'TRI DOBA' redatelja Hsiao-hsiena HouaHrvatski filmoljupci došli su na svoje s još jednim odličnim izdanjem One Take Film Festivala koji je ugostio sjajnog snimatelja Christophera Doylea (najpoznatiji po suradnji s Kar-waijem Wongom) i ponudio niz delikatesa. Mogli smo vidjeti iznimno kvalitetan novi film vodećeg turskog autora Nurija Bilgea Ceylana “Klima”, te mini ciklus suvremenih omnibusa koje su potpisale filmske legende u rasponu od Kar-waija Wonga, Stevena Soderbergha i Michelangela Antonionija (“Eros”), preko Takashija Miikea, Fruita Chana i Chan-wooka Parka (“Tri... ekstrema”), do Ermana Olmija, Abbasa Kiarostamija i Kena Loacha (“Putne karte”), te Hsiao-hsiena Houa (“Tri doba”). Uz to, prikazana je i obnovljena verzija Antonionijeva klasika “Profesija: reporter”, filma koji je dugo bio izvan prikazivalačkog opticaja jer je vlasnik autorskih prava Jack Nicholson imao po tom pitanju neke svoje mušice. I dok su dojmovi s One Takea još vrući, stiže nova odlična vijest.

Na predstojećem zagrebačkom Human Rights Film Festivalu vidjet ćemo aktualnog dobitnika venecijanskog Zlatnog lava, “Mrtvu prirodu” uglednog kineskog sineasta Zhan-kea Jiae. Doista, kad je o festivalskoj ponudi riječ, Hrvatska se prometnula u središnju zemlju regije. Netko će spomenuti Sarajevo Film Festival, međutim ono što zajedno nude Pula, Motovun, Split Film Festival, Zagreb Film Festival, One Take, Human Rights i Queer Zagreb jače je od Sarajeva. Zapravo, jedini festival u regiji koji se može nositi s hrvatskom ponudom jest ljubljanski. Kako sam, kao član žirija međunarodne udruge kritičara FIPRESCI, bio na ovogodišnjem, 17. izdanju festivala, u prilici sam, a i (ugodnoj) obavezi, iznijeti dojmove.

Ljubljana International Film Festival, ili skraćeno LIFFe, začet je u trenucima izdisaja Jugoslavije, a s godinama je rastao i nudio sve atraktivniji program, načelno koncipiran po uzoru na beogradski FEST u njegovim zlatnim jugoslavenskim danima. To znači da je LIFFe inzistirao na festivalskim atrakcijama i pretpremijerama kinohitova, ali i predstavljao intrigantne naslove na ovim prostorima manje znanih kinematografija, ponajprije Dalekog istoka. U drugoj polovici 90-ih, prije osnivanja Motovunskog festivala i internacionalizacije Pule, prije nego što je Sarajevo zadobilo visoku reputaciju, Ljubljana je bila gotovo obavezno odredište hrvatskih filmofila. S novim stoljećem i plodnom bujicom hrvatskih festivala taj je interes splasnuo, međutim LIFFe i dalje nudi poslastice koje neće stići u Hrvatsku. Ovogodišnji festival trajao je 15 dana, a zanimljivo je da je na njemu pretpremijerno prikazan niz filmova koji su kod nas odavno završili svoju kinodistribuciju ili su debelo u njoj: Almodóvarov “Vraćam se”, Iñárrituov “Babel”, Tykwerov “Parfem”, “Ja, ti i svi koje znamo” Mirande July, “Zakletva” Kaigea Chena, “Revolver” Guya Ritchieja i drugi.

U istoj sekciji pretpremijera uvršteni su i neki filmovi koji u Hrvatskoj nisu imali redovnu distribuciju, ali su prikazani na festivalima, poput “Shortbusa” Johna Camerona Mitchella i “Ofsajda” Jafara Panahija, dok pretpremijerno prikazivanje Winterbottomova “Puta za Guantánamo” kasni za hrvatskom pretpremijerom na Zagreb Film Festivalu.

Međutim, u programu pretpremijera prikazan je i novi, iznova iznimno lucidan uradak Larsa von Triera “Glavni šef” (godardovski oblikovana metatekstualna obrada žanra komedije punjena silno duhovitom trierovskom ironijom i cinizmom), koji teško da će se naći na redovnom repertoaru hrvatskih kina, a od atraktivnijih naslova i nesuđeni pulski adut “Tigar i snijeg” Roberta Benignija, te dokumentarac Richarda Linklatera “Fast food nacija”. U programu Perspektive, gdje su se smjestili prvi ili drugi filmovi uvrštenih autora među kojima žiri, kao i u Zagrebu, bira pobjednika festivala, također se nalazio dobar broj naslova već viđenih na hrvatskim festivalima - irački “Ahlam”, norveški “Uro”, danska “Sapunica”, njemački “Ping pong”, “Pizzerija Kamikaze” Gorana Dukića, ali i dva vrlo vrijedna filma koje kod nas vjerojatno nećemo vidjeti: “Ulica s branom” kineske redateljice Yu Li, sugestivna priča o platonskom odnosu mlade djevojke i dječaka za kojeg ne zna da joj je sin, a kroz koju se plastično zrcali položaj kineskih žena u realsocijalizmu 80-ih i semikapitalizmu 90-ih, te “Uzajamno poštovanje”, novi ultraniskobudžetni rad svježe kultne figure američkog independenta Andrewa Bujalskog, koji se može opisati kao manje tenzičan, opušteni John Cassavetes za starije adolescente, s primjesama Woodyja Allena. Žiri je međutim prednost dao antirasistički angažiranom, tek korektnom djelcu “1:1 Jedan naprama jedan” stasite dugonoge Dankinje Anette K. Olesen, redateljice posljednjeg Dogma filma “U tvojim rukama”. U selekciji Obzorja ponovo niz filmova već viđenih na našim festivalima: češki “Nešto kao sreća”, argentinska “Kronika jednog bijega”, ranije spomenuta “Klima” Nurija Ceylana, “Lov na žrtve” Michaela Glawoggera, australski “Uvjeti predaje” po scenariju Nicka Cavea, dobitnik Zlatne palme “Vjetar koji njiše ječam” Kena Loacha, “Doručak na Plutonu” Neila Jordana. Tu se našao i izraelski crowd pleaser “Tako lijepa zemlja” Eyala Halfona, koji je umješno spojio komercijalne zahtjeve i složenu naraciju o interakciji tajlandskih radnika i ukrajinskih prostitutki s problematičnim, no dobronamjernim izraelskim muškarcima. Posve je pak razočarala “Odete” Portugalca Joãoa Pedra Rodriguesa - načelno iznimno zanimljiva priča o djevojci opsjednutoj majčinstvom koja preuzima identitet poginula homoseksualca i zavede njegova dečka režirana je posve beskrvno, a možemo samo zamisliti što bi Almodóvar učinio s istom temom.

Dva najzanimljivija programa bili su Protiv vjetra i Ekstravaganca. U prvi su bila uvrštena tri uratka viđena na hrvatskim festivalima - već spomenut krasan Houov film “Tri doba”, “Ljetna palača” Yea Loua i “Svjetla sutona” Akija Kaurismäkija, ali i, kako se pokazalo, posljednji film Roberta Altmana “A Prairie Home Companion” koji je igrom slučaja prikazan dan nakon velikanove smrti. Riječ je o ironično-nostalgičnoj muzičkoj humornoj drami o zadnjoj izvedbi nekad silno popularne radijske country emisije, u kojoj je Altman provjerenom vještinom povezao interesantan live-show sa zbivanjima iza pozornice profilirajući, karakterično za njega, pregršt izražajnih likova i dodajući svemu metatekstualni noir touch s dozom fantastičnog misterija. U sekciji Ekstravaganca, pak, našli su se u nas nedavno viđena “Taxidermia”, potom krimi-gay-drama “Veliki prasak ljubavi” Takashija Miikea i SF horor “Domaćin” Korejca Joon-Ho Bonga, koji pokazuje više inteligencije i stila nego što bi je polučio neki hollywoodski autor na istom terenu, no premalo za autora sjajnih “Sjećanja na ubojstvo”.

IZBORI' Johnnyja Toa, besprijekorna priča o trijadamaNajveća poslastica programa, a možda i cijelog festivala, svakako je bio sjajan hongkonški gangsterski film “Izbori” Johnnyja Toa (“Vijest dana”), besprijekorno napisana, režirana i glumljena priča o časnim naspram nečasnih vođa trijada, priča koja u nevjerojatnoj završnici prelazi put od prividne adoracije mafijaštva do tragično-ironijskog obračuna s njim. Srećom, u tom biseru moći će uživati i hrvatski sinefili na skoroj Reviji azijskog filma. Naposljetku, ispalo je da je jedini slab program festivala bio upravo onaj gdje je žiri FIPRESCI-ja dodjeljivao svoju nagradu: Jug-jugoistok. Najbolji film te selekcije bio je Hribarov “Što je muškarac bez brkova?”, međutim moja francuska kolegica i poljski kolega doživjeli su ga kao prizeman komercijalni uradak u razini inferiorne bosanske “Nafake”. Drugi hrvatski film, Nuićev “Sve džaba”, kotirao je malo bolje, ali nije ušao među kandidate za nagradu, gdje su ostali Schmidtov “Put lubenica”, u Cannesu nagrađen rumunjski film “Kako sam preživio kraj svijeta” Catalina Mutulescua i, najsolidniji među njima, “Bijeli dlanovi” Mađara Hajdua Szabolcsa, biografska priča o gimnastičaru izloženom sustavnom drilu od djetinjstva koji izlaz nalazi u bijegu u cirkus. Film je to tek djelomično ostvarenih potencijala, ali u danoj situaciji boljeg nije bilo pa mu je pripala nagrada.

email to: Damir Radić