“Nedjeljko Fabrio poslao je Švedskoj akademiji pismo kojim je nekoga, naravno da je tajna koga, predložio za Nobelovu nagradu u godini 2002. Na taj prijedlog dobio je naše uobičajeno pismo zahvale, kakvo šaljemo svim predlagačima, kojim Nedjeljka Fabrija obavještavamo da smo prihvatili njegov prijedlog za kandidaturu. To je pismo koje je izišlo u hrvatskim novinama. To što je g. Fabrio krivo shvatio pismo, te ustvrdio da je time potvrđeno da je on sam kandidat za Nobelovu nagradu, njegov je problem”, rekla nam je u ponedjeljak Carola Hermelin, pomoćnica tajnika Nobelova komiteta.

Fabrijevo obrazloženje Nisam nikoga predložio za Nobela, pa je jasno da sam, kad sam dobio pismo Nobelova komiteta, pomislio da je riječ o mojoj kandidaturiNazvali smo je nakon što je u novinama od ponedjeljka, ovaj put s Fabrijeve strane, objavljen novi prilog toj raspravi, kojim je desetak dana stara priča o Fabriju koji je “već pola godine kandidat za Nobelovu nagradu” nastavljena.

Nedjeljko Fabrio poznati je hrvatski pisac, objavljuje već 40 godina, dobitnik je mnogih i prestižnih hrvatskih književnih nagrada, prošlogodišnji dobitnik Herderove nagrade koja se dodjeljuje u Beču; najpoznatije mu je djelo “Jadranska trilogija” koju čine “Vježbanje života”, “Berenikina kosa” i, najnoviji roman, “Trimerion”, za koji je prošle godine dobio nagradu “Gjalski”. Intervjui koje je u zadnje vrijeme davao govore o njegovu nezadovoljstvu tretmanom koji je u hrvatskim medijima dobio njegov prošlogodišnji Herder, a i njegov književni rad zadnjih godina.

U nezainteresiranosti “visokotiražnih medija” za svoj slučaj slutio je “lobistički pritisak”. Bio je uvjeren da je njihov “bijes” navukao bečkom nagradom: “još mi ni Herdera nisu oprostili”, rekao je u intervjuu Vjesniku. Iako je očekivao da obznanom njegove stockholmske kandidature taj bijes medijskih “apologeta zla i potvore” postane još i veći – priopćio je novinaru “Vijenca” da je Nobelov kandidat. Pretpostavio je da je nominacija “došla iz inozemstva”. Vijest o nominaciji priopćio je upravo u vrijeme polemike o važnosti nagrade talijanske književne nagrade Grinzane-Cavour koju je tada dobio Miljenko Jergović.

Dakle, sve je počelo intervjuom Nedjeljka Fabrija u “Vijencu” od 23. siječnja 2003. u kojem je u jednoj rečenici spomenuo da “je kandidat” za Nobelovu nagradu, o čemu ”šuti već mjesecima”. Kao dokaz svoje kandidature, priložio je pisamce Švedske akademije na engleskom, koje kaže: “The Swedish Academy gratefully acknowledges the receipt of your nomination for the current year’s Nobel Prize in Literature”.

Ma što pisamce značilo, Fabrio, kao čovjek čije riječi imaju veliku javnu težinu, odmah je, kao “hrvatski kandidat za Nobela”, dospio na prve stranice novina, postao prvom vijesti televizijskog i radijskog dnevnika. No, kandidatovo zadovoljstvo uskoro je pomućeno. Novinari Jutarnjg lista nazvali su u Nobelov komitet u Švedskoj, i dobili informaciju: Ono što je Fabrio dobio, i publicirao u Vijencu, samo je zahvala za njegov prijedlog “jednog književnika” za Nobelovu nagradu, a ne dokaz njegove kandidature.

Nakon toga, Fabrio je u ponedjeljak reagirao na jednu nedoumicu izrečenu u spomenutom tekstu – koliko je stara zahvala Švedske akademije? Naime, u tekstu u Jutarnjem se sugeriralo da je Fabrio nekoga predložio za Nobela početkom devedesetih kad je bio predsjednik DHK te da je zapravo riječ o staroj obavijesti iz Švedske koju je on sad predočio javnosti kao dokaz svoje kandidature. Tako je u ponedjeljak objavljena njegova Izjava, i priložena koverta, kojom dokazuje da mu je pismo iz Švedske akademije poslano 2. travnja 2002. godine. Fabrio, pak, tvrdi da on lani nije predložio nikoga.

Datirana omotnica međutim ne kazuje ništa o meritumu stvari, samo ga zamućuje – je li, ili nije, Fabrio kandidat, i je li ikad bio, za Nobelu nagradu.

Štoviše, najnezgodnija po Fabrijevu tvrdnju da je “kandidatom za Nobelovu nagradu” je činjenica da je uopće, ikada, primio ikakvu obavijest od Švedske akademije! Ta ustanova, naime, po svojim strogim pravilima, “nikada, baš nikada ne obavještava eventualne kandidate za Nobelovu nagradu da su to postali”, kako kaže Carola Hermelin.

To su proceduralno pravilo novinari, a vjerojatno može i eventualni kandidat za Nobelovu nagradu, dobili, odnosno provjerili telefonom.

Oprezniji bi kandidat za Nobelovu nagradu, također, obratio pozornost i na sadržaj pisamca otisnut na 4 jezika. Sadržaj poruke na engleskom jeziku – objavljene i u “Vijencu” – doista se može shvatiti dvojako: kao potvrda da je primalac postao kandidatom za Nobelovu nagradu, ali i da je prihvaćen njegov prijedlog da kandidatom postane netko drugi. No, zahvala ispisana na španjolskom, njemačkom i francuskom jeziku ipak je određenija, pa bi se mogla prevesti kao: ”Švedska Akademija sa zahvalnošću potvrđuje primitak vašeg prijedloga za ovogodišnju Nobelovu nagradu”. Na španjolskom glasi: “Mediante la presente la Academia Sueca acusa recibo de su propuesta para el Premio Nobel de Literatura del ano an curso. Agradeciendole su interes, se despite atentamente.” “Die Schwedische Akademie bestatigt dankend den Empfang Ihres Vorschlags”. “Avec ses remerciements l’Academie Suedoise vous accuse reception de votre proposition pour le Prix Nobel de Litterature de l’annee en cours”; “Avec ses remerciements l’Academie Suedoise vous accuse reception de votre proposition pour le Prix Nobel de litterature de l’annee en cours”.

Osim što ništa bitno ne objašnjava, koverta s datumom 2. travnja 2002. unosi novu nedoumicu: Je li Nedjeljko Fabrio doista nekoga kandidirao za Nobelovu nagradu 2002. – kako to tvrdi Švedska akademija? Ili nije, kako to sam kaže.

“Ma molim vas, pa koga bih ja predlagao, ja sam svoj mandat u DHK završio 1994.,” rekao nam je Fabrio u razgovoru za Nacional, dodavši da nikada u životu nije vidio ni takvo “pismo zahvale”. “A bio sam 6 godina predsjednik Društva hrvatskih književnika, pa bi bilo logično da sam takvo pismo vidio barem jednom godišnje. Ali, nisam nikad u životu”, kaže Fabrio.

Doista, švedska “zahvalnica”, za koju Carola Hermelin tvrdi da je “uobičajena”, da nije “ništa novo”, da je redovito šalju pošiljateljima prijedloga, nepoznanica je među hrvatskim intelektualcima. Potvrdili su nam to i drugi koji bi s njenim izgledom mogli biti upoznati: primjerice Slobodan Kaštela, tajnik HAZU i Slavko Mihalić, bivši tajnik Akademijina Razreda za književnost, koji nam je opisao proceduru kojom Akademija predlaže svog kandidata: Nakon službenog poziva Švedske akademije sastaje se razred za književnost, izabire hrvatski kandidat, jedan kritičar napiše obrazloženje, i to se šalje u Stockholm. Dosad smo predložili Krležu, Marinkovića, Tadijanovića, Vesnu Parun, a bio sam predložen i ja. Ne sjećam se da sam ikad vidio nešto poput pisma otisnutog u Vijencu.” Slično obrazloženje smo čuli i u DHK, uz dodatak da oni, barem zadnjih nekoliko godina, nikoga i ne predlažu.

Švedska strana priča izgleda sasvim drukčije: Carola Hermelin, iako nam nije smjela reći koga je Fabrio predložio, ipak nas je upoznala s nekim detaljima. Rekla nam je da postoje dvije vrste kandidatura: službena i spontana. Službeni poziv za davanje prijedloga šalje Švedska akademija. (Takav je, primjerice, maloprije spomenuti poziv koji prima HAZU, i na njega uzvraća svojim prijedlogom.)

“Kandidatura kojom je Fabrio predložio svog kandidata bila je spontana. Mi ga nismo pozvali da dade prijedlog, ali on je to učinio, a kako je on bio predsjednik Društva hrvatskih književnika, mi smo njegov prijedlog prihvatili”, nastavila je Carola Hermelin. Na našu primjedbu da Nedjeljko Fabrio 2002. nije bio predsjednik DHK, dopustila je mogućnost “neke greške u pismu nominacije”. “Ali kako smo mi pismo primili, a nominaciju prihvatili, mi smo ga o tome obavijestili. Ponavljam, pismo smo primili sada, odnosno kao nominaciju za 2002. godinu. Stiglo je vjerojatno 2001, možda 2002. godine, no to je u ovom slučaju nevažno”, rekla je Hermelin, napomenuvši kako je to sve što smije reći. Na našu molbu da provjeri godinu stizanja pisma rekla je da joj to nije dopušteno. “Cijela stvar je već otišla predaleko”, rekla je Hermelin, “a ja sam vam rekla i više no što sam smjela. Osim toga, kad netko nekoga predloži za nagradu, očekuje se da o tome šuti”, dodala je.

Na našu primjedbu da Nedjeljko Fabrio i ne tvrdi da je nekoga predložio, nego upravo obrnuto, to poriče, a tvrdi da je on sam kandidat za nagradu, na molbu da komentira njegovu tvrdnju, Carola Hermelin je rekla: “Možete napisati da to nije točno”.

No, Nedjeljko Fabrio ne odriče se lako svog Nobela. Iako je u razgovoru za Nacional na pitanje “Tvrdite li i dalje da ste kandidat za Nobelovu nagradu”? odgovorio manje ofenzivno no što su zvučali njegovi intervjui zadnjih dana . Rekao je, naime: “Ja u to ne ulazim, tu je pismo, pa neka svatko čita tekst kako mu je po volji”. Svoju “Izjavu” završava uvjerenjem da njegova kandidatura postoji, iako nikakve detalje ne zna. “Ne zanima me tko je i odakle mogao uputiti moju kandidaturu Nobelovu komitetu, niti bih o njoj mogao išta doznati, čak i kad bih to htio”, piše Fabrio u “Izjavi”.

Je li Fabrio kandidat za Nobelovu nagradu ne može trenutno odgovoriti nitko. Možda jest, no to je teoretska pretpostavka, koja je održiva samo zato što su u Nobelovu komitetu obavezni šutjeti. Možda su to “spontanom kandidaturom” postali i neki drugi hrvatski pisci, možda mnogi, ali im ne pada na pamet o tome govoriti. Iz dosad pokazanog i predočenog nema nikakva razloga vjerovati da Fabrio jest kandidat. Upravo obrnuto: na temelju predočenog on to sigurno nije.

Razgovor s pomoćnicom tajnika Švedske akademije uklonio je i jednu, čini se, široko rasprostranjenu i ugodnu, ali nažalost potpuno netočnu pretpostavku među hrvatskim književnicima, a koju je u intervjuu izrekao i sam Nedjeljko Fabrio: jednom nominiran, književnik ostaje u bubnju “godinama”.

“Ni slučajno”, rekla nam je Carola Hermelin. “Nominacija vrijedi samo jednu godinu”.

Dakle, čak i da je bio “kandidatom za Nobelovu nagradu” u 2002. godini, ta bi nominacija u toj godini i prestala važiti.