SENAD ALIHODŽIĆ U filmu 'Sjaj u očima'Ugledni srpski filmaš Srđan Karanović (“Miris poljskog cveća”, “Petrijin venac”, “Nešto između”) vratio se, nakon dvanaestogodišnje apstinencije od igranog filma, humornim ljubićem “Sjaj u očima”, posvećenim čuvenom no sve rjeđe spominjanom francuskom redatelju Renéu Clairu. Ne znam postoje li duhovi, no ako postoje, Clairov je, vjerojatno, prestao lebdjeti oko Karanovića već nakon prvih nekoliko snimljenih kadrova. “Sjaj u očima” je, naime, uvjerljivo najgori film istaknutog pripadnika tzv. Praške škole (Marković, Paskaljević, Zafranović, Grlić), uistinu teško podnošljiva kombinacija scenarističko-redateljskih banalnosti i pubertetske jugonostalgije. Tijekom duge pauze Karanović je radio svašta, no iako je nekoliko godina boravio čak i u Americi, čini se da je kina izbjegavao. Jer kako inače objasniti da je “Sjaj u očima” scenaristički, redateljski, produkcijski i u svakom drugom pogledu beskrajno staromodniji film od “Petrijina venca”, snimljenog prije 27 godina? Od optužbi za staromodnost Karanović se, inače, branio pozivanjem na pozitivni smisao te oznake, no staromodnost njegova filma nema nikakve veze sa “staromodnosti” filmova autora poput Claudea Chabrola i Clinta Eastwooda. Prije će biti da je riječ o pristojnijem načinu izbjegavanja riječi diletantizam. Kako je moguće da tako loš film uđe u službeni program Venecijanskog filmskog festivala? Od toga pitanja još je zanimljivije ono je li film zapravo loš zato što je snimljen tako da bi ga prihvatili prestižni festivali. Priča o filmskim festivalima i načinu na koji oni određuju izgled europskih filmova preopširna je za format tjedne recenzije, no recimo samo da očekivanja i ograničenja koja pred europske autore postavljaju ugledni festivali nisu ništa manja od onih koje pred dolarima opsjednute američke studijske šerife postavljaju želje najmasovnije tinejdžerske publike.

Zbog trendova koje nameću festivali, brojni filmaši mijenjaju priče, stilove i kinematografije. Kada neki hollywoodski redatelj, na zahtjev producenta, mora mijenjati kraj filma, većina ga kritičara razapne kao nemoralnog zanatliju, no kada, recimo, Vinko Brešan zbog festivalskih trendova preko noći, umjesto uredno ispričanih komedija, počne snimati narativno zakučaste političke filmove, ta ista većina u tome vidi strašno ozbiljnu umjetnost. Uz dužno poštovanje prema brojnim vrijednim filmovima koji su na njima osvajali nagrade, većina programa filmskih festivala - pa i onih najuglednijih (Cannes, Venecija i Berlin) - otpada na mediokritetske filmove, koje su ondje ugurali kulturni, politički, ekonomski i ini lobiji, pa tek onda njihova umjetnička vrijednost.

Jedan takav je i Karanovićev “Sjaj u očima”, sumanuta priča o ljubavi dvoje izbjeglica u Beogradu, hrvatskog Srbina, koji je prije rata studirao u Sarajevu, i Zagrepčanke iz mješovitog, srpsko-muslimanskog braka, čija je baka bila Židovka, a prvi dečko Slovenac! S takvom podjelom likova i porukom o potrebi suživota koja se vidi s Marsa, Karanović vani nije mogao fulati.

Karanovićeva generacija davno je naučena razmišljati o tuđim očekivanjima, još početkom 70-ih godina, kada im je jugoslavenski režim namijenio ulogu nasljednika “crnotalasnih” majstora Makavejeva, Pavlovića i Aleksandra Đorđevića. Nakon Pavlovićeve “Zasede” ili Makavejevljeva “WR-a”, svaki bi režim poželio sto godina Karanovića, Grlića i Zafranovića, autora modernih i društveno kritičnih taman toliko da njihov stil i kritika budu razumljivi i prihvatljivi raznim komitetima. Blizu dva desetljeća praška je generacija lakoćom dobivala nove projekte i bila pretplaćena na Zlatne arene, pa je tako, iste godine kada je Šijan došao na Pulski festival s “Ko to tamo peva”, možda najboljim filmom u čitavoj festivalskoj povijesti, Zlatnu arenu za film dobio Karanović (“Petrijin venac”) a režiju Goran Paskaljević (“Poseban tretman”). Najbezvezniji “Pražanin” Lordan Zafranović mogao si je čak dopustiti i razaranje nepoželjnih filmskih časopisa.

Uz najbolju volju, “Sjaj u očima” nisam uspio pogledati u komadu. Dosada koju potiče ovaj film jednostavno je prevelika da bi se ruka othrvala prirodnom porivu za hvatanjem daljinskog upravljača. Igrom slučaja, na HTV-u je te večeri igrao bosanski film Pjera Žalice “Gori vatra”. Žaličin prvi film nije savršen, no u usporedbi s Karanovićevim osmim, doima se poput Boeinga 747 parkiranog pokraj fićeka. Zavirimo li u svoje dvorište, takav bi dojam ostavili i Sviličićev “Oprosti za kung fu”, Ostojićeva “Ta divna splitska noć”, Radićev “Što je Iva snimila...”, “Dva igrača s klupe” Dejana Šorka, pa čak i Grlićeva “Karaula”, koliko god joj falili glava, rep i trup. Za razliku od naših i bosanskih filmova, srpski su, posljednjih godina, sve gori. Zaključak je i bez toga jasan: u Karanovićevu filmu uživat će, nažalost, jedino fanovi kletve “dabogda susjedu crknula krava”.

VRAG NOSI PRADU
CONTINENTAL FILM
Ekranizacija razvikanog romana Lauren Weisberger "Vrag nosi Pradu" nije lišena šarma i vjerojatno nikome neće biti dosadna, no takva bi, vjerojatno, bila i ekranizacija Bakarićevih "Sabranih dijela" kada bi u njoj nastupili genijalci poput Meryl Streep i Stanleyja Tuccija. Priča o kratkoj karijeri mlade i neiskusne cure u najprestižnijem modnom časopisu nudila je beskrajne mogućnosti za subverzivno poigravanje s modom, medijima i kapitalističkim poretkom, no ekipu predvođenu redateljem Davidom Frankelom zanimao je jedino dobar rezultat na kinoblagajnama, pa na kraju bilo koja epizoda "Seksa i grada" - serije na kojoj je surađivao i Frankel - djeluje duhovitije i autorski promišljenije od filma, lijepoga iznad i praznoga ispod površine - posve u duhu svijeta koji tematizira.

The Devil Wears Prada, am. humorna drama, 2006.
R: David Frankel
GL: Anne Hathaway, Meryl Streep, Stanley Tucci
FILM: 3
DVD: 3
PREKO SVAKE MJERE

BLITZ
Redateljski prvijenac čuvene braće Wachowski "Preko svake mjere", s odličnima Jennifer Tilly i Ginom Gershon u glavnim ulogama, spada među uspjelije suvremene pokušaje oživljavanja klasičnog film noira. Cinični krimić o dvjema lezbijkama koje pokušavaju namagarčiti mafiju imponira odličnim dijalozima, pomaknutom atmosferom i duhovito ispremiješanim spolnim ulogama, pokazujući da autori "Matrixa" mogu biti intrigantni i bez mnogo novca. Štoviše, sredstvima utrošenim na razočaravajuće nastavke "Matrixa", braća su mogla režirati barem 20 ovakvih filmova, no što je tu je. Sudeći prema njihovu dosadnjikavom, davno snimljenom audiokomentaru, ne valja žaliti zbog odluke ovih pretencioznih autora da se nakon "Matrixa" povuku iz javnosti i glume mistike.
Bound, am. krimić, 2006.
R: Andy i Larry Wachowski
GL: Jennifer Tilly, Gina Gershon, Joe Pantoliano, Christopher Meloni
FILM: 4
DVD: 3BOSONOGA

DISCOVERY
Za razliku od brojnih njegovih zemljaka koji ratuju protiv dominacije američkog filma, Nijemac Til Schweiger naprosto ga obožava, pa osim što pokušava postati hollywoodska glumačka zvijezda ("Kralj Arthur", "Deuce Bigalow: Europski žigolo") povremeno piše i režira djelca koja oponašaju Hollywood vjernije čak i od majstora iz sumanute Bessonove američko-francuske manufakture. Jedan takav je "Bosonoga", romantična komedija realizirana posve u duhu hollywoodskih uzora, osim što se njezini glavni junaci međusobno sporazumijevaju na njemačkom jeziku. Romantična komedija jedan je od najzahtjevnijih filmskih žanrova, s najvećim postotkom neuspjelih filmova u odnosu na uspjele, čemu nažalost pridonosi i Schweigerov rutinski filmić, inferioran većini ionako banalnih uzora.

Barfuss, njem. romant. komedija, 2005.
R: Til Schweiger
GL: Til Schweiger, Johanna Wokalek, Nadja Tiller
FILM: 2
DVD: 2