USPJEŠNA ŽENA U JAKOJ TVRTKI Ljerka Puljić, starija izvršna potpredsjednica Agrokora, smatra da je preduvjet za njenu uspješnu karijeru uspjeh njezine tvrtke Imala sam silnu želju i ambiciju da uspijem i to sam uvijek pokazivala. Tko će te tražiti i otkriti ako sam ne daš na znanje da nešto hoćeš? To naravno mora biti u skladu s trudom koji si spreman uložiti. Treće je splet okolnosti ili sreća da sam se našla na pravom mjestu i dobila šansu. Kad se nađem s prijateljima iz djetinjstva, a jedan od njih je i Jura Stublić, oni mi kažu: ‘Ti si uvijek htjela biti šefica!’”

Tako svoj poslovni uspjeh i vrhunsku poziciju u Agrokoru danas rezimira Ljerka Puljić. Izabrana je u tjedniku Lider već dvije godine zaredom za najmoćniju ženu hrvatskog biznisa, a i sve druge ankete o najvećim poduzetnicama svrstavaju je već godinama na prva mjesta. Kako ona to doživljava ispričala je neki dan kad smo se srele u Agrokorovu sjedištu u Ciboninu tornju.

“Agrokor je objektivno najuspješnija kompanija u Hrvatskoj. Kad uzmete Agrokorov rast, regionalnu strategiju kompanije, uspjeh u maloprodaji gdje je tržište doista jako teško, tada je u pozadini mog uspjeha činjenica da sam dio uspješnog tima u uspješnoj kompaniji. To je prvi preduvjet za uspješnu karijeru. Možete imati stotine ljudi koji izgaraju na poslu, ulažu ogroman trud, ali ako rade u kompaniji koja je u teškoj situaciji bez budućnosti, njihovi rezultati nisu vidljivi. Imala sam stoga sreću što sam postala dijelom Agrokorova tima prije dvanaest godina, koji je na čelu s našim predsjednikom uprave Ivicom Todorićem uspio ostvariti vizije i ciljeve koji su se mnogima činili nedostižnima, pa čak i iracionalnima.”
Upravljački tim Agrokora sada već broji stotinjak ljudi. Najveća je snaga kompanije, smatra Ljerka Puljić, koja ne krije koliko je zaljubljena u svoj posao i Agrokor, što počiva na odličnom funkcioniranju cijele vojske ljudi koji su prošli razne treninge i škole i dobili šansu da pokažu što mogu i znaju.

“Događalo se proteklih godina da su me pitali što me drži tako čvrsto za Agrokor, jesam li poželjela otići raditi negdje drugdje. Uvijek govorim da je Hrvatska mala, da imamo relativno malo kompanija koje vode cjeloviti biznis i funkcioniraju na ovom tržištu. Rad u ekspozituri neke strane kompanije ne bi me mogao ispuniti. U Agrokoru su mogućnosti velike upravo stoga što je posao raznovrstan, pa ako ste ambiciozni, vrijedni i spremni puno raditi, možete izgraditi odličnu karijeru. Ovdje nas je puno koji smo dobili i iskoristili priliku. Tu ne spominjem pozicije niti materijalne satisfakcije nego mogućnost da se dokažeš kao sposoban menadžer. Nema u Hrvatskoj kompanije u kojoj je to moguće postići na takav način, što je i jedan od razloga njezine uspješnosti.”

U upravljačkoj strukturi Agrokora Ljerka Puljić je starija izvršna potpredsjednica za strateške poslovne grupe. Pitamo što je sve u njezinoj mjerodavnosti.

“Moj je posao praćenje svih biznisa u koncernu - kontrola, budžetiranje, planovi, koordinacija prodaje, nabave, marketinga po kompanijama. U mom odjelu su direktori pojedinih kompanija. Organizirani smo, dakle, po biznisima, ali i funkcionalno”, rekla je Ljerka Puljić.

Bavi se i maloprodajom i hranom i kompanijama koje rade u proizvodnji hrane - Ledom, Jamnicom, PIK-om Vrbovec, Beljem. Poznato je da Agrokor ima nekoliko velikih novih akvizicija. Ljerka Puljić objasnila je kako se, naravno, manje bave kompanijama koje su već reorganizirane i uspješne i ostvarile su svoje strateške ciljeve. To su sladoledni biznis, voda, primjerice. Više ih zaokupljaju poslovi koji zahtijevaju dodatnu “njegu”. U prošloj godini bili su posvećeni uljarstvu, jer su kupili uljaru Dijamant u Zrenjaninu, u Srbiji, lidera na srpskom tržištu.

“Trebalo je uskladiti naš uljarski posao u Hrvatskoj i onaj u Srbiji, pa tako i aktivnosti na susjednim regionalnim tržištima. Dijamant je trebalo reorganizirati prema našim standardima, uklopiti u naš sustav. Procijenili smo svojedobno da naš uljarski biznis moramo osnažiti tako da regionalno bude značajan, što nam je i uspjelo s Dijamantom. Postajemo lideri u Hrvatskoj, u Srbiji, a i u regiji.”

U prošloj godini Agrokor je puno pozornosti posvetio i PIK-u Vrbovec, te Belju. Te su kompanije, rekla je Ljerka Puljić, u fazi restrukturiranja, no u godinu dana već su postigli dobre rezultate.

“Ono što u biznisu smatram najvećim uspjehom Agrokora jest to da smo od Belja i PIK-a u godinu i pol uspjeli organizirati kompanije koje pozitivno posluju. To je strašan uspjeh jer su te kompanije godinama bile golemi gubitaši. U PIK-u ćemo završiti godinu sa 38 tisuća tona proizvodnje svježeg mesa i mesnih prerađevina, a kad smo ušli u PIK, proizvodilo se samo 8 tisuća tona. U Belju je bila još gora situacija. U njega je potrebno puno investirati i dugoročno ono će dati rezultate. Belje ima prirodni potencijal, tradiciju proizvodnje u poljoprivredi 400 godina. Došlo je u tešku situaciju jer se nije na vrijeme prilagodilo promjenama, a nije imalo niti dobar menadžment. Treba biti jako mudar i procijeniti gdje je šansa. Svi biznisi nažalost nemaju šanse ako na vrijeme niste krenuli u utakmicu. Neki pak dobiju šansu ako ih se organizira na drukčiji način, ako se naprave rezovi, što katkad može biti i bolno. No dugoročno, to je jedino dobro. Nerado to kažem, ali neke kompanije u Hrvatskoj koje su sada još relativno uspješne vrlo će teško opstati u ekonomiji Europske unije jer se nisu unutar sebe prestrukturirale. Jako dobro poznam cijelo hrvatsko gospodarstvo i komuniciram s našim partnerima koji se, doduše, jako trude, ali se ne reorganiziraju. Ključno je stvoriti međunarodnu kompaniju, pa čak u prvom koraku regionalnu. To znači investirati u nova tržišta i vjerojatno prvih godina bez povrata, ali za to moraš imati snagu. Agrokor je ima i naš prihod će se ove godine približiti brojci od 2 milijarde eura. To je značajna brojka.”

Ljerka Puljić je, kako je otkrila, od mladosti imala velike ambicije da uđe u svijet biznisa pa se zato i odlučila za studij ekonomije.

“Moja motivacija za studij ekonomije bila je - to tek danas mogu priznati sebi - obiteljska situacija. Drugo sam dijete u obitelji. Moja starija sestra imala je prvu poziciju, a osim toga imala sam osjećaj da sam kao druga kći trebala nadoknaditi to što roditelji nemaju sina. Kad sam završila MIOC, matematičku gimnaziju, htjela sam upisati PMF - studij kemije, ali otišla sam i na prijemni ispit na ekonomiju. Bila sam primljena na oba fakulteta. Cijelo sam ljeto razmišljala za što da se odlučim. Prevagnulo je to što je moj otac Pavao Švec bio na direktorskom položaju kao ekonomist i poznati poslovni čovjek, pa sam zapravo htjela njemu ugoditi. Htjela sam mu pokazati da mogu u tom svijetu graditi karijeru i mislim da je on na kraju bio jako zadovoljan mojim izborom. Sada kad sam i sama roditelj, voljela bih da je moja kći, kojoj je sada 19 godina, odabrala studij u kojem joj mogu pomoći. No ona je odabrala arhitekturu.”

Sebe je Ljerka Puljić vrlo brzo našla u ekonomiji, kazala je, odabravši smjer plana i analize. Tu je bilo dosta brojki i analitičkog razmišljanja, što je oduvijek voljela. Borislav Škegro joj je, spomenula je, kolega s godine. Uz studij, imala je mnogo drugih interesa.

“Na faksu sam imala dosta vremena, to moram priznati, i bavila sam se svime i svačime. Još od osnovne škole voljela sam pisati, pa su moji sastavi izlazili u Modroj lasti a dobivala sam i nagrade. Bavila sam se i glumom s djecom u Sesvetskom Kraljevcu gdje sam odrasla a izdavali smo i novine. Jako sam voljela film - u Kinoteci sam kasnije gledala sve filmske cikluse. Kako danas nemam vremena za kino, kći mi donese filmove iz videoteke. Volim i čitati pa godišnji odmor uglavnom provodim u čitanju onih knjiga koje ne stignem pročitati tijekom godine. Za vrijeme studija sam sve stizala. Odrasla sam s Jurom Stublićem, on je bio moj susjed, i uvijek se ‘tamburalo’. Danas mi je drago što sam sve to prošla, mislim da je to jako važno u stvaranju osobnosti i širine. Danas se relaksiram tako da radim u vrtu moje mame, volim plivati, ali kod nas u Agrokoru je tako dinamično da jako malo mogu sebi priuštiti.”

Nije nesretna što je tako jer je posao na prvom mjestu. Naučila se na takav život, zadovoljna je i misli da će doći vrijeme kad će moći nadoknaditi ono za što sada nema vremena.

Prvo radno mjesto bilo joj je u Ministarstvu znanosti. Javila se, kaže, na natječaj koji je bio objavljen u novinama.
“Sve u životu sama radim i zgrožena sam kad vidim da roditelji vode djecu na upis u srednju školu i na fakultete. Kad sam se upisivala u gimnaziju, imala sam u ruci plan grada, došla sam na križanje u Savskoj, tu blizu ovoga tornja, i tražila sam gdje je Sutlanska ulica da odnesem na upis dokumente. Tada je matematička gimnazija bila na Trešnjevci, tek se kasnije preselila na Jordanovac. Za prvi roditeljski sastanak morala sam roditeljima objasniti gdje je škola. Jednako tako i kad je bio objavljen natječaj za pripravnika u Ministarstvu znanosti, ponovo sam sve sama obavila. Primili su nas šestero pripravnika.”

No posao u državnoj administraciji nije ju oduševio. Nakon što je položila i stručni ispit, radila je tamo još kratko vrijeme i odlučila 1981. zagaziti - u stvarni život. Tako je zamišljala posao u nekoj tvrtki. Bila je na razgovoru u nekoliko poduzeća - u Industrogradnji, Zvijezdi, te Ledu, gdje je i ostala.

“Radila sam u planu i analizi i to je bio fenomenalni posao da upoznam kako funkcionira proizvodnja. Kroz strukturu troška, kalkulacije, najbolje vidite što je bitno. Prošla sam u Ledu i cijeli niz drugih poslova, sve stepenice. Kad su me akvizirali u Agrokor 1994. godine, bila sam u Ledu direktorica marketinga. Ivica Todorić postavio me za glavnu direktoricu Leda. Te tri godine, koliko sam još bila u Ledu prije daljnjeg napredovanja u Agrokoru, bile su najdinamičnije u mojoj karijeri. Tu sam se najviše naradila već i stoga što sam se željela dokazati. Bilo je i hrabro od predsjednika da me na to mjesto postavio.”
Nakon dvanaest godina suradnje s Todorićem prisjetila se početka njihova poznanstva, kakav je dojam na nju ostavio, što misli u čemu je njegova snaga. “Mnogo je poduzeća početkom devedesetih prolazilo proces privatizacije, pa sam i ja u Ledu bila spremna na to da će nam doći - gazda. Vrlo živo se sjećam kad je Agrokor preuzeo Ledo i prvoga susreta s njegovim predsjednikom. Znam i što sam nosila na sebi i kako je on bio odjeven. Kad je došao, sazvao je postojeći menadžment, kako je i poslije to činio prilikom preuzimanja, te održao govor kojim me impresionirao. Točno je znao što hoće. To je po meni najvažnije. Kad imate pretpostavljenog, menadžera ili vlasnika, najvažnije je da on ima jasnu viziju, a sve drugo će lako i logično teći. On je imao viziju. U to doba uvijek se tražilo tko iz politike tobože stoji iza novoga vlasnika pa je tako bilo i u slučaju Todorića. No čim sam čula što govori, pomislila sam: ‘Ne, on nema nikoga, njemu nitko ne treba!’ To je čovjek nevjerojatne energije. Bila sam poslije s njim na nekoliko preuzimanja i uvjerila sam se da on zaista zna kako se to radi. Kad god je došao u novu kompaniju, ne samo da je točno znao što je i zašto kupio, nego je svoju viziju znao ljudima predočiti i motivirati ih. Tako je i mene oduševio onim što smo poslije napravili u Ledu. Cilj je bio postati lider, uzeti 70 posto tržišta. Kao direktorica uložila sam golem trud da se to ostvari, morala sam se rastati s petoricom kolega koji su sa mnom radili četrnaest godina. Morala sam napraviti rezove jer drukčije nije išlo.”

I drugim je menadžerima u Agrokoru Todorić davao šanse da se pokažu, ispričala je Ljerka Puljić. Smatra da on ima iznimnu sposobnost da prepozna potencijal. Ona je očito opravdala povjerenje i odradila, kako je rekla, lavovski posao. Sve što se poslije događalo s njezinom karijerom u Agrokoru - uspon do današnje pozicije, bio je, smatra, logičan slijed.
“Našem predsjedniku je omiljena rečenica kako je najveći uspjeh pobijediti sebe. To znači da morate znati gdje ste slabi, koji su vam nedostaci i da upravo na tom trebate najviše raditi. Kad sad razmišljam o sebi i svojim nedostacima, mislim da imam karakternu osobinu koja mi je u jednom dijelu života pomogla, a u nekim aspektima i nije bila dobra. To je da sve želim napraviti i postići sama. Mogu živjeti sama, o sebi se brinuti, i ne mislim da je to nešto loše. No kad se radi timski, morate se puno puta suzdržati i naučiti delegirati zadatke. S druge strane, bez te osobine, nikad nećete biti lider. Izgraditi i voditi tim ne možete ako ste jednaki s drugima u timu. Morate imati nešto više. Ima dobrih menadžera, ali neće nikad doći na vrhunsku poziciju jer nemaju lidersku crtu. Kad je imate, prava je umjetnost naći pravu mjeru u radu s ljudima. Ja i danas radim na sebi.”

Pitam koliko joj u tome pomaže ili odmaže činjenica što je žena. Misli li da je biznis muški svijet.

“Činjenica je da je to muški svijet. Dovoljno je pogledati brojke, koliko je žena a koliko muškaraca u tom poslu, osobito na prvim pozicijama. Tu su u pravilu muškarci. Naći ćete ženu, i to često, ali na mjestu prvog ‘pobočnika’. Muškarci priznaju da u žene imaju povjerenja. One su, po mom mišljenju, pouzdanije, vjerne, kad preuzmu zadatak, obavit će ga do kraja i neće stati na pola puta, tražiti izgovore. Muškarci su prevrtljiviji, skloniji odlascima. Žene će ako treba tražiti pomoć, a muškarac to rijetko čini jer je tašt i radije neće napraviti posao. Zašto je to tako? Stvar je u tradicionalnom odgoju. Naši roditelji nisu baš čitali dr. Spocka i druge gurue modernog odgoja, nego su nas odgajali tako da su ženska djeca uvijek u drugoj poziciji. Mislim da mi žene moramo tražiti problem u sebi samima jer nismo uvijek spremne preuzeti prvu poziciju, zadovoljavamo se onom drugom. To je sasvim legitimno ako je žena sretna s time.”

IVICA TODORIĆ, predsjednik koncerna Agrokor, i Ljerka Puljić, njegova desna ruka za strategiju rasta i širenja te vodeće hrvatske kompanijeLjerka Puljić nema u tome predrasuda, pa kad uzima nove suradnike, jednako je sklona ženama. Praksa je u Agrokoru, kaže, da menadžeri imaju asistente, mlade ljude koji tek dođu s fakulteta: ona ih je imala već cijeli niz i tvrdi da je češće uzimala žene; susrela je krasne, ambiciozne mlade ljude, a mnogi su već na menadžerskim funkcijama u Agrokoru.
“Rekla bih da je glavna prepreka u izgradnji karijere kod žena to što velika većina nema hrabrosti da u određenom trenutku napravi iskorak i postane vođa. Jer vi morate pokazati da to hoćete, da ste spremni i sposobni se s time nositi, s time živjeti. To nije lako. Ljudi sve shvaćaju osobno, mnogi vas neće voljeti, nekima ćete se morati zamjeriti.
To sam shvatila već kad sam postala direktorica Leda. Najtragičnija spoznaja mi je bila da me ljudi neće voljeti, ali istodobno sam znala da ako želim uspjeti, moram napraviti ogromne promjene, moram biti čvrsta i pravedna. Ljude treba tjerati u promjene, oni ih ne vole, uvijek su na početku protiv. Možda ćete imati vremena i strpljivo tumačiti zašto su promjene nužne, a možda i nećete, nego ćete morati reagirati naizgled grubo i donositi brze odluke.”

Razmišljala je prije nego što je odgovorila na pitanje vole li je u Agrokoru. Ne zna, kazala je, i dodala kako to čak više nije važno. Mnogo joj je važnije što je kolege cijene i poštuju zbog posla koji obavlja.

O tome kako danas surađuje s vlasnikom Agrokora Ivicom Todorićem, ona je rekla: “On je osoba silnog autoriteta, koja imponira zbog svega što je u životu napravila. Ljudi često pred njim nisu otvoreni. On zna da ja uvijek kažem što mislim, da jako volim kompaniju, da je moj cilj uvijek da se što bolje obavi posao. To možda nije uvijek dobro, ali ne mogu si pomoći. Već me dobro upoznao, cijeni moju otvorenost, a zna i moje prednosti i mane. Kako iz svih izvlači ono što je najbolje, tako je bilo i u mom slučaju. No kad pogriješim, znam od njega dobiti i ‘po prstima’. Sviđa mi se što nije ni zlonamjeran ni zlopamtilo.”

Ljerka Puljić udavala se dva puta. Prvi put rano, 1979., praktički na fakultetu. Bila je to mladenačka ljubav iz gimnazije. Kad su oboje odrasli, vidjeli su da su različiti. Brak je trajao sedam godina. Statistika o sedmoj, kritičnoj godini braka kod nje se pokazala točnom. Vrlo brzo nakon razvoda ponovo se udala i rodila kćer Lanu. Drugi joj je brak bio posve drukčiji.
“Bila je to velika ljubav i strast, no moram priznati da sam poslije svojom ambicioznošću i karijerom pomalo taj dio i zanemarila. Možda sam trebala uspostaviti bolju ravnotežu. Moj pokojni suprug također je radio u Ledu, ali kao inženjer. Nismo bili iste struke. Nažalost razbolio se i prije tri godine umro.”

Podsjećanje na te bolne dane i sada joj teško pada. I tu su posao i karijera jako pomogli. Čini joj se da bi bez toga praznina koja je nastala odlaskom supruga bila još veća. “Imala sam u tom razdoblju veliku podršku u Agrokoru. Možda sam cijelo to razdoblje trebala drukčije proživjeti, ali tada sam se držala posla. Bilo je to u vrijeme kupovanja tvrtke Fricom i to me održalo. Za Agrokor je ta akvizicija bila jako važna jer je bila prva kupnja neke kompanije u Srbiji. Kad gledam unazad, to je bilo ključno u regionalnom iskoraku Agrokora. Da nam tada nije uspjelo s Fricomom, teško da bismo danas imali sve ovo. Agrokor se kroz taj posao dokazao kao kompanija koja na stranim tržištima koja nisu prijateljska dobro radi i koja se, kao nijedna druga hrvatska tvrtka, izvanredno pozicionirala na tržištu u Srbiji. To smo odlično odradili.”

Kad smo došli na temu osobnog i životnog stila, Ljerka Puljić je rekla kako žali za vremenima kad je poput svake normalne žene hodala od izloga do izloga, ulazila u dućane, isprobavala i kupovala odjeću. Ali kad nađe vremena, voli ići u shopping s kćeri, koja sve više sudjeluje u odabiru.

“Njezine sugestije me mijenjaju i mislim da je to dobro. Tradicionalist sam i konzervativna i da nije Lane, izgledala bih kao baba u tamnoplavim i sivim kostimima. Kad izlazim iz kabine u dućanu, ona samo govori: to da ili to ne. Kupujem uglavnom u Zagrebu, neke stvari u Escadi, u Bossu. Volim Maxmaru čiji mi krojevi odgovaraju. Moram još nešto otkriti: u posljednje doba sam otkrila boje. Nekad sam nosila samo drap, smeđe i maslinastozeleno. Sada volim crveno i dobro se osjećam u crvenom. Volim i ružičasto i bijelo. Otvorila sam se valjda prema svijetu. Priznajem i to da volim krzno, iako će me zbog toga kritizirati. Volim i zlatni nakit, mislim da mi pomaže u cjelokupnoj slici, ali ne zbog vrijednosti zlata nego zato što daje malo glamura. Nekad, kad sam bila mlađa, to mi je bilo grozno. No sve se mijenja”, rekla je Ljerka Puljić.