Irena Vrkljan svojim je ispovjednim romanima 80-ih bila preteča moderne ženske književnosti u Hrvatskoj“Pišem o onima koje sam voljela, a ne o onima koji su mi štetili”, zapisala je Irena Vrkljan (76), ču­v­e­na hrvatska spisateljica, pjesnikinja, prevoditeljica, radiodramatičarka i autorica 70-ak dokumentarnih filmova, u svojoj novoj, jedanaestoj proznoj knjizi “Dnevnik zaboravljene mladosti”, koju je objavila Naklada Ljevak. U toj ispovjednoj, ženskoj prozi sjetnog tona i bogatog društvenog života opisala je najvažnije događaje i ljude, koji su odredili njezin život u Zagrebu u razdoblju od 1957. do 1966. godine, dakle, do odlaska na Akademiju za film i kazalište u Berlin gdje je studirala filmsku režiju. Primjerice, prisjetila se velikog prijateljstva s Melitom i Miljenkom Stančićem, poznanstva s Belom i Miroslavom Krležom te druženja s poznatim njemačkim novinarom i piscem Erichom Kubyjem, zatim ljetovanja u Rovinju, tada popularnoj umjetničkoj koloniji gdje je upoznala čuvenog francuskog sociologa Henryja Lefebrea, odlazaka u Beograd, stipendije u Americi, čaja kod spisateljice Pearl Buck. Ukratko, u dnevniku su oživljeni duh i atmosfera jedne epohe, u kojoj je vjera u umjetnost bila na visokom mjestu, a ženski pogled na svijet još uvijek pod muškom dominacijom.

Irena Vrkljan, poznata i kao “hrvatska Virginia Wolf”, odrasla je okružena umjetnošću jer joj je otac bio strastveni kolekcionar, koji je poznavao neke austrijske slikare. Željela je studirati slikarstvo, koje obožava, no diplomirala je arheologiju, jer se u to vrijeme umjetnost nije smatrala sigurnim poslom. Do 1984. godine objavila je desetak zbirki poezije, no tek je s ispovjednom prozom “Svila, škare”, koja je proglašena jednom od najvećih inovacija u hrvatskoj književnosti, postala poznata široj javnosti. Ta je knjiga prevedena na nekoliko jezika, a o njoj su se pisale ozbiljne magistarske i doktorske radnje. Uz prozu, zajedno sa suprugom Bennom Meyerom-Wehlackom, suvremenim njemačkim piscem i autorom “Zagrebačkih bilježnica”, piše scenarije za radijske i televizijske drame.

NACIONAL: Što vas je ponukalo da ipak objavite ovaj dnevnik nakon četiri desetljeća?

- I sama sam se iznenadila kad sam 2005. na vrhu ormara u stanu u Klaićevoj ulici pronašla tu ukoričenu teku s dnevničkim bilješkama. Sjećala sam se da sam bilježila neke događaje, ali sam mislila da sam napisala samo 20-ak stranica. Kad sam dnevnik ponovno pročitala, pomislila sam da bi današnjim čitateljima možda bili zanimljivi utisci jedne mlade žene, koja je u to doba živjela u jednoj sobi, pomalo po strani, ali okupirana poslom i okružena brojnim, zanimljivim ljudima, pretežno umjetnicima. Shvatila sam da postoji razlog da se ponovno vratim u tu sobu i na trenutak je oživim. Zatim sam ga pročitala svom suprugu Bennu, stručnjaku za dnevnike, koji mi je savjetovao da rukopis objavim.

NACIONAL: U dnevniku ste oživjeli brojne zanimljive ličnosti iz tog razdoblja, primjerice, poznate slikare i književnike, poput Miljenka Stančića, Miroslava Krleže, Jure Kaštelana, Marijana Matkovića, Marka Ristića i drugih. Kakav su trag ostavili na vaše formiranje?

- Bila sam vrlo bliska s Melitom i Miljenkom Stančićem i kod njih sam često provodila vrijeme. Jedino sam tamo, u njihovu stanu, mogla biti onakva kakva sam zaista bila. Upoznala sam ih kada sam snimala dokumentarac o Miljenku Stančiću; oni su čitali sve što sam napisala i mi smo se godinama ugodno družili. Snimajući filmove upoznala sam i Miroslava i Belu Krležu, Gabrijela Stupicu, koji je napravio jedan moj mali portret, zapravo, skicu glave, zatim Ivana Picelja, Edu Murtića i mnoge druge. Družili smo se i zato što smo bili malo izvan glavnog toka. Naime, te 1957. godine još je bio dominantan duh tvrdog socijalizma, a poezija je bila mjesto našeg otpora i slobodnog mišljenja. Mi smo u “Krugovima” preveli pjesmu Jaquesa Préverta, koji je u Francuskoj bio tretiran kao pučki pjesnik na čije su se pjesme skladale šansone, no odmah su nas napali u Društvu književnika. Neki, poput Marijana Stilinovića, pali su u nemilost. On je našoj generaciji značio jako puno, zalagao se za slobodu umjetnosti, no nakon što su ga napali, otišao je u Zadar i umro. Ni Gabrijel Stupica nije bio na liniji, a meni su nekim čudom dopustili da radim svoje filmove o umjetnicima. Valjda nitko nije čitao te scenarije.

NACIONAL: U dnevniku ipak prevladava sjetan ton jer često pišete o smrti, samoći, starosti, lažnim ljubavima, umoru i umiranju dragih prijatelja. Jeste li to vrijeme više zapamtili kao doba tjeskobe ili osobnog razvoja?

- Kad sam ponovno pročitala dnevnik shvatila sam da moram napisati pogovor kako bih objasnila da su ta tjeskoba, osjećaj samoće i neshvaćanja, koji se intenzivno osjećaju u dnevniku, imali realnu podlogu. U to sam se vrijeme razvela od Zvonimira Goloba, umro mi je otac, moja sestra Vera imala je velikih zdravstvenih problema s plućima i morala je ići na operaciju, a na televiziji nisam imala nikakvu zaštitu: bila sam žena, “građanska cura”, koja nikad nije bila u Partiji pa su na mene često gledali sa sumnjom, iako sam imala veliku normu - jedan film mjesečno. Jednom su mi rekli da vjerojatno živim od nakita svoje bake i da uopće ne trebam raditi. Osjećala sam se kao strankinja. To vrijeme za mene uopće nije bilo poetično ni lako, osobito zato što nisam željela graditi karijeru uz podršku politike. Prvo smo bili izbačeni iz stana, zatim su moji roditelji otišli u Opatiju, a ja sam ostala sama u Zagrebu, bez novca. Imala sam samo dvije haljine, živjeli smo od prevođenja koje se slabo plaćalo.

NACIONAL: Zašto niste ništa napisali o vremenu provedenom u ateljeu Ivana Picelja gdje ste kao mlada pjesnikinja čitali svoje pjesme, te o susretima kod Ede Murtića?

SA SUPRUGOM Bennom Meyerom-Wechlekom, s kojim je napisala mnoštvo drama za njemački radio i televiziju, u njihovu stanu u Berlinu - Nisam, jer se to događalo prije 1957. godine, u vrijeme kada nisam pisala dnevnik. Za Zvonka Goloba udala sam se 1952. godine i onda smo zajedno odlazili u Piceljev stan u kojem je 1952. održao prvu izložbu grupe EXAT ‘51. Picelj je oduvijek radio konstruktivizam i jednom mi je rekao da nikad nije ništa prodao u Zagrebu. Živio je od prodaje i izložbi slika, koje je imao u Francuskoj, Njemačkoj i drugim zemljama. Rano je počeo surađivati s galerijom Denise René u Parizu gdje je ubrzo stvorio ime. Iako je u to vrijeme Božo Beck jako puno učinio za Nove tendencije, konstruktivizam se teško probijao do publike i nije bio cijenjen.

NACIONAL: Zapisali ste da vas je Krleža zvao poetesa, da je bio cinik i da je kod svih provjeravao znanje. Kako vas se dojmio?

- Bio je apsolutno superioran i volio je sugovornike ubosti, ali i ispitati njihovo znanje. Bio je jako obrazovan i volio je slušati Beline priče o teatru. Upoznali smo se kad sam snimala film o njegovom djetinjstvu “Agramerska kantilena”, a zatim sam za televiziju radila dokumentarac o Beli. Pokazivala mi je fotografije iz mladosti, opisivala život u teatru, iznosila sjećanja, a on je pažljivo slušao. Tek kasnije počela sam razgovarati s Krležom, a njima je valjda bilo drago što im u goste dolazi mlada cura, koja je oduševljena njihovim djelom. Uvijek sam radila filmove samo o onim ljudima, čija mi je umjetnost bila bliska. Svi oni rado su prihvaćali moje prijedloge da o njima snimam filmove i mogu reći da su ti radovi bili dobro prihvaćeni. Čim bi neki film bio prikazan na televiziji, odmah je u novinama objavljena kritika, odjek je bio velik. To je danas nezamislivo. Tada sam dobila novinarsku nagradu za scenarij za film o Gabrijelu Stupici.

NACIONAL: Pisali ste i o Rovinju, tada poznatoj umjetničkoj koloniji, u koji su dolazili umjetnici iz cijele bivše Jugoslavije, pa čak i iz inozemstva, od Marka Ristića i Koče Popovića preko Stančićevih i Šoljanovih do sociologa Henryja Lefebrea i Clare Malraux. Kako je Rovinj postao tako popularan?

- Rovinj su nakon Drugog svjetskog rata napustili mnogi Rovinjezi i njihove su kuće ostale prazne. Grad nije znao što bi s tim kućama i dao ih je vrlo jeftino kulturnjacima da ih obnove. Tako se dogodilo da je Rovinj postao kulturna kolonija, svi umjetnici odjednom su htjeli ljetovati u Rovinju. Mi smo pričali o umjetnosti, najviše o nadrealizmu, koji je u to vrijeme bio iznimno važan pokret. Puno smo diskutirali, ali istodobno smo se i zabavljali; bilo je jako mladenačko i jako dobro. Clara Malraux, bivša supruga francuskog ministra kulture, pričala je o spisateljici Françoise Sagan, koja je bila najbolja prijateljica njezine kćeri. Ispričala nam je da je Françoise potekla iz sređene katoličke obitelji, u kojoj nije bilo nikakvih perverzija tako da njezin roman “Dobar dan tugo” nije autobiografski. Njezina majka je bila razočarana tim romanom. Lefebre, divna staračka glava, još nije bio preveden kod nas tako da sam njegova djela tek kasnije upoznala.

NACIONAL: Kakav je dojam na vas ostavio Orson Welles, koji je u Zagrebu snimao film “Proces” prema Kafkinu romanu?

- Upoznala sam ga 1962. godine preko njegove kostimografkinje i slikarice Hanne Rezzori, koju sam otprije poznavala. Nju sam pak upoznala preko Ericha Kubyja, jednog od najpoznatijih političkih novinara, koji je radio u Spiegelu i Sternu. Kad je Hanna stigla u Zagreb odmah me pozvala na kavu u hotel Palace, a s njom je došao i Welles. On je rekao da se u Zagrebu mogu snimiti svi Kafkini romani, jer u ovom gradu postoji sve ono o čemu je Kafka pisao - nisu potrebne kulise. Bio je vrlo zanimljiv i zračio je velikom inteligencijom, no bio je zauzet snimanjem filma i nismo se mogli družiti.

NACIONAL: Kako ste upoznali čuvenog Ericha Kubyja?

- Preveli smo dva njegova romana, koji su u to vrijeme bili jako popularni. Osim što je pisao, režirao je i film “Djevojka Rosemary” o velikom skandalu, koji se dogodilo pedesetih u tadašnjoj SR Njemačkoj. Imao je zanimljivu biografiju: iako je bio Nijemac, nije bio nacist nego član otpora, a 1934. godine u vrijeme nacional-socijalizma zaljubio se u djevojku Mag koja je zbog svoje židovske vjere ubrzo morala pobjeći iz Njemačke. Skrasila se u Hrvatskoj, a on je sjeo na bicikl i krenuo preko Alpa za njom. Živio je u Samoboru i bio je vrlo siromašan, a preko vikenda ga je posjećivala Mag. Ona je uskoro ponovno morala bježati pred nacistima i ukrcala se na brod za Ameriku - danas živi u San Franciscu, a on se biciklom vratio u München gdje je postao politički aktivan. U Samobor je ponovno stigao 1962. godine i mi smo se sprijateljili godinama održavajući kontakt. Kuby je naučio hrvatski jezik i zavolio našu zemlju, kasnije je kupio kuću u Ćunskom na Lošinju. Napisao je mnoge knjige o stanju u Njemačkoj za vrijeme rata, a starost je dočekao u Veneciji sa ženom i sinom gdje je i umro 2005. godine u dubokoj starosti.

NACIONAL: Osim Ericha Kubyja, je li u vašem krugu bilo još politički angažiranih ljudi?

- Intenzivno sam se družila s Icom i Nevom Šibl, upoznala sam Vjenceslava Holjevca, a i Marijan Stilinović je bio politička figura tog vremena. Jednom sam se srela s Kočom Popovićem i Mikom Tripalom, međutim, nismo se družili. Uglavnom sam se družila s umjetnicima i kulturnjacima; to je bio moj svijet, a politika me nije zanimala, nikada nisam bila ni u kakvom političkom forumu niti u Partiji. Zapravo, klonila sam se politike i političara, a nikada mi nije palo na pamet da karijeru gradim pomoću političkih veza.

NACIONAL: Vrlo rano ste dobili stipendiju za Ameriku gdje ste proveli dva mjeseca. Kako su Amerikanci doživljavali Jugoslaviju?

- Sama sam napravila program putovanja - željela sam posjetiti Philadelphiju, Boston, New Orleans, San Francisco, Los Angelos i New York, a između ostalih i spisateljicu Pearl Buck i Paddyja Chajewskog, autora filma “Marty”. Kod nje smo pili čaj i razgovarali. Chajewski me iznenadio svojim iznimno skromnim životom - stan mu je bio gotovo siromašno namješten, a ured gotovo prazan. Zanimljivo je da Amerikanci u to vrijeme nisu puno znali o nama, a još manje o geografskom smještaju bivše Jugoslavije - brkali su nas s Bugarskom i Rumunjskom, a jako su se iznenadili što se nisam pojavili u opancima. No profesor slavistike na bostonskom sveučilištu imao je u knjižnici moje dvije zbirke poezije i poznavao je moj rad. Čak su željeli da ostanem raditi kao docentica na Akademiji za film u Washingtonu gdje su studentima prikazali dva moja filma iz serije “Portreti i susreti”. Svi su bili vrlo ljubazni i srdačni, ali ja sam čeznula za Zagrebom tako da sam se vratila čak dva tjedna ranije. Moja je sestra morala ići na operaciju pluća i nisam ju mogla ostaviti samu.

NACIONAL: Ubrzo ste zauvijek napustili Zagreb i otišli u Berlin, prvo na studij, a zatim ste odlučili ostati. Jeste li ikad požalili?

- Nikad! Mislim da je to bila prava odluka. Nije mi bilo lako - imala sam malu stipendiju i ponovno sam stanovala u podstanarskoj sobici - ali je bilo zanimljivo. Prije odlaska u Berlin imala sam svoju biografiju - svoje knjige, filmove, prijatelje i karijeru, a tada sam s 36 godina odlučila napustiti svoj poznati život i samo s jednim kovčegom, u kojem je bilo Stančićevo platno, Kafkin dnevnik i nekoliko privatnih sitnica, započeti novi u stranoj zemlji. Kod donošenje te odluke, pomogao mi je Erich Kuby, koji mi je poslao formulare za akademiju rekavši mi da bih morala svoj život spoznati iz inozemstva.

NACIONAL: Kako je taj život u dvije države, dva identiteta i dva jezika utjecao na vaše pisanje?

IRENA VRKLJAN 1967. s njemačkim piscem Bennom Meyerom-Wehlekom u Zapadnom Berlinu gdje je studirala - Poznato je da čovjek pripada tamo gdje je rođen, gdje govori svojim jezikom i gdje radi. Vjerojatno se neke moje knjige ne bi dogodile da sam ostala živjeti u Zagrebu, jer ne bih otvorila neke ladice. Mislim da je geografska udaljenost Zagreba i Berlina bila presudna za moju proznu orijentaciju, koju karakterizira pogled unatrag i ispovjedni karakter. S druge strane, Nijemci puno prevode, književnost i teoriju tako da sam u Berlinu pročitala mnoge knjige, koje sigurno nikada ne bih pronašla u Zagrebu. Berlin mi je jako pomogao u radu. No na početku nije bilo lako. Stigla sam u Berlin u školskoj godini 1967./68., uoči studentskih nemira, u doba kada je sve bilo politizirano i kada se sve htjelo rušiti. Mi smo za njih bili “bivša Jugoslavija”, nekakvi čudni komunisti, a budući da ja nisam željela diskutirati o komunizmu i kapitalizmu, osjećala sam se loše. Jedino su intelektualci razumijevali naš “treći put”, dok su drugi, koji su bili radikalni i staljinistički orijentirani, pravim komunistima smatrali samo Ruse i Kineze, a nas su tretirali kao Amerikance. Oni su kasnije završili u teroristima. Ni u kasnijim godinama nije mi bilo lako živjeti u stranoj zemlji kao slobodni umjetnik, osobito zato što nisam pisala ljubiće. Također je bilo naporno stalno putovati iz Berlina do Zagreba, održavati veze i kontakte u dva grada i dvije države, a istodobno pisati. Sada sam jako umorna.

NACIONAL: Kako je sve to utjecalo na vaš odnos sa suprugom Bennom Meyerom-Wehlackom?

- On jako voli Zagreb, čak je napisao knjigu “Zagrebačke bilježnice”, a zajedno smo napisali i mnoge radiodrame. Često smo razmišljali o tome da prekinemo ta stalna putovanja i da se skrasimo na jednom mjestu. Kad smo razmišljali o Zagrebu, zaključili smo da bi Benno imao problema s jezikom, jer slabo govori hrvatski pa se kao logični odgovor nametnuo Berlin. Naime, Benno bi u Zagrebu bio osamljen jer ne bi mogao komunicirati, a meni je ipak bilo lakše jer sam otprije govorila njemački. On je tih i skroman čovjek, i više mu odgovara naš topliji, prijazniji mentalitet. Voli i Stančićeve boje, a jednom je napisao tekst “Večeri s Miljenkom Stančićem”. Benno je volio i Zvonimira Bajsića pa je sve naše drame radio i u Njemačkoj. Zatim smo prevodili Antuna Šoljana i Ivana Slamniga na njemački tako da je naša veza bila i profesionalna, a ne samo emocionalna. Kad su u Njemačku počeli masovnije stizati naši gastarbajteri, također smo im prevodili i općenito smo puno napravili na zbližavanju naših dviju zemalja.

NACIONAL: Kako nas Nijemci danas doživljavaju?

- Premalo znaju o Hrvatskoj, ratu, našoj kulturi i često im moram objašnjavati neke osnovne činjenice. Bave se vlastitim problemima - globalizacija je jako pogodila rubne egzistencije, društvo se polariziralo - ili imaš sve ili nemaš ništa, a prelazak na euro je udvostručio cijene. Današnja djeca ne čitaju, gubi se zanimanje za literaturu, stalno su na internetu. U školama raste nasilje, ali se o tome javno ne govori. Nekad tražene knjige o životu iza Berlinskog zida prestale su biti zanimljive, jer taj spoj Istoka i Zapada nije uspio - Istok je nezadovoljan i osiromašen, a Zapad je napala recesija i nezaposlenost. Traže se samo biografije slavnih.

NACIONAL: Pišete li što novo?
- Trenutačno ne mogu govoriti o svojim intimnostima jer raspoloženje za literaturu nije dobro. Malo sam umorna.