Željko Čović došao je na čelo Plive 1993."Ideje moje, benzin vaš", vjerojatno je najprecizniji opis strategije kojom je Željko Čović upravljao Plivom u posljednjih 16 godina. Kad je benzina nestalo, odnosno kad je Plivu preuzeo novi vlasnik, i Čoviću je ponestalo ideja, te je objavio kako je odlučio napustiti kompaniju.

Iako bi netko mogao zaključiti kako je ta odluka možda i najbolja koju je Čović donio tijekom svog mandata, vrlo je shvatljivo zašto je u svom oproštajnom pismu napisao kako 16 godina na čelu Plive smatra neprocjenjivim profesionalnim i osobnim iskustvom. Uistinu je neprocjenjivo iskustvo doći na čelo kompanije koja je spremna financirati sve tvoje menadžerske zamisli.
Većina hrvatskih menadžera svoje ideje gotovo nikad ne uspije provesti u cijelosti. Pliva je to svom šefu omogućila, tako da je tijekom posljednjeg desetljeća i pol kompanija utrošila milijarde kuna na ostvarenje njegovih poslovnih vizija.

Propali planovi

Rijetki su menadžeri dobili takvu priliku, a vjerojatno ih nitko nije dobio toliko kao Čović. Pod njegovim vodstvom Pliva je prvo trebala biti regionalni lider, zatim inovativni svjetski igrač, pa onda i veliki proizvođač generičkih lijekova, na kraju nije postala ništa od toga. Ipak, propast svakog poslovnog plana, Čović je pokrivao donošenjem novog, za kojeg je tvrdio da će rezultirati procvatom kompanije. Danas je svima bolno očito kako je jedina posljedica njegovih poslovnih planova bila ta da je on ostao na čelu Plive.

Čović je predsjednik uprave Plive postao 1993. godine. Bilo je to vrlo zanimljivo razdoblje. S jedne strane, Plivi je predstojala velika preobrazba u tvrtku koja može funkcionirati u uvjetima slobodnog tržišnog gospodarstva, dok je s druge strane, kompanija posjedovala čitav niz resursa koji su garantirali da će ta tranzicija biti uspješna. Pliva je imala veliko tržište, jak i prepoznatljiv brend, garanciju golemih budućih prihoda od rojaliteta za azitromicin, te, što je najvažnije, veliku količinu stručnog i obrazovanog kadra. Plivi je jedino bilo potrebno pametno vodstvo koje će odrediti dobru i preciznu strategiju razvoja tvrtke.

Promašena strategija

Čovićeva strategija je bila da od Plive stvori globalnu farmaceutsku kompaniju, temeljenu na istraživanju i inovacijama. Takva poslovna strategija tada je bila aklamacijom prihvaćena u hrvatskim poslovnim krugovima. Naime, Pliva je u tom razdoblju uistinu poslovala jako dobro, bilježila značajne profite, a kroz javnu ponudu dionica u vlasničku strukturu kompanije ušli su i strani investitori. Rijetki su se tada usudili primjetiti da gotovo cijeli profit tvrtka ostvaruje od rojaliteta za azitromicin, kojih više neće biti kad istekne patent za tu molekulu.

Također, valja napomenuti kako je sredinom devedesetih u Hrvatskoj bio značajno izražen trend hiperboliziranja stvarnosti u svrhu stvaranja nacionalnog mita. Hrvatska se predstavljala kao regionalna sila, Hrvati kao najstariji narod u Europi, hrvatski sportaši kao najbolji na svijetu, a hrvatske tvrtke redovno kao najuspješnije u ovom dijelu Europe. U takav se svjetonazor savršeno uklopio Čovićev koncept Plive kao prve hrvatske multinacionalne kompanije. Pliva je agresivno kupovala tvrtke u stranim državama, pa čak i u SAD-u, a kompanija je uložila više od 100 milijuna dolara u gradnju istraživačkog instituta.

Gdje je nestao profit

Cijeli taj model poslovanja temeljio se na ideji da će pliva do 2005. godine, kad ostane bez prihoda od licence za azitromicin, otkriti neki novi, jednako profitabilni lijek. Iz današnje perspektive, čini se kako se nije radilo o promišljenom poslovnom planu, već o nekoj čudnoj formi "wishful thinkinga". Novi čudotvorni lijek nije pronađen, a kad je 2005. patent za azitromicin uistinu istekao, Plivin profit gotovo je nestao.

Čović je ubrzo objavio novu poslovnu strategiju, potpuno suprotnu prethodnoj. Pliva će se u budućnosti orijentirati isključivo na proizvodnju generičkih lijekova, jer je među inovativnim kompanijama prevelika konkurencija, tvrdio je tada Čović. Takav "salto mortale" u razvijenim zapadnim državama rezultirao bi barem ostavkom čelnog čovjeka, dok bi u Japanu možda uslijedilo i ritualno samoubojstvo, ali u Hrvatskoj, gdje vrijede drukčija poslovna pravila, nije se dogodilo ništa. Čović je ostao predsjednik Uprave, a već nekoliko mjeseci kasnije zaključio je da je, u skladu s novom strategijom, veliki i skupi istraživački centar postao nepotreban, te ga prodao za manje od 50 posto njegove originalne cijene.

Ipak, orjentacija na generiku Plivi nije donijela puno toga dobroga. Gubici su i dalje bili veliki, do te mjere da je financijski iscrpljena, postala poželjna meta za preuzimanje. Zainteresirani kupac bilo je islandski Actavis, brzorastuća tvrtka bez previše tradicije i know-howa, čiji se razvoj temeljio na povoljnim kreditima koje su tada izdavale islandske banke. Čović je, s pravom, ocijenio da Actavis nije poželjan kupac Plive. Problem je bio u tome što za Plivu tada nije bila zainteresirana niti jedna relevantna svjetska farmaceutska kompanija, a jedina konkurencija Islanđanima bio je američki Barr Pharmaceuticals, gotovo nepoznata američka tvtka, čiji se uspjeh temeljio na proizvodnji iznimno kvalitetnih anti-bebi pilula.

Nagrada za 'uspjeh'

Nažalost, vrijeme je pokazalo kako ni Barr nije bio idealan vlasnik Plive. Ključ privatizacije bio je u rukama hrvatske vlade, jer je država posjedovala 20 posto dionica, a cijeli posao navodno je dogovoren u veronskoj operi gdje su istovremeno boravili Čović, čelnici Barra i hrvatski premijer Ivo Sanader. Barr je na kraju uistinu i postao vlasnik Plive, a cijeli posao u medijima je, posve nerazumljivo, tumačen kao veliki uspjeh Plive i njezine Uprave.

"Uspjeh bi bio da je Pliva kupila Barr, a ne ovako", rekao mi je tada jedan poznanik. Ipak, za takav uspjeh Čović je nagrađen novim mandatom na čelu kompanije. Bio bi tamo i danas, da Pliva nije posredno postala žrtva preuzimanja Barra od strane Teve, najveće svjetske generičke kompanije. Što to točno novi vlasnici planiraju napraviti s hrvatskom kompanijom nije poznato, ali Čović je očito odlučio da se neće zadržati dovoljno dugo da sazna.

Što će raditi u budućnosti, također je nepoznato, iako se u medijima pojavila informacija kako bi mogao krenuti u politiku. S obzirom na iznimni instinkt za preživljavanje, te činjenicu da je kroz cijelo desetljeće uspješno svoje privatne interese predstavljao kao interese kompanije koju je vodio, Željko Čović ima potencijala da u Hrvatskoj ostvari značajnu političku karijeru.

Možda je još uvijek prerano za konačnu ocjenu Čovićeve ere na čelu Plive, ali ironija sudbine htjela je da napusti Plivu upravo u trenutku kad je njezin novi vlasnik postala velika i ugledna svjetska kompanija, dakle upravo onakva tvrtka kakva je sama Pliva željela i mogla postati. Bez obzira na sve nagrade i priznanja koja je tijekom godina primio, upravo će ta činjenica vjerojatno biti konačna ostavština menadžerske karijere Željka Čovića.