Iako ga zbog njegovih uloga, poput one zadnje, u filmu "Duhovi Sarajeva" u kojem mu je partnerica bila Severina, gledatelji smatraju kao priprostog šaljivdžiju iz naroda koji nikad nema uspjeha kod žena, Enis Bešlagić privatno je tome potpuna suprotnost. Zrači muškom samouvjerenošću i seksepilom, a laskanje, pa i nepoznatoj ženi poput mene, pretvorio je u pravu umjetnost. Ističe da mu je u životu najvažniji karakter osobe, a svoje tradicijske i konzervativne vrijednosti pretvorio je u prednost koju suprotni spol prepoznaje kao šarm i danas iščezlu galantnost kod muškaraca. Taj 33-godišnji Tešnjanin je tijekom intervjua odgovarao na pitanja vrlo jasno i ozbiljno, s tek pokojom doskočicom. Enis je osoba koja na kraju intervjua može bez puno nagovaranja otpjevati pjesmu "Iznad Tešnja sunce sija" i produžiti druženje unedogled.
EXTRA: Kakve su kritike na film "Duhovi Sarajeva" koji je prošli tjedan premijerno prikazan?
- Kritika govori o nekim tehničkim stvarima, ne osvrćući se na ono što je naša glumačka kvaliteta. Mi se nismo bavili ni režijom ni produkcijom. To što smo Severina i ja koproducenti je puka slučajnost, a ne naša želja. Imali smo varijantu da snimamo film dalje ili da nam ljudi isplate honorar. Za ovo dalje smo morali uložiti svoj novac. Ovo je jedan od rijetkih filmova kod kojih će se sve to teško naplatiti. Prije svega, zato što autorska prava nisu zaštićena.
EXTRA: Zašto je toliko dugo trebalo da se film prikaže?
- Zbog nedostatka novca film je dvije godine čekao montažu. Falilo nam je i pet dana snimanja filma, opet zbog novca. Napravili smo ga iz onoga što smo mogli i što smo imali. Prema kritikama običnog puka, kojem je i namijenjen film, jer mi ga nismo radili za velike festivale i natjecanja, film je dobro primljen. Mi smo u startu rekli da ćemo napraviti film za kinodvorane. Postoje stvari koje posebno kritičari ne primjećuju. Prvi put se dogodilo to da glumce nije zanimao novac. Bilo nam je lijepo i napravili smo pitku, slatku ljudsku priču koja za sat i pol nakon što iziđete iz kina možda uopće nemate potrebu ni komentirati. Dovoljno je lijepo sjećanje. Nagledao sam se velikih filmova kod kojih su ljudi na pola zaspali ili otišli iz kina.
EXTRA: Film nije vrhunsko ostvarenje, što ste i sami rekli, a k tome ste još radili i besplatno. Što vas je onda privuklo snimanju tog filma?
- Svi smo mi došli kao profesionalci i imali početnički entuzijazam. Kad smo ostali bez novca, rekli smo - dobro, nije sve u novcu. Cilj nam je bio napraviti film bez podrške velikih institucija i državnih fondova. Film k tome nema nikakvih lascivnih scena, pozitivan je, nema nasilja i djeca od 14 godina slobodno mogu doći u kino. Čudimo se poslije zašto djeca pucaju po školama. Normalno, jer mi više ne pričamo tople ljudske priče nego su okosnice filmova uglavnom negativni elementi društva. Nismo htjeli samo zadovoljiti kritičare, nego smo se bavili i posljedicama. Nakon premijere svi su nas pitali: "Dobro, gdje je poljubac?" Nigdje. To su mediji isforsirali.
EXTRA: Stvarno, što je s poljupcem između vas i Severine?
- To što se ne vidi poljubac, to je redateljska odluka, a ne naša. Svi su očekivali veliki filmski poljubac i komentari su nakon toga bili - pa dobro, kakav je to film. Ispada na kraju da su svi došli samo zbog tog poljupca. U krajnjoj liniji, ako je to medijski privuklo ljude, i to je dobro. To je urbani film o jednoj čistoj ljubavi.
EXTRA: Što za vas znači termin "urbano"?
- Uopće ne volim taj termin. Nikad se nisam njime koristio. To je moderna izmišljotina za riječi poput "suvremeno" pa kako se svi njime koriste, tako i ja.
EXTRA: Kako je bilo raditi sa Severinom?
- Ona je veliki profesionalac, puno veći i od nekih koji su završili akademiju. Seve je lik za kojeg će svi ginuti na setu, od kamermana do postavljača rasvjete. Ne zato što je to netko rekao, već zato što je ona sama napravila takvu atmosferu. Nikad ne kasni, prvo će njih pozdraviti kad dođe na snimanje ili, recimo, neće ručati s nama, nego s njima. Što se tiče glume, zanemarite to da je ona pjevačica. Ako promatramo to s neke profesionalne strane, ona je kao lik apsolutno zadovoljila. Zamislite da je radila u nekoj velikoj produkciji. Deana Martina, recimo, nitko nije osuđivao zato što se bavio i pjevanjem i glumom. Ona se odlično snalazi pred kamerama i mislim da će sigurno napraviti glumačku karijeru. Iz razgovora s nekim velikim redateljima, koji su od mene tražili njezin broj jer je žele angažirati, shvatio sam da je čeka budućnost u glumi. Ti isti su mi govorili da je nikad ne bi uzeli. Vjerojatno su uočili potencijal filmskog talenta, šarma i ljepote.
EXTRA: Popularni ste na području cijele bivše Jugoslavije. Je li vaša popularnost sukladna vašem bankovnom računu?
- Onoliko sam plaćen glumac koliko ne želim raditi ispod svoje cijene. To dvoje uopće nije sukladno. Vrijedim za neku kategoriju visokoplaćenih glumaca, ali zato i radim jako malo. Radije ću raditi besplatno, nego ići ispod svoje cijene. Tržišna bitka televizije potroši glumca, koji tada gubi i na svojoj cijeni. Svi imamo veliku popularnost, igramo u desetak serija, a od toga u pet ne plaćaju po nekoliko mjeseci. Ne znam koji glumac kod nas ima vilu s bazenom. Svi smo mi u kreditima i kupujemo u normalnim dućanima. No, ima i onih koji se samo kite našim imenom. Upravo ti imaju daleko bolje financijske uvjete od nas. U bivšoj Jugoslaviji glumci su živjeli vrlo lagodno jer je postojala jedna osoba koja je jako voljela glumce, a to je bio Tito. Volio je da glumci uživaju i da se druže. Imali su status i bili su miljenici nacije. Kad netko poput srpskog glumca Miodraga Petrovića Čkalje umre u siromaštvu, to je dovoljan dokaz da popularnost ne znači ništa, jer ako je itko radio, on je radio. To se u nekom drugom poslu neće nikad dogoditi. Upravo to ja pokušavam. Promijeniti svijest da smo i mi glumci potrošna roba. Producenti "Naša male klinike" će i za deset godina, kad se to bude repriziralo, imati kruha od toga. Ja od toga neću dobiti ništa, ali zato će svi reći, vidi ga, on je stvarno popularan.
EXTRA: Je li to razlog zašto ste sa Zlatanom Zuhrićem Zuhrom nedavno osnovali producentsku kuću?
- Apsolutno je to razlog. Pokušavamo svoje ideje realizirati kroz svoju producentsku kuću u kojoj će ta prava stvarno biti naša autorska prava.
EXTRA: Odbili ste uloge u hrvatskim sapunicama. Zašto?
- Volio bih da nikad ne poreknem ovo što ću sad reći. Imam averziju prema sapunicama jer sam kao student na akademiji učio tko je, primjerice, Bertolt Brecht, a u to vrijeme su televizije počele prikazivati meksičke sapunice. Normalno je da se groziš toga. Hrvatska je prva krenula s domaćom sapunicom u kojoj su se afirmirali mnogi mladi glumci. Problem je to što mi nemamo jednog redatelja poput Pedra Almodóvara koji će iz sapunice uzeti glumicu i s njom snimiti film. Ovdje, ako zaigrate u sapunici, odmah ste osuđeni kao treća klasa glumaca. Ja bih volio da je drugačije. Bojim se ući u to zbog straha da se ne bih mogao izvući van. Teško je dobro glumiti u sapunici jer to je priča ispričana već stotinu puta.