Ivica Kostelić i Zrinka Ferina“Ajmo prvo nekaj jesti!” kazao je Ivica Kostelić čim me prošlog četvrtka kasno poslijepodne ugledao ispred obiteljskoga stana u Medvedgradskoj ulici. Noć prije vratio se iz Londona gdje je sa sestrom Janicom i djevojkom Caroline Lalive bio u trodnevnom posjetu polusestri Hrvojki. Već idućeg jutra otputovao je u Klagenfurt na primanje u sjedište Hypo Alpe-Adria-Banke, jednog od sponzora Skijaškog saveza, a odmah nakon toga u Umag na dodjelu nagrada hrvatskog skijaškog kupa. Jedinu slobodnu večer u Zagrebu odlučio je provesti sa mnom. Iako je bio jako gladan nakon treninga, bez oklijevanja je pristao prije večere povesti me u razgledavanje nove kuće u Gračanima u koju će se obitelj Kostelić preseliti ujesen. “U kuću ne možemo jer vlasnici još žive u njoj, ali možemo je razgledati izvana”, upozorio me. Kad smo se našli pred dvokatnicom svjetloplave fasade što će mu uskoro postati novi dom, činilo mi se kao da ga selidba zapravo uopće ne veseli. Više od same kuće očarao ga je široki pogled na obronke Medvednice koji se odande pruža. Sretan zbog toplog vremena i sunca koje mu je nedostajalo za kratkog posjeta Londonu, kazao je kako nikad ne bi mogao živjeti nigdje drugdje osim u Hrvatskoj. “Ma koji London, Zagreb je zakon! Napravljen je po mjeri čovjeka, iz Zagreba sam od kuće za dva sata na moru, tri sata vožnje od glečera. Sljeme mi je na dvadeset minuta od kuće, a kad se preselimo, bit će mi još bliže. Nije istina da nema ljepših mjesta na svijetu, ali toliko lijepih mjesta na tak’ malom prostoru nema nigdje”, govori Kostelić i objašnjava kako često hvale te krajeve kad je u inozemstvu. “Ma, pokušavaju mi prodat’ kak’ je to nekaj jako dobro. Čuj, ja sam iz Hrvatske, nemreš ti meni niš’ prodat’. Mene kao prvo zanima imaju li dobrog kruha, drugo, može li se piti voda iz pipe, je li zrak dobar, možeš li pecati ribe a da ih ne moraš vraćati u vodu jer su zagađene. Nije životni standard lova – ovo je životni standard! Životni standard se sastoji od tri stvari: vode, hrane i zraka.”
I njegovoj se djevojci, američkoj skijašici Caroline Lalive, Zagreb svidio. Pitam Kostelića kako to da je odlučio pozvati je u Zagreb, na Ski gala party, gdje su svima spremno pozirali zajedno i priznali da su u vezi. “Moramo se nekak’ viđati!” Kratko, ali bez nelagode mi odgovara i priča kako ju je proveo zagrebačkim središtem, odveo na Gornji grad, pa na Sljeme i da su planirali otići na Medvedgrad, ali nisu stigli.
Ivica Kostelić na povratku iz Londona, gdje je s djevojkom Caroline Lalive i sestrom Janicom bio kod polusestre Hrvojke, a prije puta u Klagenfurt i Umag, jedinu slobodnu večer u Zagrebu proveo je s novinarkom Extre! koju je najprije odveo do svoje nove kuće, zatim na večeru i na kraju na borbu mačevima Sjedamo u automobil pred novom kućom obitelji Kostelić i dogovaramo se kamo ćemo na večeru. Ivica Kostelić najviše voli jesti tjesteninu, kad je u Zagrebu najčešće ode u “Baschieru 2”, no ja imam drugi prijedlog. Kad smo već u Gračanima, predlažem mu fuži s tartufima u obližnjem restoranu “Kod Pavela”, kako bismo ostali što bliže Sljemenu. Želim mu ispuniti želju za koju znam već neko vrijeme. Naime, svaki put kad bih srela njegova oca, pričao bi mi kako je Ivica opet bio na Medvedgradu, ali nije uspio ući u dvoranu s viteškim oklopima i mačevima. Večeras ćemo mu to omogućiti.
Ulazimo u restoran. Iako su poznate osobe česti gosti, konobari ne kriju oduševljenje pojavom Ivice Kostelića. “Da čestitam prvaku”, govori konobar koji će nas posluživati cijelu večer i pruža Kosteliću ruku. Sjedamo za stol na terasi, i Kostelić s punim povjerenjem u moj odabir naručuje fuži s tartufima. “Zelenu salatu i puno kruha”, dodaje, te odlazi oprati ruke. Dok čekamo hranu, konobar donosi svijeću na stol, spušta se večer, atmosfera je vrlo romantična. Ivica Kostelić odlično je raspoložen i opušten, iako nikad do kraja. Otkad ga poznajem, svaki put mi se čini kao da, dok razgovaramo, na umu ima najmanje jednu brigu. Kao da razmišlja daleko unaprijed i istodobno u aktualnom razgovoru sudjeluje svim srcem. A s njim se zaista i naizgled beznačajne teme mogu pretvoriti u filozofske rasprave. Dok čekamo hranu komentiramo Ski gala party, njegov rockerski nastup i striptiz Janičina trenera Slavena Petrovića. “Za to nije znao nitko osim mene i njega”, govori Ivica i nastavlja: “Kak’ je on svirao harmoniku, nekoliko smo dana vježbali doma i tad smo odlučili napraviti neku zezanciju.”
Priča sa striptiza nekako logično skreće u smjeru hrabro otkrivenog dekoltea Nike Fleiss. “A, dobra je bila Fika!” iskreno će Kostelić, a na moje čuđenje kako je uopće uz vlastitu djevojku uspio vidjeti Nikin dekolte, samo se mangupski nasmijao, što sam protumačila kao: “pa gledanje je dopušteno”. “Znaš da smo snimili album?” govori Kostelić ponosno. “U samo dva dana snimili smo 14 pjesama, kaj to nije rekord?! Kaj je najbolje, nismo snimali po cijele dane nego sam morao ići i na treninge”, kaže i priča mi kako je izgledalo raditi u studiju kod Janka Mlinarića Troolog. “Svirali su Trooly, Vedran Božić, Pišta, još neka moja dva-tri frenda te ja na gitari i kao vokal. Moramo još dosnimiti prateće vokale, napraviti miks, tak’ da ne znam kad će to biti gotovo.” Kako će se zvati album, pitam. “Bumo vidli”, kaže i, dok se baca na košaricu s kruhom, dodaje da ne zna hoće li album uopće biti u prodaji. “Mmmm, kruh! Toga nema u Americi!” U hranjenju ga prekida žena srednjih godina koja je s društvom upravo završila večeru i samo želi pružiti ruku Ivici Kosteliću. Pristojno se rukuje s njom, doima se kao da mu je slava već postala dio svakodnevice. Pitam ga je li svjestan kako se dogodila jedna velika promjena od našeg zadnjeg intervjua koji smo radili sredinom veljače u Wengenu. Postao si jedan od najpoželjnijih frajera u državi – govorim mu, na što je prasnuo u urnebesan smijeh. “Molim!? Strašno.” Sad mu je možda čak i malo nelagodno, ali nije zbunjen. Čini mi se da se, iako to nikad ne bi priznao, naučio nositi s takvim imidžem. “Ne znam ništa o tome”, trudi se on zanijekati svoj status među djevojkama. A za kim je onda cijeli razred iz medicinske škole trčao po Zvijezdi?! – provociram ga jer sam se sjetila kako mi je prije nekoliko dana priznao da su po povratku s Olimpijade Janica i on krenuli na trening, počeli su trčati od svoje kuće prema Mihaljevcu kadli je cijeli razred djevojaka iz obližnje srednje medicinske škole pojurio za njima. Ivica Kostelić bio je meta medicinarki pred kojima se dao u panični bijeg, što je nalikovalo sceni iz “Monty Pythona”. “Ma ja sam isti kao i prije. Zapravo me čudi kad mi ljudi prilaze i govore mi kak’ sam super, kad sam isti ko i prije”, govori Kostelić uzimajući pribor za jelo u ruke jer su upravo stigli fuži s tartufima. Kaže da mu se jako sviđa taj istarski specijalitet i nastavlja kako je nakon ove skijaške sezone malo zadovoljniji sa sobom. “Uspio sam napokon jednu sezonu napraviti do kraja, ostati zdrav, sretan sam zbog toga.” Na Olimpijadi je, kaže, bio u dobroj formi. “A ono je bila nesreća”, kaže misleći na nedovršenu vožnju slaloma. “Bilo mi je teško. Najteže mi je bilo prvih pola sata nakon toga”, govori Ivica Kostelić dok mi glavom prolaze scene njegove druge vožnje slaloma, uzbuđenja pred ekranima, brojenja stotinki i sulude nevjerice u trenutku kad je promašio treća vrata prije cilja. “To je pogreška koja mi se događa četiri-pet puta godišnje. Prije Olimpijade to mi se dogodilo na treningu, drugi dan poslije pobjede u Adelbodenu. Otad još ni jednom nisam zahaklal. Malo je visila staza i pri ulasku u zavoj trebalo se malo više korigirati. U pitanju su centimetri. Bila je to nesreća.” Kažem mu da je sve odlično podnio, da me zadivilo njegovo držanje na dočeku u Zagrebu. “Bilo mi je puno lakše kad sam došao u Zagreb i kad su mi ljudi bili fakat velika potpora. Još na aerodromu su mi prilazili i govorili da im je žao zbog toga. Suze su mi išle tada kol’ko sam bio dirnut.”
Uz večeru Kostelić pije gusti sok od banane. Kaže kako, osim u rijetkim prilikama kad popije čašu vina, alkohol ne pije. Ne pije ni kavu, o pušenju da i ne govorimo. Pitam ga bi li mogao biti s djevojkom koja pije alkohol, puši, želi izlaziti u klubove i kafiće, koja nije asketska sportašica. “Ne”, kaže mrtav ozbiljan. “Ne. Nemrem predugo biti ni u društvu s takvim ljudima. Mogu mi biti frendovi, ali ne bih mogao živjeti s nekim tko puši i pije kavu.”
Dok Kostelić za desert naručuje dubrovačku rožatu pričamo o Londonu i kaže mi kako je tamo kupio puno knjiga o Drugom svjetskom ratu i da je njegov tata rekao kako će ih odmah početi prevoditi kako bi prijevode mogao objaviti. Zanima me zašto ga Drugi svjetski rat toliko fascinira. “Pazi, to kaj se tada dogodilo, to je neponovljivo, čista znanstvena fantastika. Možeš zamisliti prizor napada na Englesku i 1400 njemačkih aviona u zraku. Znaš ti kaj je to? To izgleda točno ko ‘Ratovi zvijezda’. Ako ih je 500 branilo London, to je bilo oko 2000 aviona na 200-300 četvornih kilometara. Nekako smo s Drugoga svjetskog rata preko Bin Ladena, o kojem Ivica nije želio pričati, došli do sponzora koji se, kaže on, sad sami nude. “Nemrem reći da mi novac nije važan, ali se skijanjem ipak bavim iz ljubavi a ne zbog novca. Tak da mi je svejedno imam li velike ili male sponzorske ugovore. Važno je da imam za cijelu sezonu plaćene treninge, da ne moram misliti hoću li dobiti opremu nego da se mogu koncentrirati samo na treninge. Više od tog mi ne treba.”
Pitam Kostelića kakav je bio skijaški uspon njegove djevojke, Caroline Lalive. “Ona je rođena u Švicarskoj jer joj je stari Švicarac i tamo je počela skijati. Dosta rano su skužili da je talentirana, već sa 12 godina natjecala se na dječjim utrkama u Europi. Njezina familija se ‘95. preselila iz Kalifornije u Colorado da bi ona mogla skijati.”
Teško da se ičiji put do vrha može uspoređivati s onim Kostelićevih, no Ivica Kostelić kaže kako o tome ne razmišlja dok gleda druge skijaše s kojima dijeli pobjednička postolja. “Svi smo isti kad smo na postolju, svi dižemo ruke u zrak i ljudi koji nas gledaju ne moraju znati da je svatko od nas imao drukčiji put. Moj teži put mene samo može činiti zadovoljnijim i čovječnijim.
Siromaštvo je prilično neponovljiva stvar, iz toga dosta naučiš, ali nadaš se da tvoja djeca neće prolaziti isti put. Bogati ljudi misle da sve mogu kupiti, ali, stari, ti ne možeš kupiti siromaštvo. Ernest Hemingway može glumiti ribara na Kubi, ali pravi ribar je onaj koji nema ništ’.”
Večera nam se uz razgovor oduljila i Kostelić je počeo pokazivati prve znakove umora. Stoga mu konačno otkrivam ideju o odlasku na Medvedgrad i razgledavanju viteških oklopa i mačeva, za što sam (zlo)upotrijebila svoje obiteljske veze. Iako umoran, Ivica je znatiželjan i 15-ak minuta kasnije već smo na Medvedgradu. Mrkla je noć, vjetar je jak ali nevjerojatno topao a pogled na svjetla Zagreba zaustavlja dah. Jedini smo posjetitelji na Medvedgradu. Najprije nam otključavaju kulu koja je uređena kao muzej. “Tu nikad nisam bio”, govori Kostelić, a zatim iznenađeno zastaje pred geografskom kartom koja slikovito prikazuje tijekove vojnih akcija “Bljesak”, “Oluja”, “Maestral” i “Južni potez”. “Tu sam bio kad je počela ‘Oluja’”, govori on pokazujući prstom na Mljet i detaljno se prisjeća što je radio dan prije “Oluje”. Imao je tada 15 godina. Među fotografijama iz rata zaustavlja se pred onom razrušenog Vukovara. “Tu sam živio do 1987. jer su mama i tata u Vukovaru igrali rukomet”, kaže dodirujući fotografiju. “U Vukovaru sam proveo predškolsko doba i prva dva razreda osnovne škole i mogu ti reći da mi je to bilo najsretnije razdoblje u životu”, priča mi dok se penjemo kulom i razgledavamo povijesne eksponate: repliku Bašćanske ploče u pravoj veličini, slike grofova, kraljeva, srednjovjekovni nakit, karte povijesnih bitaka. Na vrhu kule, Kostelićev se pogled zakovao za noćnu panoramu Zagreba. Vedra je noć i vidi se čak i rafinerija Sisak. “Ovamo moraš dovesti Caroline”, govorim mu, a njegov sjetni izraz lica dokaz je da mu ona već nedostaje.
Nakon kule odlazimo u dvoranu s oklopima i mačevima koje je dosad Kostelić toliko puta gledao samo izvana. Čovjek koji je očaran srednjim vijekom i vitezovima našao se u prirodnom okruženju. Pitam se kako bi čuvari reagirali da je itko drugi poželio s izloženog oklopa viteza skinuti kacigu i staviti je na glavu, ali Ivici Kosteliću bez razmišljanja sve dopuštaju. Nisam ga dugo trebala nagovarati na dvoboj mačevima. Čak mi je u maniri pravog viteza, prepustio da prva izaberem mač. Sasvim slučajno uzela sam onaj koji se njemu najviše svidio i mačevalački je dvoboj počeo. Samo da se zna, iako stari, mačevi su pravi i oštri.
Iscrpljeni nakon dvoboja odlazimo s Medvedgrada. Kostelić tijekom vožnje do grada pokušava sakriti pospanost. Pitam ga je li istina ono što pričaju najbliži mu suradnici, da ima razvijenu tehniku za brzo uspavljivanje i da ako legne u devet, u devet i tri minute već spava dubokim snom. “Ma da?! Jedino ako sam jako umoran. Inače se polagano uspavljujem. Ako puno razmišljam o nekom problemu, onda teško da uopće mogu spavati. Baš sam proučavao to spavanje i skužio da prvo čega se ujutro sjetim su zadnje misli kojih sam bio svjestan pred san.”
Sjeća li se snova? “O da. Uglavnom ih se sjećam i uglavnom su dobri”, kaže i pokušava se sjetiti što je posljednje sanjao. “Fora mi je kaj u snovima nikad nemreš poginuti. Ganjaju me neki tipovi, dođem na rub nečega i sjetim se – ok, sanjam – i skočim. Padnem u kanjon, odbijem se ko loptica i idem dalje. Niš’ mi ne bude, samo se moram sjetiti da sanjam.”
Već smo stigli pred zgradu u Medvedgradskoj, ali ne rastajemo se još jer se sjetio: “Jako često sanjam da mogu disati pod vodom. To mi je najjača furka. Radije bih da mogu u stvarnosti disati pod vodom nego letjeti. Moj stari stalno veli da sanja kak’ leti, ali ja ne. Ja samo sanjam da dišem pod vodom, ljudi dolaze i ja im govorim – probajte, jednostavno je, samo udahnite i izdahnite, a oni se ne usude probati. Objašnjavam im da samo moraju doći pod vodu i disati a nitko mi ne vjeruje.”
Zaželjeli smo si laku noć. Ivica Kostelić uvijek me uspije zbuniti svojom jednostavnošću. Sad me k tome još ostavio i zamišljenu nad značenjem tog sna.