ODVJETNIKE Radoslava i Vjenceslava Arambašića Viktor Tolj zatočio je u njihovu odvjetničkom uredu u prijepodnevnimsatima 20. ožujka prijeteći im pištoljemRadoslav i Vjenceslav Arambašić, poznati osječki odvjetnici, za Nacional su u petak opisali sve okolnosti otmice u njihovu odvjetničkom uredu prošlog utorka. Radoslav Arambašić nedavno je postao zanimljiv hrvatskoj javnosti, jer je bio odvjetnik Gordane Getoš-Magdić, ključne svjedokinje koja je i u policiji i pred istražnim sucem ponovila da je Branimir Glavaš bio glavni i izravni nalogodavac okrutnih ubojstava nepoćudnih osječkih civila srpske nacionalnosti. Otmičar Viktor Tolj na dan otmice prvi se put pojavio u odvjetničkom uredu Arambašićevih nešto prije 9 sati, prije nego što su otišli zastupati svoje stranke na osječki sud. Vjenceslav Arambašić tada je razgovarao sa strankama u uredu i rekao mu da se javi nešto kasnije, nakon što završe sudske rasprave. Tolj se prije 10 sati ponovo pojavio na vratima odvjetničkog ureda.

Vjenceslav Arambašić ovako je za Nacional opisao što se potom događalo: “Kad je vidio da u uredu nema nikoga, ušao je sa žutom kuvertom pod rukom i odmah izvukao pištolj. Nije opazio da je u drugoj sobi umirovljeni sudac Radenko Radosavljević. Nije ostavljao dojam osobe koja je pukla, izgledao je posve promišljen. Kad je izvukao pištolj, prijetio je da će nas obojicu ubiti, a potom dokrajčiti i sebe. Potom se udaljio dva do tri metra i cijelo vrijeme držao prst na okidaču. Zatražio je da spustimo zastore, kako ga snajperisti ne bi mogli vidjeti. Isprva nije ništa tražio. Pričao je da mu je svega dosta, da su ga svi prevarili, da je prokockao ćevabdžnicu i mjenjačnicu koju je imao. Sve je to napisao i u svom tzv. oproštajnom pismu. U njemu je naveo i da ga više mlade curice ne žele, a da ga stare kokoši od 30-ak godina ne zanimaju. Rekao je da je zato razočaran životom te da je odlučio živjeti do 50. godine. Tek nakon duljeg razgovora spomenuo je mogućnost da me pusti, ako mu platim 18.500 eura. Rekao je da ne smijemo pozvati policiju i da će, ako ga prijavimo i policija ga uhvati, on brzo biti pušten jer će se pozvati na svoj status ratnog vojnog invalida i PTSP od kojeg navodno boluje, a spominjao je i svoje veze u pravosuđu. Zatim je rekao da će nas odmah nakon puštanja drugi put ubiti bez oklijevanja. Kad je prvi put spomenuo koliko novca traži da bi me pustio, nije mi bilo jasno zašto traži baš 18.500 eura, ali odmah sam telefonirao ocu.“

Radoslav Arambašić prije nekoliko je godina zastupao ženu koja je radila u štedno-kreditnoj zadruzi “Manila“, koju je kontrolirao Tolj. Arambašić tvrdi da je ona bila paravan za njegov lihvarski ugovor s jednim braniteljem kojem je na temelju pozajmice od 2000 maraka htio oduzeti kuću, jer su lihvarske kamate dosegnule 40-ak tisuća maraka. Ona je za Tolja htjela sudskim putem oduzeti kuću tom branitelju, a kad je Arambašić doznao za lihvarenje, nije ju više htio zastupati. Tužba je povučena, a pet godina poslije Tolj se pojavio u njegovu uredu tvrdeći da mu duguje 18.500 eura.

Radoslav Arambašić o otmici kaže: “Zamolio sam policiju da ne intervenira izravno, a oni su cijelo vrijeme situaciju imali pod kontrolom. Ispred ureda u parku policajka i policajac na klupi su glumili zaljubljeni par, jedan je policajac nešto popravljao na cesti, drugi tim je igrao košarku na obližnjem igralištu, a ostali su pokrivali druge položaje. Policija je preko Zagreba pokušavala doći do novca koji je Tolj tražio, ali ja sam sa suprugom uspio doći do novca prije njih, nešto oko 11.30. Povremeno sam kontaktirao sa sinom i dogovarao primopredaju novca. Tolj je kategorički odbio pustiti sina i uzeti mene kao taoca, a izričito je zahtijevao da mu Radosavljević donese novac, jer je vidio da je on bolestan, te je valjda procijenio da ga on neće moći napasti“, kaže Radoslav Arambašić.

Radenko Radosavljević donio u Ured Arambašićevih prikupljeni novac nešto prije 13 sati, što je bio krajnji rok koji je Tolj zadao. Pružio je novac kroz nakratko otvorena vrata Vjenceslavu Arambašiću. On se nadao da će ga Tolj tada pustiti, ali se prevario. Vjenceslav Arambašić ovako je opisao što se potom dogodilo: “Tolj je tada rekao da ćemo zajedno izići van i prošetati gradom, kako bi se on uvjerio da u blizini nema policije. Izišli smo i prošetali nekoliko stotina metara obližnjim ulicama i parkom. Tolj je neprestano imao pištolj uperen u moja leđa. Kad me napokon pustio, otišao sam, a policija ga je uskoro uhvatila.“