GAD ELMALEH I Alice Taglioni u filmu 'Dvojnik'Francuski filmaš Francis Veber (“Večera s idiotom”, “Ormar”, “Jaguar”) ima tu sreću i nesreću da režira jedino komedije. Sreću jer publika njegove filmove obožava, a nesreću zato što brojni kritičari još uvijek doživljavaju komediju manje vrijednom od drame, iako u svakodnevnom životu smijeh zasigurno pretpostavljaju tragediji. Veberovi filmovi tako nisu gosti canneskog, venecijanskog ili berlinskog filmskog festivala, no zato su gotovo uvijek veliki hitovi u francuskim kinima. Primljeni su dobro i izvan Francuske, jer filmski jezik kojim Veber govori još uvijek nadilazi jezične i ine barijere. Posljednji Veberov film “Dvojnik” prošao je nezapaženo valjda jedino u Hrvatskoj, jer smo mi postali duboko podijeljena filmska sredina u kojoj publika gleda samo Hollywood, a kritika od francuskog filma traži posvađanu naraciju, egzistencijalnu bol i tešku dosadu. Sve samo ne to da - poput Vebera - oživljava klasične hollywoodske postulate na način na koji je nepoznat bilo kojem suvremenom američkom redatelju komedija. Veber piše i režira urnebesno zabavne i mudre filmove, u klasičnom narativnom stilu, u duhu najvećih hollywoodskih komediografa poput Ernsta Lubitscha, Prestona Sturgesa i Billyja Wildera. Komedije koje bismo školarcima mogli pokazivati umjesto da ih učimo definicijama toga žanra.

Jedna takva je i “Dvojnik”, urnebesna farsa o jednostavnom radniku Françoisu Pignonu (Gad Elmaleh) čiji se život iz temelja promijeni nakon što ga igrom slučaja paparazzi snime u istom kadru s bogatim industrijalcem Pierreom Levasseurom (Daniel Auteuil) i njegovom ljubavnicom - slavnom manekenkom Elenom (Alice Taglioni). Želeći uvjeriti suprugu (Kristin Scott Thomas), koja je vlasnik većine njihova kapitala, kako nije u vezi s Elenom, Pierre joj tvrdi da se on slučajno zatekao u kadru drugih dvoje zaljubljenih ljudi. Da bi potvrdili priču, Pierre i njegov odvjetnik pronađu Pignona i nagovore njega i Elenu da žive zajedno. To je samo komadić bogatog zapleta, u kojem sudjeluju Pignonova ljubav iz djetinstva Émilie (Virginie Ledoyen), njihovi roditelji, prijatelji i hrpetina ostalih ljudi čijem se nesavršenstvu smije Francis Veber.

Već sam početak “Dvojnika” dovoljan je da se uvjerimo u Veberovu redateljsku majstoriju. Iako uvodi mnogo likova na brzinu, nakon dvije-tri minute čini nam se kao da ih sve poznajemo godinama. Takve narativne sitnice neki će okarakterizirati kao zanat, no da je to zanat, onda bi ga svatko mogao izučiti i ne bismo svakodnevno gledali filmove u kojima niti nakon dva sata o likovima ne možemo reći tri suvisle rečenice. Suvišno je i podsjećati koliko je Veber majstor za geg. To je vidljivo čak i u njegovim manje važnim filmovima poput humornog krimića “Ruby i Quentin”. Ono što uvijek iznova fascinira jest golema redateljeva ljubav prema likovima i razumijevanje koje pokazuje za svaki, pa i najpokvareniji njihov postupak. Znajući kako najveći komediografi nisu oni koji mrze svoje likove i grubo im se izruguju nego oni koji suosjećaju s njima i dobrohotno upozoravaju na nesavršenost ljudske prirode, Veber podjednako razumije i Pignona (čest lik u njegovim filmovima poput “Večere s idiotom” i “Ormara”, u potonjem ga je glumio Auteuil!) i prijetvornog industrijalca Pierrea, baš kao i sve ostale likove koji se zateknu u njegovim svjetovima.

Zato je Veberov autorski svijet, poput recimo Hawksova, jedan od onih u kojima bi svatko poželio živjeti. Što tek reći za redateljevu sposobnost da nenametljivo dotakne najmračnije kutove ljudske psihe ili da u nekoliko poteza oslika najkompliciranije akspekte muško-ženskih odnosa? Nekome će se možda učiniti da su filmovi poput ovoga eskapistički, no pogledajte pažljivo “Dvojnika” ili još bolje remek-djelo “Ormar”. Poput svih drugih najvećih komedija, i ove iza duhovite i ležerne fasade kriju gorke i fundamentalne životne mudrosti. Kao što je, primjerice, “neozbiljni” Preston Sturges (“Veliki McGinty”) izbore prikazao uvjerljivije od bilo kojeg autora političkih drama, tako je i čovjek nepodnošljivo lakog osjećaja za geg i smijeh Veber višestruko mudriji autor od goleme većine onih za koje su rezervirani Cannes, Venecija i Berlin.
Na kraju, valja reći i to da Veberovi filmovi vesele zato što podsjećaju na vremena davno prije ove današnje kritičarsko-gledateljske podijeljenosti, kojom je zabava ostavljena Hollywoodu a umjetnost Francuzima. Na doba kada je publika gutala francuske filmove i kada su oni često znali biti umjetnički vredniji kada su bili krimići (Chabrol), gangsterski filmovi (J. P. Melville) ili trileri (H. G. Clouzot) negoli kada su po svaku cijenu željeli biti smrtno ozbiljna umjetnost. To vrijedi i za filmove Francisa Vebera, zabavne i pametne oaze današnje svjetske komedije.