Jadranka Đokić i Leon Lučev u filmu 'Iza stakla' Zrinka OgresteNi 55. izdanje Pulskog festivala po pitanju odluka žirija nije prošlo bez kontroverzi. Prošle je godine žiri predvođen Arsenom Antonom Ostojićem velikom favoritu Ognjenu Sviličiću i njegovu “Arminu” pretpostavio debitanta Kristijana Milića i njegove “Žive i mrtve”, da bi ove žiri na čelu s kultnom glumicom Jagodom Kaloper upravo Ostojiću i njegovu novom uratku “Ničiji sin” dodijelio glavne nagrade - Veliku zlatnu arenu za najbolji film i Zlatne arene za najbolju režiju i glavnog glumca (Alen Liverić).

Koliko se žiri zaljubio u Ostojićev film svjedoči i Posebna zlatna arena za najbolji ton, iako je ton u tom filmu, kao što je i sam Ostojić istaknuo na presici, još neispeglan (nije se stiglo do Pule), što se povremeno manifestira nejednakom jačinom zvuka različitih dijaloških linija u istom kadru, te čestim šumom koji ih prati. Na stranu ekscentričnost ove “sporedne” odluke, no je li žiri pogriješio kad je riječ o glavnim nagradama?

Po doživljaju potpisnika ovog teksta itekako. “Ničiji sin” adaptacija je istoimene drame Mate Matišića iz njegove “Posmrtne trilogije” (motivima drugih dvaju dijelova koristio se Vinko Brešan u “Nije kraj”), a sam Matišić autor je i scenarija. Na toj, scenarističkoj razini, sve je više-manje u redu: u zbijenoj radnji koja se odvija u samo tri dana vrsno je sažeta, uz uporabu nelinearne kronologije, povijest jedne obitelji što simbolizira širu političku povijest ovih prostora, solidno su profilirani protagonist (sisački ratni invalid) i snažni pobočni karakteri (invalidovi roditelji te neznani mu povratnik iz Srbije koji nosi kapitalnu tajnu poznatu samo junakovoj majci), kao i epizodni likovi (protagonistova bivša supruga i prijatelj invalid), a tekst sadrži i stanovitu dozu provokativnosti.

Ono što je (djelomično) sporno jest Ostojićeva režija. Na generalnom kompozicijsko-kronološkom planu ona je odlična, prijelazi između vremenskih razina, recimo to tako, efektni su u svojoj suptilnoj začudnosti, mizanscenski rad unutar kadrova i scena besprijekorno je funkcionalan.

Međutim, Ostojić je imao potrebu da ionako intenzivno tenzičnu dramatiku priče dodatno intenzivira, redateljski “nabrije” do maksimuma, pa u nekoliko navrata, u paru s blagom preglumljenošću inače solidnog Liverića, zapada u isforsiranost, no glavni teret filma neumjerena je uporaba ionako pretjerano pompozne Matišićeve partiture - u doslovno svakoj drugoj sceni ta ultradramatična glazba (nagrađena, naravno, Zlatnom arenom) kao da najavljuje smak svijeta. Jasno je da se željelo podcrtati tragiku zbivanja, no Ostojić je u tome izgubio osjećaj za mjeru.

Zanimljivo je da je žiri posve ignorirao izvrstan “doglavni” nastup Mustafe Nadarevića (otac) te podjednako uvjerljive nastupe Biserke Ipše (majka) i Zdenka Jelčića (srpski povratnik) te niz većih i manjih, poprilično upečatljivih epizoda (Goran Grgić, Alen Šalinović, Daria Lorenci i dr.), da bi Zlatne arene za najbolje sporedne uloge dodijelio Leonu Lučevu za malu i tek korektnu rolu u Brešanovu “Nije kraj” i Nadi Gaćešić-Livaković u dobroj, ali također ne naročito pamtljivoj ulozi junakinjine majke u Matanićevu “Kinu Lika”.

Alen Liverić u filmu 'Ničiji sin' pobjednika Pule Arsena Antona OstojićaLučev je međutim morao dobiti Zlatnu arenu za glavnu, a ne sporednu ulogu jer je izrazito solidan kod Rušinovića u “Buick Rivieri” i odličan u “Iza stakla” Zrinka Ogreste, filmu koji je uz “Kino Lika” veliki gubitnik ovogodišnje Pule.

Zrinko Ogresta poznat je kao najpedantniji među suvremenim hrvatskim sineastima, kao autor koji svaki film pomno scenaristički i redateljski priprema, a sa svakim novim naslovom sve više opravdava svoje znatne kreativne ambicije. Najnoviji njegov ostvaraj to potvrđuje. Iako je i njegov prošli rad “Tu” bio vrlo dojmljiv, “Iza stakla” najcjelovitiji mu je film, u kojem je svaki aspekt - od ideje preko scenarija do režije i glume, besprijekoran i u službi izlaganja priče o ljubavnom trokutu uhvaćenom u njegovoj kulminativnoj fazi, ili bolje rečeno u službi reljefnog crtanja psihičkih stanja u izrazito stresnim okolnostima.

Fluidnost Ogrestine kamere i montažnih spona, dojmljiva slikovna tekstura (zaslužena Zlatna arena Davorinu Geclu za fotografiju), autentičnost u slikanju emocionalnog, duhovnog i prostornog miljea građanskog Zagreba, vrsnoća glumačkih izvedbi (gdje je Dariji Lorenci kao ljubavnici trebalo dati prednost pri dodjeli Zlatne arene za najbolju glavnu žensku ulogu ispred također jako dobre, ali za nijansu manje prisutne Jadranke Đokić kao supruge arhitekta i preljubnika kojeg utjelovljuje Lučev) - sve to “Iza stakla” čini najboljim filmom ovogodišnje nacionalne smotre.

S nestrpljenjem su se očekivale i “Tri priče o nespavanju” Tomislava Radića, koji je prije koju godinu trijumfirao superiornim uratkom “Što je Iva snimila…”, kojim se nadovezao na svoje (vrlo) dojmljive dokumentarističko-dekonstrukcijske rane radove “Živa istina” i “Timon”.

Novim filmom nastavlja u sličnom smjeru, no ultrarealistička poetika, hrabro ogoljena do kostiju, ovaj put nije rezultirala iznimnim ostvarenjem. Tri priče, smještene u skučene komorne prostore, koje se tek na samom kraju smisleno povezuju, toliko su nedogađajne da ih samo izvanrednost atmosfere i izražajnost likova može podići na višu razinu, a to Radiću nije pošlo za rukom.

U svom genijalnom filmu “Blaženo tvoj” Tajlanđanin Weerasethakul je iz minimuma zbivanja izvukao maksimum doživljaja i dosegao metafizičke prostore, Radić je pokušao nešto slično, s tim da naturalizam nije prožeo poetičnošću, no nije mu uspjelo. Ipak, njegov je film barem u pokušaju zanimljiv (kao i Zlatnom arenom za scenarij, koja je trebala pripasti “Kinu Lika”, nagrađen “Buick Riviera”), što se nikako ne može reći za novi uradak Fadila Hadžića “Zapamtite Vukovar”, kojim je ovaj klasik, koji u opusu ima niz kapitalnih filmova, dosegao kvalitativno dno.

“Zapamtite Vukovar” možda je najbolje opisati kao “Desant na Drvar” (Hadžićev partizanski film) za drugo, ali nikako novo doba, jer riječ je o ultrastaromodnom djelcu u kojem doduše nema ideološke malicioznosti izvedbenim diletantizmom srodnih mu (ne)djela à la “Cijena života” ili “Četverored”, ali ni zabavnosti Kodaričina “Vrijeme za…”, s kojim dijeli politički korektnu želju da apostrofira i “dobre” Srbe.

Posebno je interesantno da u toj priči o zadnjim danima opsade Vukovara i zločinu na Ovčari Hadžića mnogo više zanima major vojne policije JNA, koji je de facto glavni lik filma, nego nominalni junak, bezlični i čak pomalo antipatični novinar Radio Vukovara, no nije tu riječ ni o kakvoj smišljenoj subverziji, nego posljedici općeg produkcijsko-autorskog diletantizma koji krasi ovaj grozan film.

Iako se od ovogodišnje nacionalne selekcije, zbog niza zvučnih autorskih imena, puno očekivalo, ispalo je da u konačnici nije bila bolja od prošlogodišnje. Kao i onda, dva su filma iskočila (“Iza stakla”, “Kino Lika”), a još jedan se može označiti kao relevantan (“Ničiji sin”). Tri su uratka niže srednje kvalitete, doduše sva tri koncepcijski intrigantna (“Buick Riviera”, “Tri priče o nespavanju”, “Nije kraj”), a pojavio se i jedan (“Zapamtite Vukovar”) tako niske kvalitativne razine kakva nije viđena još od “Četveroreda”.

Ni zvučnost imena u inozemnom programu nije rezultirala izvanrednim dometima. Iznenađujuće, najbolji film tog programa (i cijelog festivala) debitantski je rad “Kradljivci konja” Belgijanca Miche Walda, iznimno atmosferična naturalistička priča smještena u šumske ambijente 19-stoljetne Rusije, u kojoj se dva mlada brata Kozaka fatalno susreću s dvojicom mlade braće kradljivaca konja.

Spomen zaslužuje, s obzirom na to da ga je kolega Šoša nepravedno zgazio u svojoj kolumni, i u nas na DVD-u već objavljeni izraelsko-njemački film “Ljubavni život” Marije Schrader, suvereno režirana, snimljena i glumljena priča o mazohističkoj erotskoj vezi gracilno erotične mlade žene s dvostruko starijim muškarcem, koja može prizvati “Posljednji tango u Parizu” i kroz koju je Rade Šerbedžija lijepo demonstrirao užitak rada s mladom izraelskom kolegicom Nettom Garti, koju je predstavljajući film više puta nazvao božanstvenom, zasigurno dobro znajući o čemu zbori.