U subotu ujutro kupio sam uz novine veliku dječju enciklopediju o životinjama. Tamo u poglavlju o muhama piše i jedna zanimljivost: “Prije parenja mužjak pršilice svojoj partnerici donosi ukusnog kukca umotanog u svilu. Svrha je ovoga dara zabaviti ženku tijekom parenja i smanjiti mogućnost da ga napadne. Neki mužjaci varaju pa kada ženka odmota dar, otkrije da je prazan!“ Zar sve to stvarno strašno ne podsjeća na ljude? Jer ljudi jedni druge darivaju neprestano da bi nešto dobili zauzvrat, pa onda to i nije darivanje nego trgovina. Ljudi, kao i životinje, trguju svim i svačim, pa i seksom i emocijama. Štoviše, ta je trgovina jedna jako drevna stvar, kao što je i prostitucija najstariji zanat i nije rezervirana samo za žene. Prostituiranje je stalan i stvaran dio međuljudskih odnosa valjda otkako postoji civilizacija. A počesto se jako teško može utvrditi gdje prestaje poštena trgovina, a gdje počinje kurvanje. Je li ženka pršilice kurvica ili barem sponzoruša zato što joj za parenje treba dar umotan u svilu? Uostalom, iako strategija zavođenja i neke vrste definiranih društvenih ponašanja postoje u životinjskom svijetu i sastavni su dio života određenih vrsta, ljudi su upravo tu s darovima umotanima u svilu ili šareni papir doveli do savršenstva. A to savršenstvo darivanja i primanja najbolje možemo vidjeti u društvenim rubrikama gdje se piše o glamuroznim vjenčanjima. Što je princ ili tajkun poklonio svojoj budućoj, predmet je interesa milijuna u svijetu, kao što je predmet interesa i onih koji o tome pišu i čitavu priču proizvode i pakiraju.

Priče o muhama i o daru sjetio sam se čim sam prelistao dječju enciklopediju i pogledao novine. To da su se Dikan Radeljak i Vlatka Pokos potukli očito je ovdje vijest za naslovne stranice novina jer su je donijeli i Jutarnji i Večernji i 24sata kao jednu od važnijih tema. Ovo tužno obostrano nasilje u obitelji predmet je općeg interesa puno više nego, recimo, rast kamata, nasilje u školama ili pijanci koji ubijaju na cestama. Pa kao što je predmet golemoga interesa bila i njihova svadba i Vlatkina vjenčanica, tako je od općega značaja sada i to mlaćenje i mijenjanje brava na vratima. Netko je nekome i ovdje dao lažan dar. Nevjerojatno je tužna ta priča o životu na Zemlji. I kad se radi o ljudima i kad je riječ o muhama. Jer i ljudi su prečesto zapravo bezglave muhe koje jedne drugima daju lažne darove i šapću lažna obećanja, a zapravo trguju. I sve bi to s trgovinom bilo u redu, da u ljudskome društvu ne postoje i stvari za koje je uobičajeno da se njima ne trguje. No, tragičnost mnogih ljudskih sudbina je u tome što to neprestano pokušavaju. Ljude već tisućljećima uvjeravaju u to da su im zemlja, volovi, svila, nakit, kuće, kočije, automobili ili stanovi važniji od, recimo, odanosti ili ljubavi. Neprestano odlučni ljudi koji teže društvenome uspjehu zanemaruju i vlastite potrebe, vlastitu ličnost, pretvaraju se u trgovce onoga čime se ne trguje, a samo da bi se ostvarili kroz nešto tako prolazno, plitko i banalno kao što je društveni uspjeh. I pri tom se, recimo, težnje Toni Budenbrook ili Anastasije de Restaud ne razlikuju nimalo od, recimo, otvorenih društvenih ambicija Vlatke Pokos ili gospodina Radeljaka. I ono što me u čitavoj ovoj priči i društvenome skandalu koji je na pomolu smeta jest činjenica da bismo prema Dikanu Radeljaku i pogotovo prema Vlatki Pokos imali drukčiji odnos da su, recimo, književni ili filmskli likovi, a ne stalni stanovnici društvenih rubrika i topovsko meso skandalmejkera.

Umješnost dobroga pisca kao što je Balzac, Flaubert ili Mann uspjela bi nam pokazati da se u mnogim takvim slučajevima radi o nesretnim ljudima i tragičnim sudbinama koji stalno sami sebi pokušavaju pokloniti nekakav dar umotan u svilu, a kad ga razmotaju dar iščezne i ostane samo ambalaža. Uostalom, problem i jest u tome, u ambalaži i u činjenici što se u takvome društvenom poretku najviše i cijeni ambalaža. Svilena haljina koja bi trebala umotati nešto lijepo i dobro, a na kraju se ispostavlja da u njoj nema ništa. Zapravo je u njoj golemo razočaranje, kao što je golemo razočaranje i u svilenom odijelu i u svilenoj posteljini i u svilenom rublju. I u svilenim ljudima, reklo bi se. U novinama, naravno, ne propuštaju spomenuti kako je Vlatku Pokos i prijašnji ljubavnik izbacio iz stana, a ona je onda sudski tražila odštetu jer je zanemarila svoju karijeru. Kako je to kad te ljubavnici ili muž stalno izbacuju iz stana?

Kako je to kad uporno i uzaludno trošiš svoj život da bi se od njega stvorila bajka koju će drugi gledati sa zavišću, a na kraju završiti s vanjske strane vlastitih vrata zureći u novu bravu za koju nemaš ključ? Tako se ljudi jedni drugima odužuju za poklone u kojima nema ništa. A stvar je u tome što se radi o lagodnom, ali tužnom životu, životu za čiju tragičnost opravdano nemaju razumijevanja ljudi koji hrmbaju deset sati na dan u nekoj tekstilnoj tvornici, ili u nekom mamutskom robnom centru, ali će s guštom o tom životu čitati i kad je bajka i kad je vijest iz crne kronike. Strašna simplifikacija suvremene bajke koja se svodi na trač i trača koji jest trač najveći je neprijatelj ljudima iz društvenih kronika. Za njih je spas neki umjetnički kontekst. Pa makar bio i Krležin. Jer, svaki umjetnički kontekst, ako je odista umjetnički, barata s ljudima u čitavoj njihovoj kompleksnosti, a ne s mesom trač-priče. Međutim, kad se nešto takvo i pokušava staviti u umjetnički kontekst, kao što je to bilo nedavno s Glembajevima, prijetnje tužbom kreću na sve strane. A po novinama objavljuju se tone materijala koje štete i onima o kojima se piše i onima koji pišu, a bome i onima koji čitaju. O tome nitko ništa. Za Dikana Radeljaka i Vlatku Pokos bio bi spas da postanu ozbiljni likovi kakvog ozbiljnog romana. Recimo, da F. S. Fitzgerald ustane iz groba i napiše o njima knjigu. No, bojim se da bi im se to još manje svidjelo nego članci iz skandal-rubrika. U tome i jest problem.