Ako u naslijeđu raspadnute Jugoslavije postoji paradoks, onda su to svakako odnosi između Slovenije i Hrvatske. Dok su se skoro sve preostale države koje su tvorile nekadašnju federaciju uspjele zaratiti, između Slovenaca i Hrvata nikada nije došlo niti do najmanjeg sukoba, štoviše, stjecajem okolnosti, stoljećima su kao dobri susjedi i bez trzavica, živjeli u istim državama. Unatoč ovom stoljetnom dobrosusjedstvu, sadašnje veze između dvije zemlje i dva naroda, opterećene su takvim problemima i incidentima da u usporedbi sa Slovenijom, odnosi sa Srbijom ili Crnom Gorom, djeluju poput idile.

Situacija je šizofrena, i s racionalnog gledišta teško razumljiva. Dok s jedne strane postoje odlične trgovinske veze, Slovenci su redoviti gosti na jadranskoj obali, a Ljubljana je branila hrvatske pokušaje započinjanja pregovora s EU, paralelno duže od 10 godina traju svađe i prepucavanja zbog dijela jednog malenog zaljeva i nekoliko zaselaka, koja kada ih se zbroji, teško mogu formirati mjesnu zajednicu.

Naravno da ovaj međudržavni spor za sobom povlači kudikamo veće konotacije, ali kada se stvar ogoli do kraja, kao jedini pravi problem ostaje dug štedišama Ljubljanske banke. Sva druga pitanja, dala bi se uz dobru volju riješiti bez većih poteškoća, i što je još važnije, tako da se nitko ne osjeti gubitnikom. Piranski zaljev i pitanje jurisdikcije u njemu, zaseoci kroz koje prolazi granica, vojarna na Svetoj Geri ili udjeli u Nuklearnoj elektrani Krško, nisu nemoguća misija. Ali samo uz jedan uvjet – da obadvije strane stvarno žele da sve nabrojano jednom zauvijek bude stavljeno ad acta.

Upravo zato treba podržati ideju šefa slovenske diplomacije Dimitrija Rupela, prema kojoj bi Robert Badinter, predsjednik Suda za pomirenje i arbitražu OESS-a, postao medijator u sadašnjem sporu Zagreba im Ljubljane. Rupel je jedan od najradikalnijih slovenskih političara, i podatak da baš on predlaže uvođenje treće strane u pregovorima, govori da se iza kulisa nešto počelo dešavati. To nešto je Europska unija, koja je od naših susjeda zatražila da počnu pregovore prije nego 1 siječnja 2008., Slovenija preuzme šestomjesečno predsjedavanje Unijom. Ljubljana je dobro shvatila poruku, i pokazala kako se naizgled komplicirane teme relativno lako mogu početi rješavati.

Pritom je posebno dobar izbor Roberta Badintera. Kada će se u budućnosti pisati povijest ovih prostora, ovaj francuski pravnik i senator, mora dobiti jedno od najvažnijih mjesta. Upravo je tzv. Badinterova komisija u kasnu jesen ratne 1991., donijela odluku prema kojoj su sve jugoslavenske republike suverene, i samim time imaju pravo na samostalnost. Uz oružani otpor hrvatskih građana pred agresorima iz Beograda, ova odluka predstavlja temelj sadašnje hrvatske državnosti. Isto kao i samostalnosti Slovenie, BiH, Makedonije, Crne Gore, a uskoro i Kosova.

Robert Badinter najbolja je osoba za ulogu medijatora između Ljubljane i Zagreba. On je pomogao u procesu priznanja ove dvije države, pa zašto ne bi i u normalizaciji njihovih međusobnih odnosa.