drugoj godini faksa. Primili su me. Čini mi se da bih i danas mogao bez televizije. Bio sam u nekim fazama kad nisam ništa radio, i to je bilo korisno, jer sam naučio da mogu i bez toga.
NACIONAL: Čime ste se bavili kad niste radili? Novinari tad obično malo pošemere. – Da, to je istina. Ostao sam bez posla zahvaljujući svom bivšem gazdi Ninoslavu Paviću. S jedne strane to je bilo grozno, ali s druge, to sam iskoristio za rad na sebi, na samoću, ono što se u meni događa. To je također vrlo korisno. A bilo je i smiješno. Bilo nas je više koji smo ostali bez posla, svako jutro smo išli u grad, glumili da nešto radimo, sjedili u kafiću, u “Orijentu”, pravili projekte, obijali sva moguća vrata, ali nijedna međunarodna organizacija, nitko nam nije omogućio da to radimo. Ne i ne, kao da nas je netko začarao. Poslije smo vidjeli da su naredbe dolazile od jedne osobe. Tako je to trajalo mjesecima, a onda mi se dan sveo na to da sam se probudio, sjedio tri sata u kafiću, došao doma, gledao televiziju, čitao… Energija s kojom u zadnje dvije godine radim iz tog je vremena.
NACIONAL: Tako se vjerojatno oblikovala i vaša današnja životna filozofija. Kako bi se ona mogla sažeti? – Čovjek treba raditi posao koji voli, treba mu nešto da ima za jelo, da ima gdje prespavati, a sve ostalo nije nužno. Ne trebamo previše ovisiti o tuđim mišljenjima ili taštini. Kad vidiš svoju sliku na ekranu, u novinama. Nekad mi je to bilo važno, nisam mogao nadjačati taj ego. Čovjek se zaljubi u svoju sliku, misli da je jako važan, iznervira se ako mu izađe loša kritika, super mu je ako je dobra. Stalno te oscilacije, ja sam se strašno nervirao, to me užasno boljelo. Danas pokušavam imati podjednak emotivni odnos prema dobroj i lošoj kritici i raditi dalje svoj posao. Jedino, još uvijek nisam imun na nepravde.
NACIONAL: Vjerojatno mislite i na svoj ugovor s Mrežom i svojih 500.000 DEM koje vam duguju. U kojoj je sad fazi na sudu vaša parnica? – Riječ je o glavnici od 360.000 DEM, kamate sad nisu bitne. Budući da u zadnjem Nacionalu piše da je odvjetnik Željko Olujić, moj odvjetnik, suspendiran, ne znam ima li to veze sa mnom ili s Feralom. Nadam se da ga nisu suspendirali zato što ja imam nastavak sudske parnice s Pavićem. Vidite kako se to sve isprepliće. To je sve tako smiješno!
NACIONAL: Što je povezalo vas i deklariranog desničara Željka Olujića? – Koliko god se u političkim stajalištima razilazimo, mislim da na sudu dobro argumentira stvari. U životu se događaju kombinacije koje se ne mogu strpati u formule.
NACIONAL: Tko su vaši roditelji? Koje su bile obiteljske vrijednosti s kojima ste odrasli? – Moja mama Jelenka je s otoka Brača, iz Pučišća, iz konzervativnije katoličke obitelji. Ali bili su antifašisti, partizani. Otac Jerko mi je baš iz partizanske obitelji. Mama mi je medicinska sestra, roditelji su se upoznali u bolnici Brestovac na Sljemenu gdje je moja mama kao mlada djevojka radila. Moj otac je studirao u Dubrovniku, razbolio se od tuberkuloze i došao u Brestovac. Tu su se zaljubili, vjenčali, otišli živjeti u Vodice i radili su u jednoj tvrtki koja je, kao i mnoge hrvatske tvrtke, propala u privatizaciji. Moj je otac bio jedan od vodećih turističkih djelatnika na tom području, u Vodice je ugradio svoj život. Iz manje-više poznatih razloga, svugdje istih, početkom 90-ih dobio je otkaz. No sad je u mirovini. Mama je također u mirovini, imam sestru Maritu koja ima dvoje djece, treće je na putu, a ona i njezin muž Goran bave se ugostiteljstvom u Vodicama.
NACIONAL: Do čega se u obitelji držalo? – Kod mene stalno postoji ta neka dvojnost, jedan dio obitelji vezan uz crkvu, a drugi onako ljevičarski orijentiran, tako da bih mogao reći da u sebi imam i jedno i drugo, odnosno – ne vidim u čemu bi tu bio sukob. To je isto – boriti se za slabije, imati čovjeka u centru, a fanatizam i isključivost postoje i u jednoj i u drugoj priči. Roditelji su me učili da radim, kad sam završio sedmi razred, prao sam čaše, bio konobar preko ljeta, i sestra i ja. Nikad se nismo baš ono odmarali. Rad, poštenje, tolerancija usađeni su u mene kao velike vrijednosti.
NACIONAL: Koliko ste danas povezani s njima? Navodno je vaša veza s majkom vrlo jaka. – Roditelji su se prema meni ponašali onako kako su me učili. Ja radim ono što želim, s konzekvencama. Često mi savjetuju, pogotovo mama, mama me često pita ono što ste me i vi pitali, što ja od svega toga imam, od tog silnog angažmana i polemika? Savjetuju mi da više mislim na sebe, ali ja imam svoj put, teško je mene ukrotiti, i meni samom, a pogotovo drugima. Ali što god se događalo, uvijek su uz mene.
NACIONAL: Sada ste 20 godina u novinarstvu: iako su vam liječnici davno savjetovali da se zbog zdravlja okanite novinarstva, vi kažete da na to i ne pomišljate. – Svaki put kad završim u bolnici oni se ljute i viču na mene, i to mi je već neugodno.
NACIONAL: Je li istina da vam je upravo Jasna Ulaga Valić jednom spasili živu glavu kad vas je uhvatilo krvarenje, a vi ste čekali zadnji čas za odlazak u bolnicu? – Da, jer kod mene je bilo dosta tih zdravstveno kriznih situacija. A to nije čudo jer Jasnu Ulagu-Valić znam otkad je došla na televiziju, potkraj 80-ih, tako da su moji odnosi s njom uvijek bili prijateljski. Radila je za neke moje emisije “Slikom na sliku”, za “Latinicu”, u ratnoj situaciji smo radili zajedno i bili smo dosta bliski prijatelji. Tako da se moj odnos s njom samo nastavlja. Ali htio sam reći da i dalje mislim da Chronova bolest nema veze s novinarstvom. Ja sam je dobio s 20, kad nisam bio aktivno u novinarstvu. To je bolest današnjice, moderna bolest. Puno je više ima u Americi, prema istoku manje. A ja sam sad u godinama kad bolest pomalo jenjava, ako se kontrolira. Ja sam mnogo izgubio jer nisam znao ništa o toj bolesti, bitno je ići odmah u bolnicu, što ja nisam radio. Stvorili smo udrugu oboljelih od Chronove bolesti koja će uskoro biti primljena u europsku asocijaciju. Svake je godine u Hrvatskoj 300 novih oboljelih. A edukacija je tu jako važna, treba se sprijateljiti sa svojom bolešću. Zato radim “Latinice” o zdravstvu tako često, i to su najgledanije emisije. Nakon “Oluje nad Krajinom”, koja je bila najgledanija od svih.
NACIONAL: Poznati ste po tome da su vam najbolje prijateljice žene, s kojima se intenzivno družite i dijelite i dobro i zlo. Što vas povezuje? – Posao, ili sada ili prije. Ponekad smo cijelu noć na telefonu. U novinarstvu je teško sačuvati dio života samo za sebe, ne samo ja nego i ovi ljudi koji rade kod mene, na manje teškim poslovima.
NACIONAL: Neko vrijeme bili ste nerazdvojni s Tanjom Torbarinom. Što vas je povezalo, što razdvojilo? – Što da kažem? O prijateljima sve najbolje.
NACIONAL: Kakve priloge očekujete od nove suradnice Branke Slavice, djevojke osumnjičenika za ratne zločine Mirka Norca? – To što je ona kod mene samo pokazuje da nisam predvidljiv. Ja sam je odabrao, na nečiji gotovo slučajan prijedlog. Bio sam u situaciji da moram nekoga odabrati, ona slučajno ima taj konjunktivitis i željela bi se posvetiti reporterskom poslu. Ja sam s njom puno prije radio, ona je željna reporterskog rada i ja sam siguran da će to biti jako dobro. To što se uz nju stalno po novinama veže ime jednog čovjeka ništa ne govori o njoj kao novinarki.