Vincent CasselŽanr gangsterskog filma svoje je protozačetke imao u Americi (“Mušketiri iz Pig Alleyja” D. W. Griffitha iz 1912.) i Francuskoj (serijal “Fantomas” Louisa Feuilladea iz 1913.-14.), a u te dvije zemlje i njihovim kinematografijama dosegao je i najsnažniju sustavnost proizvodnje te najviše kreativne domete. Glumačke legende žanra, koje su presudno pomogle njegovu ustoličenju, također su, logično, američke i francuske provenijencije (James Cagney i Jean Gabin prije svih), a o njegovoj privlačnosti i reputaciji svjedoči i činjenica da su se u njemu, na vrlo osebujan način, ogledali i Godard i Fassbinder, kao i to da se jednim od prekretničkih američkih filmova na putu od klasičnog “zlatnog doba” do Novog Hollywooda smatra “Bonnie i Clyde” Arthura Penna.

Jedan od glavnih modela gangsterskog filma od njegovih “pravih” početaka (“Podzemlje” Josepha von Sternberga iz 1927.) jest kronikalni prikaz uspona i pada gangsterskog junaka koji u sebi obično spaja karakterne oprečnosti (tzv. dobar loš momak), a gotovo neizostavno odlikuje ga ono što se naziva karizma. Gangsterske kronike osobito su popularne bile i ostale unutar američke kinematografije, što nije čudno s obzirom na to da je Amerika oduvijek bila krcata slikovitim kriminalcima zanimljivih životnih priča, pa su ti filmovi često bili izravno ili neizravno motivirani stvarnim banditima (zadnji je primjer “Američki gangster” Ridleyja Scotta), no Francuzi su se nedavno sjetili da i oni u tom smislu posjeduju jakog aduta. Riječ je o “čovjeku s tisuću lica” Jacquesu Mesrineu, “državnom neprijatelju broj 1” u Francuskoj 70-ih, na čijoj su autobiografiji “Instinkt smrti” producent Thomas Langmann, scenarist Abdel Raouf Dafri i režiser Jean-François Richet zazidali 80-ak milijuna dolara vrijednu diptihnu produkciju. Danas 37-godišnji Langmann o filmu o Mesrineu maštao je još kao dječak, a kad je kao pridruženi producent prošao školu kod oca, uglednog producenta i režisera Claudea Berrija (stajao iza Polanskijeve “Tesse”, Annaudova “Medvjeda” i Chéreauove “Kraljice Margot”), surađujući na hitovima o Asterixu i Obelixu, te se potom samostalno kalio na skupoj adaptaciji još jednog glasovitog stripa, “Blueberryja”, osjetio se spremnim za “životni projekt”. Udruživši se s debitantom Dafrijem i iskusnijim Richetom, izvan Francuske najpoznatijim po promašenom remakeu Carpenterova “Napada na policijsku stanicu”, Langmann je došao do zaključka da je priču o Mesrineu nemoguće ispričati u dvosatnom filmu, pa su se odlučili na njezino cijepanje na dva dijela te dva, istovremeno snimana, filma. Prvi je nazvan kao i knjiga, “Instinkt smrti”, a drugi “Državni neprijatelj broj 1”, no na međunarodno tržište, pa tako i kod nas, dolaze naslovljeni kao “Državni neprijatelj broj 1 (prvi dio)” i “Državni neprijatelj broj 1 (drugi dio)”.

“Državni neprijatelj broj 1 (prvi dio)” bavi se Mesrineovom (utjelovljuje ga Vincent Cassel) karijerom od povratka u Francusku iz Alžirskog rata koncem 50-ih, preko početaka i razvoja kriminalnih djelatnosti tijekom 60-ih, do sklanjanja u Kanadu, gdje je završio u strogom zatvoru iz kojeg je uspio pobjeći usput se predstavljajući kao borac za slobodu frankofonog Québeca, da bi nakon ubojstava policajaca utočište ponovo potražio u Francuskoj, gdje će, a time će se baviti nastavak, dobiti titulu glavnog državnog neprijatelja.

Kroz to gotovo 15-godišnje razdoblje pratimo i Mesrineove erotske veze, od one s ekspresivnom prostitutkom Sarah (Florence Thomassin), preko romanse, braka i začetka obitelji sa slatkom Španjolkom Sofijom (Elena Anaya), do formiranja pljačkaškog dueta s idealnom partnericom Jeanne (Cécil de France), a isto tako i odnose s kriminalcima - pokroviteljem i svojevrsnim zamjenskim ocem Guidom (Gérard Depardieu), najboljim prijateljem Paulom (Gilles Lelouche) i kanadskim ortakom Mercierom (Roy Dupuis). Iz razgovora vođenih s glavnim tvorcima filma, jasno je da Mesrinea doživljavaju kao fascinantnu i slojevitu osobnost, a režiser Richet čak tvrdi kako je bila riječ o časnom i dosljednom čovjeku, štoviše, on odlučno osuđuje Mesrineovu likvidaciju koju je francuska policija izvršila usred jedne pariške tržnice, bez ikakve namjere da uhiti notornog kriminalca. No istovremeno naglašava kako nisu izbjegavali neugodnu i nasilnu stranu njegove ličnosti, iz čega proizlazi da je filmski Mesrine zamišljen kao tipični gangsterski junak - “dobar loš momak”.

Gérard DepardieuMeđutim, od namjeravane slojevitosti u filmu nema ni traga. Upravo suprotno, u moru filmova o iznimnim gangsterima, “Državni neprijatelj broj 1 (prvi dio)” izdvaja se rijetko viđenom plošnošću i prazninom središnjeg lika, koji je, još rjeđe i neobičnije, sveden na uglavnom antipatičnu ljusku, pritom još lišenu gotovo svake karizme (unatoč tome što ga utjelovljuje najkarizmatičniji francuski glumac današnjice). Filmski Mesrine ljuštura je bez sadržaja, odnosno njegov jedini prepoznatljivi sadržaj jest (povremeno degutantno nasilno) mačističko nadigravanje i iživljavanje, a kronika junakova života i karijere u svom radikalno eliptičnom kretanju jednako je površna, tanka i posve nezainteresirana za psihološku razradu i produbljivanje kako samog Mesrinea, tako i svih likova s kojima dolazi u doticaj. To je posebno uočljivo u tretmanu odnosa Mesrinea i Jeanne, dvojca koji su mediji proglasili novim Bonnie i Clyde parom: njih dvoje upoznaju se instantno u vrlo kratkoj sceni, već u sljedećoj pljačkaju kasino, potom su u idućoj akciji i tako dalje, a da ni jednog trena ne postaju stvarnim likovima, ni u jednom trenutku nije moguće govoriti u iole punijem smislu riječi o njihovu odnosu (čak ni elementarno seksualnom), jer ti likovi postoje naprosto kao papirnati aktanti brzajuće narativne strukture. Takav tretman naracije i likova dosljedan je od prve do zadnje minute filma, i dobronamjeran gledatelj pretpostavit će kako je riječ o svjesnoj koncepciji kojoj je cilj, npr., sugerirati kako je “čovjek s tisuću lica” zapravo bio čovjek bez lica, a ambiciozniji interpretator mogao bi zaključiti kako izabranom prirodom svoje narativne strukture autori zapravo poručuju da je život ovaj samo brza, prolazna i posve nevažna priča koju priča “čovjek bez svojstava”, uglavnom nešto otprilike na tragu Shakespeareova “Macbetha”.

Netko bi se mogao sjetiti i Peterlićeva tumačenja Walshove filmske biografije generala Custera “Umrli su u čizmama” kao ultradinamične strukture ekvivalentne ultradinamičnom Custerovu životnom putu, što bi se moglo primijeniti i na film o Mesrineu, no sve se to čini nekako sumnjivim s obzirom na slab Richetov kredibilitet te Langmannovo i osobito Dafrijevo neiskustvo, na njihove izjave o kreativnim im namjerama, ali i s obzirom na izvanredno sočan materijal koji je stvarna Mesrineova priča nudila. Kako god bilo, činjenica jest da smo dobili neuobičajeno izvedenu gangstersku biografsku kroniku koja kao pretpostavljeni koncept ima stanovitu intrigantnost (ovako plošan i hladan kriminalistički film možda nije viđen od Malickove “Pustare”), ali istovremeno uskraćuje užitak kompleksnosti i punine priče i likova. Onih 80-ak milijuna dolara budžeta nasreću itekako su vidljivi u dizajnu produkcije, rekonstrukciji razdoblja i uopće “tehničkoj podlozi”, pa barem s te strane ovaj “asketski” film može ponuditi neko obilje.